bener

Arhiva starijih sadržaja

Biskupova poruka vjeroučiteljima u biskupiji

Dragi vjeroučitelji i vjeroučiteljice!

Ovu temu: Vjeroučitelj – Isusov učenik u službi Evanđelja i Crkve, pripremio sam onako spontanu, stavljajući na papir misli koje su mi izlazile iz srca, a koje se odnose na vaš konkretan život, na vaš poziv i poslanje.

Naslov teme promatra vjeroučitelja prije svega kao Isusova učenika sa vrednotama koje se traže da bi netko bio Isusov učenik, a potom slijedi poslanje u službi Evanđelja i Crkve.

Kao što vidimo, naglasak je stavljen prvo na biti“, a potom nadjelovati“. I u svim dokumentima Crkve nalazimo istu hijerarhiju: „biti“ uvijek ima prednost u odnosu na „djelovati“, iako se ovo dvoje, u konkretnom životu, ne može razdvajati.

Odmah iza Koncila papa Pavao VI je uputio redovništvu jedan dokument sa nazivom „Evangelica testificatio“ – „Svjedočanstvo evanđelju“, stavljajući naglasak na svjedočenje koje mora pratiti navještaj. Poznata je izjava pape Pavla VI. da: ljudi danas više vjeruju svjedocima nego učiteljima, a učiteljima samo u koliko su svjedoci“.

Isus prije uzašašća je ostavio svojim učenicima samo jedan zadatak: Bit ćete mi svjedoci“ (Dj 1,8). Ovdje svjedok nije onaj koji samo govori u prilog Isusu, nego onaj koji pokazuje ljudima njegovo lice.

Crkva danas ima nasušnu potrebu svjedoka, tj. osoba koje govore o Bogu najviše svojim životom.

Jedan duhovni učitelj poučavajući svoje učenike s kojima je provodio po cijele dane, primijetio je kako svi učenici imaju pitanja, a jedan nikada nije postavio niti jedno pitanje. Onda ga je vjeroučitelj upitao kako to da on nikada ništa ne pita. Ovaj je odgovorio: „Oče, meni je dovoljno da vas gledam“.

Promatrajući život vjeroučitelja, odgajatelja ili roditelja, najviše se nauči. Svi mi više učimo gledajući nego slušajući.

Papa Ivan Pavao II u pismu NMI napominje svim kršćanima, a ovo napose vrijedi za vjeroučitelje: Bilo bi besmisleno zadovoljiti se životom prosječnošću živeći pod znakom minimalističke etike i površne religioznosti“ (NMI 30). Kada je u pitanju djelovanje papa upozorava na opasnost „da se nešto radi tek da se radi. Trebamo odbiti tu napast pokušavajući poglavito „biti“ prije nego li činiti“ (NMI 15).

Vaše djelovanje mora proizlaziti iz jake vjere i iskustva Boga. Papa Franjo neprestano ponavlja da samo duboki kršćanski život ima svjedočku moć da privuče ljude Bogu. („Razgovarajući s njom osjećao sam nostalgiju Boga“).

Nije dovoljno samo dobro pripremiti lekcije (i to je jako važno), nego govoriti iz dubokog uvjerenja, govoriti iz života, da bude vidljiva želja da se živi ono što se govori.

Na tome je Isus silno radio kod svojih učenika. Prije svega oni su mogli vidjeti da on uistinu živi ono što njima i narodu naviješta. I narod to dobro primjećuje. Evanđelisti navode reakciju naroda nakon Isusovih nagovora. Tako kod Mt čitamo: Kada Isus dovrši svoj govor, veliko je mnoštvo naroda bilo zaneseno njegovim učenjem, jer ih je učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci“ (/,28-29).

Pismoznanci su zapravo oni koji imaju vlast, ali nemaju duhovnu vlast, duhovni autoritet, jer sami ne žive ono što drugima navještaju. Kada se ne živi ono što se naučava, onda nauk gubi na svojoj uvjerljivosti.

Zato i Isus upozorava i narod i svoje učenike da ne oponašaju pismoznance i farizeje. Doduše oni dobro govore ali životom iza toga ne stoje. Stoga Isus veli: „Vršite i držite sve što vam reknu, ali se ne ravnajte po njihovim djelima, jer govore, a ne čine“ (Mt 23,3). Opasnost za katehete i svećenike ...

Doduše, ovi će puno toga i činiti, ali kako veli Isus: Sve što čine, čine zato da ih vide ljudi“. Život se ne može na dugo skrivati. Duhovnost nije nešto nevidljivo. Isus će ovakvima uputiti onaj svoj poznati: Jao vama ...“.

