bener

Godina vjere - poslanica Gospićko-senjskog biskupa

Biskupova poruka vjeroučiteljima u biskupiji

Dragi vjeroučitelji i vjeroučiteljice!

Ovu temu: Vjeroučitelj – Isusov učenik u službi Evanđelja i Crkve, pripremio sam onako spontanu, stavljajući na papir misli koje su mi izlazile iz srca, a koje se odnose na vaš konkretan život, na vaš poziv i poslanje.

Naslov teme promatra vjeroučitelja prije svega kao Isusova učenika sa vrednotama koje se traže da bi netko bio Isusov učenik, a potom slijedi poslanje u službi Evanđelja i Crkve.

Kao što vidimo, naglasak je stavljen prvo na biti“, a potom nadjelovati“. I u svim dokumentima Crkve nalazimo istu hijerarhiju: „biti“ uvijek ima prednost u odnosu na „djelovati“, iako se ovo dvoje, u konkretnom životu, ne može razdvajati.

Odmah iza Koncila papa Pavao VI je uputio redovništvu jedan dokument sa nazivom „Evangelica testificatio“ – „Svjedočanstvo evanđelju“, stavljajući naglasak na svjedočenje koje mora pratiti navještaj. Poznata je izjava pape Pavla VI. da: ljudi danas više vjeruju svjedocima nego učiteljima, a učiteljima samo u koliko su svjedoci“.

Isus prije uzašašća je ostavio svojim učenicima samo jedan zadatak: Bit ćete mi svjedoci“ (Dj 1,8). Ovdje svjedok nije onaj koji samo govori u prilog Isusu, nego onaj koji pokazuje ljudima njegovo lice.

Crkva danas ima nasušnu potrebu svjedoka, tj. osoba koje govore o Bogu najviše svojim životom.

Jedan duhovni učitelj poučavajući svoje učenike s kojima je provodio po cijele dane, primijetio je kako svi učenici imaju pitanja, a jedan nikada nije postavio niti jedno pitanje. Onda ga je vjeroučitelj upitao kako to da on nikada ništa ne pita. Ovaj je odgovorio: „Oče, meni je dovoljno da vas gledam“.

Promatrajući život vjeroučitelja, odgajatelja ili roditelja, najviše se nauči. Svi mi više učimo gledajući nego slušajući.

Papa Ivan Pavao II u pismu NMI napominje svim kršćanima, a ovo napose vrijedi za vjeroučitelje: Bilo bi besmisleno zadovoljiti se životom prosječnošću živeći pod znakom minimalističke etike i površne religioznosti“ (NMI 30). Kada je u pitanju djelovanje papa upozorava na opasnost „da se nešto radi tek da se radi. Trebamo odbiti tu napast pokušavajući poglavito „biti“ prije nego li činiti“ (NMI 15).

Vaše djelovanje mora proizlaziti iz jake vjere i iskustva Boga. Papa Franjo neprestano ponavlja da samo duboki kršćanski život ima svjedočku moć da privuče ljude Bogu. („Razgovarajući s njom osjećao sam nostalgiju Boga“).

Nije dovoljno samo dobro pripremiti lekcije (i to je jako važno), nego govoriti iz dubokog uvjerenja, govoriti iz života, da bude vidljiva želja da se živi ono što se govori.

Na tome je Isus silno radio kod svojih učenika. Prije svega oni su mogli vidjeti da on uistinu živi ono što njima i narodu naviješta. I narod to dobro primjećuje. Evanđelisti navode reakciju naroda nakon Isusovih nagovora. Tako kod Mt čitamo: Kada Isus dovrši svoj govor, veliko je mnoštvo naroda bilo zaneseno njegovim učenjem, jer ih je učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci“ (/,28-29).

Pismoznanci su zapravo oni koji imaju vlast, ali nemaju duhovnu vlast, duhovni autoritet, jer sami ne žive ono što drugima navještaju. Kada se ne živi ono što se naučava, onda nauk gubi na svojoj uvjerljivosti.

Zato i Isus upozorava i narod i svoje učenike da ne oponašaju pismoznance i farizeje. Doduše oni dobro govore ali životom iza toga ne stoje. Stoga Isus veli: „Vršite i držite sve što vam reknu, ali se ne ravnajte po njihovim djelima, jer govore, a ne čine“ (Mt 23,3). Opasnost za katehete i svećenike ...

Doduše, ovi će puno toga i činiti, ali kako veli Isus: Sve što čine, čine zato da ih vide ljudi“. Život se ne može na dugo skrivati. Duhovnost nije nešto nevidljivo. Isus će ovakvima uputiti onaj svoj poznati: Jao vama ...“.

Sam nazivVjeroučitelj“ definira bit vašeg poslanja. Vi ste učitelji u vjeri, u poznavanju Boga. Vjera nije teorija, nego život. Pouke se daju riječima, ali iza riječi mora biti vidljiv autentičan vjernički život.

Vjeroučitelj je poseban poziv i za kvalitetan rad je potrebno posebnije voljeti taj poziv, a ne raditi ga da ga se odradi i da se ima sigurno radno mjesto.

Ravnatelj škole u jednom mjestu, kako mi priča jedan biskup, nazvao ga i pitao tko je jednom vjeroučitelju dao mandat? On izgleda ima mandat da djeci zgadi vjeru“. Život mu je pun sablazni.

Nije dovoljno završiti katehetski studij da netko bude pripremljen za katehetu. To je znanstvena izobrazba, ali to nije dovoljno. To isto vrijedi za svećenika. Studij daje znanstvenu podlogu, ali onu duhovnu, vjerničku, moramo ostvarivati sami.

Istočnjački gurù … Neki nikada ne dobiju mandat za propovijedanje i vjerničku formaciju ljudi.

