bener

Ordinarijat Gospićko-senjske biskupije

Svećeničko ređenje u Gospiću

Pero Jurcevic redenje 2(Gospić, 26. do 29. lipnja 2017.) U gospićkoj katedrali od 26. do 28. lipnja održana je trodnevna priprema uoči ređenja đakona Pere Jurčevića za svećenika Gospićko-senjske biskupije. Prvi dan predvodio je kancelar preč. Marinko Miličević, drugi dan vlč. Mišel Grgurić biskupov tajnik i treći dan mons. Mile Čančar domaći župnik. „Ova biskupija, ima zaista mnogo razloga radovati se ređenju đakona Pere Jurčevića,“ istaknuo je preč. Miličević u trodnevnici, jer je on jedini naš ovogodišnji ređenik. Redio ga je gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić, u koncelebraciji s dvadeset svećenika, uz sudjelovanje bogoslova, sjemeništaraca, časnih sestara, rodbine, župljana rodne župe Cvitović, susjedne Slunja i Gospića u kojoj je vršio službu đakona. Slavlje je uzveličao katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića.

Nakon što je pozdravio nazočne, biskup Križić je izrekao sljedeću propovijed:
„Crkva je na isti dan stavila proslavu dvojice apostola koji su imali posve različit put do susreta s Isusom, a poslije su obadvojica dali život za Isusa u Rimu, i čini se, iste godine.
Petra je Isus predodredio da bude glava Crkve, a Pavao je postao apostol pogana, onaj koji je najviše učinio u misijskom djelovanju Crkve. Zajedničko je obadvojici da su kroz svoje djelovanje puno propatili prije nego su mučeništvom završili svoje zemaljsko poslanje.
U prvom čitanju čuli smo kako je ubrzo nakon Isusova uzašašća započeo žestok progon Isusovih učenika. Herod ubija prvog Isusovog apostola, Jakova, Ivanova brata, i vidi jasno kako se to što čini jako sviđa židovskim prvacima i mnogima u narodu koji se opiru kršćanstvu. Ohrabren tim, Herod želi udariti u glavu Crkve, u apostolskog prvaka Petra kojemu je predodredio istu sudbinu kao i Jakovu. Petar je uhićen, bačen u tamnicu, okovan dvojim verigama i čuvaju ga četiri straže vojničke. Petar je tako brižno osiguran stražama kao da iza sebe ima silnu vojsku te postoji realna opasnost da ga oslobodi. Doduše, Petar je iza sebe imao silnu vojsku, ali vojsku molitelja. Naime, dok je Petar bio u tamnici, Crkva se za njega svesrdno molila. Vidi se kakva je bila snaga te molitve. Molitva je učinila čudo. Molitva je takva. Nije činila čuda samo nekada, nego to čini uvijek: to čini i danas. Petar je u tamnici, ali nije od Boga ostavljen. I Bog je s njim tamo. Petar je postao svjestan te istine tek nakon što je oslobođen. Zasigurno se i Petar mučio u sebi i postavljao pitanja: 'Gdje si sada Gospodine? Zašto ovo dopuštaš?' Često puta i mi u našim patnjama imamo iskustvo kao da smo od Boga ostavljeni, kao da nam je Bog posve okrenuo leđa, pa onda zdvajamo, ljutimo se na Boga, prigovaramo i pitamo 'zašto', a ne postanemo svjesni da nam je Bog i tada bliži nego mi sami sebi. Možda, Bog neće svaki put intervenirati kao u Petrovu slučaju, ali njegova briga i snaga neće uzmanjkati.

U drugom čitanju čuli smo iskustvo apostola Pavla koji je propatio kao malo tko, ali Pavao svjedoči: 'Gospodin je stajao uza me, on me krijepio.' Pavao nosi nepokolebivu sigurnost da je Bog s njim i da će ga izbaviti od svakoga zla. Ne, da će ga Bog poštedjeti svakog zla, nego izbaviti, tj. zlo ga neće slomiti, on će ga nadvladati. To je iskustvo ljudi vjere, ljudi koji su u živo susreli Isusa, koji ga nose u svom srcu i osjećaju duboko njegovu prisutnost. To su ljudi koji iz iskustva znaju odgovor na Isusovo pitanje: 'Što vi kažete tko sam ja?' Kada čovjek ima jako iskustvo Božje prisutnosti, ne boji se ničega, sve može, i što je najvažnije, takva osoba ne ostaje zatvorena u sebe i svoj egoizam, nego daje i žrtvuje svoj život služeći drugima i tako raste u punini života. Život raste samo onda kada se daruje, kada se troši za druge.

Dragi Pero, ova dva Isusova učenika Crkva nudi kao uzor nama svećenicima i biskupima. Ovo su ljudi koji su istrošili svoj život za Boga i ljude. Ali baš u tom trošenju života crpili su neizmjernu radost i puninu. Baš zbog toga ni smrt za njih nije nikakva tragedija, štoviše, oni joj se raduju. Pavao se raduje što je prispjelo vrijeme njegova odlaska i on svjesno i slobodno prinosi samog sebe kao žrtvu. Kako je sretan čovjek koji ima osjećaj da je izvršio Božje poslanje dostojanstveno. Nema veće sreće koju netko može osjetiti pri kraju svog života! Pavao naglašava da je dobar boj bio i vjeru sačuvao, odnosno, vjernost Isusu sačuvao. Pavao ističe da to nije bilo lako, kušnji je bilo bezbroj. Vjernost se ne može drukčije sačuvati, izuzev napornom borbom, jasno, borbom u duhovnom smislu. To je duhovna borba bez koje nema svetosti, kako ističu duhovni učitelji od početka kršćanstva. Kako su bogati ovakvi životi! Koliko blagoslova ostavljaju Crkvi i cijelom čovječanstvu! Dragi Pero, ovo je jedini put ako se želi sačuvati vjernost Isusu. Nemoj se uplašiti ovog puta. Ovaj put nije samo napor i žrtva, nego put koji donosi osobi obilje radosti, zadovoljstva, puninu života. Isusova želja je da njegova radost bude u svakom njegovu učeniku. Ova radost proizlazi iz vjernosti Bogu. Tu radost 'nitko vam neće oduzeti', jamči Isus svojim učenicima. Što se više neka osoba žrtvuje za druge iz ljubavi prema Bogu, u njoj sve više raste osjećaj radosti i sreće i ne bi se nikada zamijenila s nekim komotnim životom, s nekim životom ugoda i naslada.

Dragi Pero, ja ti od srca želim i od Boga molim upravo ovu radost: radost koja će proizlaziti iz Tvoje vjernosti Bogu. Može biti poteškoća, i bit će ih, jer smo mi dionici i Isusova križa, ali se nećeš nikada osjećati nesretnim, nećeš nikada biti bez radosti. Neka te Isus trajno prati na tvom svećeničkom putu. Amen.“

Pero Jurcevic redenje 1

Pero Jurcevic redenje 3

Pero Jurcevic redenje 4

Pero Jurcevic redenje 5

Pero Jurcevic redenje 6

Pero Jurcevic redenje 7

Pero Jurcevic redenje 8

Tags: propovijed, biskup Zdenko Križić, Pero Jurčević

Ispis E-mail

CookiesAccept