Sam nazivVjeroučitelj“ definira bit vašeg poslanja. Vi ste učitelji u vjeri, u poznavanju Boga. Vjera nije teorija, nego život. Pouke se daju riječima, ali iza riječi mora biti vidljiv autentičan vjernički život.

Vjeroučitelj je poseban poziv i za kvalitetan rad je potrebno posebnije voljeti taj poziv, a ne raditi ga da ga se odradi i da se ima sigurno radno mjesto.

Ravnatelj škole u jednom mjestu, kako mi priča jedan biskup, nazvao ga i pitao tko je jednom vjeroučitelju dao mandat? On izgleda ima mandat da djeci zgadi vjeru“. Život mu je pun sablazni.

Nije dovoljno završiti katehetski studij da netko bude pripremljen za katehetu. To je znanstvena izobrazba, ali to nije dovoljno. To isto vrijedi za svećenika. Studij daje znanstvenu podlogu, ali onu duhovnu, vjerničku, moramo ostvarivati sami.

Istočnjački gurù … Neki nikada ne dobiju mandat za propovijedanje i vjerničku formaciju ljudi.

Isus učenike prvo formira … Ne dopušta im da govore da je on Krist dok još nisu dovoljno formirani. Petar, u ime učenika čini ispovijest vjere, kada odgovara na Isusovo pitanje: Što vi kažete tko sam ja?“ Petar veli: „Ti si Krist, Sin Boga živoga“. Isus ga pohvali: Blago tebi Šimune …“, ali onda Evanđelist nadodaje: „Tada naredi učenicima da nikomu ne kazuju da je on Mesija“. Marko veli da im zaprijeti da to nikome ne kazuju.

To im Isus ponavlja u još nekoliko navrata. Učenici se moraju formirati da im život bude u skladu s onim što naviještaju. To kod njih još nije jer se oni svađaju tko je među njima najveći, tko će zauzeti bolju poziciju u njegovu kraljevstvu, itd. Oni gledaju samo svoje interese. I ljubav prema Isusu je samo iz interesa. Takvi nisu prikladni biti navjestitelji.

Jasno se primjećuje koliko neka osoba radi na sebi. To se ne može sakriti bez obzira koliko se netko trudio da se to ne primijeti.

Vjeroučitelj koji se ne trudi živjeti i životom svjedočiti vjeru, u školi više šteti nego koristi. Bolje je ne imati nikoga nego imati svakoga. To se odnosi i na svećenike: bolje ih ne imati nego imati površne i osrednje. Koga će takvi oduševiti za Boga!

Bez trajne formacije nastupit će trajna frustracija. Ništa gore nego kada ti frustrirani vjeroučitelji govore o Božjoj dobroti i ljubavi. Tko će im vjerovati!

Stoga Isus upućuje učenicima poziv: Bdijte!“. Bdjeti znači: provjeravati se, biti spreman, vrednovati se pred Bogom, jer mi smo ono što smo pred Bogom, a ne ono što smo u svojim očima ili u očima drugih.

Vjera je stvarnost koja ne ide sama od sebe, nego zahtjeva trajno traženje Boga, trajnu borbu da se bude u skladu s Božjim zapovijedima. Pavao za sebe veli da je dobar boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.

Potrebna je ne mala borba da se vjera sačuva živom, da život bude svjedočki. Kada jedan vjernik ne živi dosljedno, njegov život nevjernosti utječe i na njegov razum, na njegovo razmišljanje. Svatko razmišlja iz svoje prakse.

Veliki mislilac Pascual će reći: „Tko ne živi ono što vjeruje brzo će početi vjerovati ono što živi“. A to može ne imati nikakve veze sa Evanđeljem.

Mi svi znamo kako je u Hrvatskoj ogroman postotak onih koji se deklariraju vjernicima. Ali na žalost, ogroman postotak njih živi neku vjeru koja je mješavina magije, praznovjerja, idolatrije, parapsihologije, … Koliko zaista ima pravih vjernika?

Isus nije bez veze postavio pitanje: „Kada Sin Čovječji ponovno dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ Praznovjerje će sigurno naći, ali vjere … Imamo sve više vjernika bez molitve, bez sakramenata, bez Euharistije, bez moralnih i duhovnih vrijednosti.

Ovo je put gubljenja autentične slike Božje, put do idolatrije. Pravi se Boga prema svojoj osobnoj mjeri. Pravi se Boga koji se s nama u svemu slaže, sve odobrava, na sve pristaje.