Isus učenike prvo formira … Ne dopušta im da govore da je on Krist dok još nisu dovoljno formirani. Petar, u ime učenika čini ispovijest vjere, kada odgovara na Isusovo pitanje: Što vi kažete tko sam ja?“ Petar veli: „Ti si Krist, Sin Boga živoga“. Isus ga pohvali: Blago tebi Šimune …“, ali onda Evanđelist nadodaje: „Tada naredi učenicima da nikomu ne kazuju da je on Mesija“. Marko veli da im zaprijeti da to nikome ne kazuju.

To im Isus ponavlja u još nekoliko navrata. Učenici se moraju formirati da im život bude u skladu s onim što naviještaju. To kod njih još nije jer se oni svađaju tko je među njima najveći, tko će zauzeti bolju poziciju u njegovu kraljevstvu, itd. Oni gledaju samo svoje interese. I ljubav prema Isusu je samo iz interesa. Takvi nisu prikladni biti navjestitelji.

Jasno se primjećuje koliko neka osoba radi na sebi. To se ne može sakriti bez obzira koliko se netko trudio da se to ne primijeti.

Vjeroučitelj koji se ne trudi živjeti i životom svjedočiti vjeru, u školi više šteti nego koristi. Bolje je ne imati nikoga nego imati svakoga. To se odnosi i na svećenike: bolje ih ne imati nego imati površne i osrednje. Koga će takvi oduševiti za Boga!

Bez trajne formacije nastupit će trajna frustracija. Ništa gore nego kada ti frustrirani vjeroučitelji govore o Božjoj dobroti i ljubavi. Tko će im vjerovati!

Stoga Isus upućuje učenicima poziv: Bdijte!“. Bdjeti znači: provjeravati se, biti spreman, vrednovati se pred Bogom, jer mi smo ono što smo pred Bogom, a ne ono što smo u svojim očima ili u očima drugih.

Vjera je stvarnost koja ne ide sama od sebe, nego zahtjeva trajno traženje Boga, trajnu borbu da se bude u skladu s Božjim zapovijedima. Pavao za sebe veli da je dobar boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.

Potrebna je ne mala borba da se vjera sačuva živom, da život bude svjedočki. Kada jedan vjernik ne živi dosljedno, njegov život nevjernosti utječe i na njegov razum, na njegovo razmišljanje. Svatko razmišlja iz svoje prakse.

Veliki mislilac Pascual će reći: „Tko ne živi ono što vjeruje brzo će početi vjerovati ono što živi“. A to može ne imati nikakve veze sa Evanđeljem.

Mi svi znamo kako je u Hrvatskoj ogroman postotak onih koji se deklariraju vjernicima. Ali na žalost, ogroman postotak njih živi neku vjeru koja je mješavina magije, praznovjerja, idolatrije, parapsihologije, … Koliko zaista ima pravih vjernika?

Isus nije bez veze postavio pitanje: „Kada Sin Čovječji ponovno dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ Praznovjerje će sigurno naći, ali vjere … Imamo sve više vjernika bez molitve, bez sakramenata, bez Euharistije, bez moralnih i duhovnih vrijednosti.

Ovo je put gubljenja autentične slike Božje, put do idolatrije. Pravi se Boga prema svojoj osobnoj mjeri. Pravi se Boga koji se s nama u svemu slaže, sve odobrava, na sve pristaje.

Nema vjere bez jačeg iskustva Boga, bez dubljeg osobnog uvjerenja. Nije dovoljno prihvatiti vjeru snagom tradicije. Ona se mora personalizirati da bi se mogla svjedočiti.

Današnji čovjek je vjernik u smislu da vjeruje da postoji nekakav Bog, ili kako mnogi kažu: „mora postojati NEŠTO“.

Nije potrebno uvjeravati današnjeg čovjeka da postoji „nešto“, ili da postoji Bog. Svemir i životna stvarnost na zemlji čovjeka nadilaze, osjeća se malen. Zato čovjek danas želi znati prije svega gdje je taj Bog, gdje ga se može susresti, gdje se može čuti njegov glas.

Potrebno je ljudi koji će to moći drugima pokazati, odnosno izazvati u njima želju da sami potraže Boga. Izazvati želju za Bogom: to je zadatak učitelja u vjeri.

Svjedočiti Boga ne znači drugima u svemu objasniti Boga. Tko to očekuje, nikada neće povjerovati. Vjera u sebi mora imati i misterij. Kada bismo sve razumjeli ne bi nam niti trebala. Mnoge stvari ćemo moći razumjeti samo snagom vjere.

Ovo je iskusio veliki Augustin za koga znamo koliko se borio u svom traženju Boga. On poslije piše: „Ne vjerujem zato što sam razumio, nego razumijem zato što vjerujem. Ako ne budete vjerovali nećete razumjeti ništa“.

Stoga nije najbolji put nešto dokazivati o Bogu, nego pomoći osobi da počne sama tražiti odgovore na neka temeljna životna pitanja, prije svega s obzirom na smisao ljudskog života. Zar zbilja netko može prihvatiti da je krajnji cilj života: da nestane!

Potrebno je pomoći osobama da uđu u sebe i tu traže odgovore na mnoga bitna životna pitanja.

Kada su u pitanju djeca: pomoći im da zavole Boga preko vas. Da im vi ostanete u sjećanju kao uzori ljubavi, dobrote, strpljivosti. Djeca su kao vosak: u njih se lako utisnu kreposti, ali i mane.

Ovo su moje želje i moje molitve za vas jer držimo vaše poslanje od neizmjerne važnosti za vjeru i Crkvu u našoj biskupiji, u našem narodu.

Tags: vjeronauk, vjeroučitelj, mons.mr. Zdenko Križić

Ispis E-mail

CookiesAccept