bener

KATEHETSKI URED

Prigodna propovijed za blagdan Sv. Jurja

Sveti Juraj 2017.

Danas na Bijelu nedjelju ili Mali Uskrs, kako se negdje kaže, slavi se i blagdan svetog Juraja, zaštitnika ove župe i mjesta.

O svetom Juraju, kao i o drugim svecima iz tog vremena, nemamo puno podataka, a i od onoga što imamo nije lako razlučiti što je povijesna istina a što legende.

Rođen je u drugoj polovici 3. st., a mučeništvo je podnio na početku 4. st., za vrijeme cara Dioklecijana, oko godine 303. Odmah iza mučeništva je postao jedan od najomiljenijih svetaca kojemu su se kršćani utjecali u svojim potrebama.

Nedugo poslije njegova mučeništva kršćanstvo je dobilo slobodu, a odmah potom su se počele podizati brojne crkve i kapelice njemu u čast. Iz toga možemo vidjeti kakav je dojam na kršćane ostavio njegov život, njegova vjera i njegovo mučeništvo.

Mnogi kršćani su bili dubokog uvjerenja da je stavljanje pod zagovor i zaštitu svetog Juraja bila najsigurnija zaštita i obrana.

I naš narod koji je bio stalno na udaru velikih sila, razvio je veliku pobožnost prema ovom svecu i iskusio njegov poseban zagovor i pomoć.

Veličina svetog Juraja izvire iz njegove vjere u uskrslog Isusa za koga je on bio spreman dati svoj mladi život. Kada netko prihvaća dati život za svoju vjeru, onda je znak da se tu radi o stamenoj vjeri koje je proizišla iz jakog iskustva uskrslog Gospodina. Sa nekom osrednjom vjerom nije bilo moguće biti mučenik.

Nije niti lagan put do jedne takve razine vjere. Potrebno je proći puno kušnji, puno žrtava, puno jakih susreta s Bogom i njegovom riječju koja se nužno morala utjeloviti u osobi i u njoj postati izvorom što struji u život vječni.

Evanđelje ove nedjelje nam stavlja pred oči jednog Isusova učenika koji je imao ne malih problema sa svojom vjerom, sa vjerom da je Isus uskrsnuo, da je živ. To je sveti Toma.

Isus se ukazuje učenicima, ali Tome nema u društvu. Otišao je, ne kaže se kamo ni zašto. Navraća u društvo, a i bježi od njega, jer u tom društvu mu netko fali, Onaj koji ih je okupio.

Dojam je da je Toma od svih najviše patio zbog Isusove muke i u tom smislu doživio najjaču nutarnju dramu. Nema se više na što ili na koga osloniti osim na očaj.

Toma je baš po ovom odlomku dobio negativnu kvalifikaciju: nevjerni Toma. Nešto što je postalo sinonim za svaku nevjernost.

Međutim Toma je ovdje prestavljen nadasve pozitivno. On je predstavljen kao onaj koji traži, koji hoće iskusiti. Ne želi se oslonuti na svjedočenje drugih, jer to i nije pravo svjedočenje. Jer ako je Isus uskrsnuo čega se još učenici boje, zašto su zatvoreni?

Bolja je jedna autentična sumnja nego neka laka sigurnost koja dispenzira od napornog osobnog traženja.

Nije lako ni povjerovati, nije lako nekoga obratiti. Nužno je osobno iskustvo Boga.

Kada se Isus, nakon osam dana, pojavljuje u prisutnosti Tome, Toma odbija da stavi ruku nego čini ispovijest vjere govoreći: "Gospodin moj i Bog moj".

Toma odbija dodirnuti, zna da će od sada pa nadalje kontakt s Isusom biti po vjeri unutar kršćanske zajednice i baziran na njezinu svjedočanstvu. Postaje nužno vidjeti ga i prepoznati u Crkvi. Zato Isus nazva blaženima koji ne vidješe, a vjeruju.

To je jedino blaženstvo u 4. evanđelju. Proglašeni su blaženima oni koji će vjerovati na svjedočanstvo Duha. Viđenja i čuda uglavnom ne vode vjeri, oni su prije nagrada za vjeru. Tko traži viđenja ili čuda da bi povjerovao nikada neće povjerovati. Vjera je naša ruka s kojom dotičemo Boga.

Toma je jedan od nas, čovjek koji se bori sa vjerom. Ne pada olako na koljena; nema kod njega brzog povjerenja. Jedan spori tip koji ima potrebu Božje strpljivosti.

Tomin put do vjere je prožet nerazumijevanjem, otporima, odbijanjem, kašnjenjem. No usprkos svemu i on je stigao do vjere.

Evanđelist Ivan, izgleda, ima prema njemu simpatije, jer ga čini se smatra modelom jednog vjernika, vjernika koji se mučno bori sa svojom vjerom. Onaj tko se s vjerom bori do nje će sigurno doći. Istina, Toma nije heroj, nije šampion, nije prvi u razredu,... Došao je zadnji, ali je došao.

Išao je vlastitim nogama, sa velikom mukom, nije odustao od traženja, što vidimo po tome jer navraća u zajednicu apostola, nije se pripustio umoru i očaju, i nije se oslonio na neke samo utješne štake.

Isus je njega čekao. On će moći konstatirati znake od čavala, tj. ljubav koja mu nikada neće usfaliti, koja ga nikada neće ostaviti.

Krist ima razumijevanja za one koji kasne. Dovoljno se prisjetiti razbojnika na križu.

Put do Krista, do vjere, nužno poznaje i zakašnjenja. To je put zrenja. A sazrijeva se samo nakon što je čovjek uspio izgubiti na tom putu mnoge iluzije, umišljenosti, i neke svoje krive slike o Bogu. Tada će moći poput Tome iz srca reći: "Gospodin moj i Bog moj".

Prije nego se povjeruje nužno se mora prijeći put trpljenja zato što se nije vjerovalo. Zato su krize na putu vjere obraćenih osoba nešto normalno što ne smije začuditi. Izlazi se na svijetlo samo poslije dugotrajne borbe s napastima tame.

Tako je i Toma imao na putu vjere svoja trpljenja, svoje rane, svoja poniženja i razočaranja,... Ali je uspio. Uspio je samo zato što nije stao.

Mislim da se i Isusu više sviđaju oni koji se znaju udarati u prsa, koji se znaju kajati, nego heroji koji su se uvjerili da su uvijek bili "vjerni", a zapravo se nikada nisu ozbiljnije sukobili sa životnim tamama.

Svatko ima svoj put do Krista. Nema tu shema koje su strogo propisane i obvezujuće. No, kod svakoga u temelju mora biti želja da hoće do Njega doći.

Netko će u svom traženju i skrenuti, upasti u različite sekte, grupe, loše društvo..., ali ako je traženje iskreno Bog će ga dovesti do istine. Najvažnije je da čovjek ne traži Boga po svojoj mjeri, Boga koji će mu biti poslušan i uvijek pri ruci u ispunjavanju želja,... Takva vjera završava u razočaranju jer zapravo i nije vjera u Boga nego u sebe.

Toma je tražio i našao. Nije trebao provjeriti mjesto od čavala, jer je iskusio ljubav, tj. da je voljen, da je tražen i da je čekan. Toma je tako zaštitnik onih koji se bore za vjeru, koji se muče, ali su uporni, zakasne ali dođu.

Za susret s Bogom važnije je srce nego oči. Tko ga otrije srcem sigurno će ga i vidjeti očima.

Tako vidimo da Toma nije neki “nevjerni Toma”. Jer i drugi učenici se od njega ne razlikuju ni po čemu.

On je, čini se, izabran da bude model vjerničkog traženja i borbe. I drugi su apostoli kao i Toma nađeni od Isusa. Nisu oni Isusa našli nego je Isus našao njih. Tako je i Toma nađen. On je dirnut od Isusa i zato nema potrebe da dodirne.

Problem je danas mnogih koji su doduše povjerovali iako nisu vidjeli, ali nisu svi blaženi jer neprestano traže da nešto vide i dodirnu.

Toma se nakon susreta s Isusom promjenio, ali nije primjetio da su se drugi, koji su već vidjeli, promjenili. Falilo je svjednočanstvo iza susreta.

To iza postaje jako važno. Netko može postiti, napraviti velike žrtve, hodočašća, ispuniti neke zavjete, ali ostaje uvijek pitanje: što se dogodilo iza toga? Što se to kod mene u životu promjenilo? Mogu li drugi što vidjeti?

Apostol Toma ostaje model koji govori: smiješ sumnjati, smiješ ne prihvatiti, smiješ i pasti,... ali nastavi tražiti. Kada se susretneš s Isusom, kada doživiš njegovu ljubav, neka to drugi uoče, da postaneš pomoć drugima da i oni mognu stići, makar sa zakašnjenjem.

mons.mr. Zdenko Križić, biskup

Tags: Sveti Juraj

Ispis E-mail

CookiesAccept