Nema vjere bez jačeg iskustva Boga, bez dubljeg osobnog uvjerenja. Nije dovoljno prihvatiti vjeru snagom tradicije. Ona se mora personalizirati da bi se mogla svjedočiti.

Današnji čovjek je vjernik u smislu da vjeruje da postoji nekakav Bog, ili kako mnogi kažu: „mora postojati NEŠTO“.

Nije potrebno uvjeravati današnjeg čovjeka da postoji „nešto“, ili da postoji Bog. Svemir i životna stvarnost na zemlji čovjeka nadilaze, osjeća se malen. Zato čovjek danas želi znati prije svega gdje je taj Bog, gdje ga se može susresti, gdje se može čuti njegov glas.

Potrebno je ljudi koji će to moći drugima pokazati, odnosno izazvati u njima želju da sami potraže Boga. Izazvati želju za Bogom: to je zadatak učitelja u vjeri.

Svjedočiti Boga ne znači drugima u svemu objasniti Boga. Tko to očekuje, nikada neće povjerovati. Vjera u sebi mora imati i misterij. Kada bismo sve razumjeli ne bi nam niti trebala. Mnoge stvari ćemo moći razumjeti samo snagom vjere.

Ovo je iskusio veliki Augustin za koga znamo koliko se borio u svom traženju Boga. On poslije piše: „Ne vjerujem zato što sam razumio, nego razumijem zato što vjerujem. Ako ne budete vjerovali nećete razumjeti ništa“.

Stoga nije najbolji put nešto dokazivati o Bogu, nego pomoći osobi da počne sama tražiti odgovore na neka temeljna životna pitanja, prije svega s obzirom na smisao ljudskog života. Zar zbilja netko može prihvatiti da je krajnji cilj života: da nestane!

Potrebno je pomoći osobama da uđu u sebe i tu traže odgovore na mnoga bitna životna pitanja.

Kada su u pitanju djeca: pomoći im da zavole Boga preko vas. Da im vi ostanete u sjećanju kao uzori ljubavi, dobrote, strpljivosti. Djeca su kao vosak: u njih se lako utisnu kreposti, ali i mane.

Ovo su moje želje i moje molitve za vas jer držimo vaše poslanje od neizmjerne važnosti za vjeru i Crkvu u našoj biskupiji, u našem narodu.

Ispis E-mail

Tijelovo u Gospiću (audio i tekst propovijedi)

gs tijelovo 2(Gospić, 15.6.2017.) Svečanim euharistijskim slavljem u katedrali Navještenja Blažene Djevice Marije u Gospiću, u četvrtak 15. lipnja proslavljena je svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove koja je vjernicima poznatija kao Tijelovo. Euharistijsko slavlje, kao i tijelovsku procesiju, predvodio je gospićko-senjski biskup mons. mr. Zdenko Križić, a koncelebrirali su domaći župnik i dekan mons. Mile Čančar, biskupov tajnik vlč. Mišel Grgurić, policijski kapelan vlč. Ivan Blaževac, a asistirao je đakon Pero Jurčević i ministranti. Biskup je održao sljedeću propovijed:
„Crkva na dan Velikog četvrtka slavi spomen ustanovljenja euharistije, velikog Isusova dara svojoj Crkvi. Crkva taj dar slavi i za njega zahvaljuje u svakoj euharistiji, a to znači svaki dan. Međutim, Crkva je htjela ovom Isusovom daru posvetiti i jedan poseban dan, jer je preveliko to otajstvo Isusove ljubavi i nemoguće mu je proniknuti svu dubinu. Kada je u dvorani Posljednje večere Isus učinio taj čin pretvorbe kruha u svoje tijelo i vina u svoju krv, rekao je učenicima: 'Činite ovo meni na spomen.' Ovo nema značenje u smislu: 'Činite ovo sjećajući se mene, ili kao uspomenu na mene'. Isus traži od učenika da to nastave kao 'spomen – čin'. Taj spomen postaje čin, stvarnost. Događa se ono što se dogodilo u dvorani Posljednje večere: kruh i vino postaju Isusovo Tijelo i Krv, a euharistija spomen-čin Isusove žrtve.

Continue Reading

Ispis E-mail

Dan Ličko-senjske Županije 2017.

U odlomku iz „Djela Apostolskih“ slušamo jedan mali djelić nevolja koje je proživio apostol Pavao i njegovi pratitelji. Kada apostol Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima nabraja sve nevolje kroz koje je prolazio, i što je sve pretrpio, spontano se nameće pitanje: kako je sve to mogao izdržati i preživjeti? Tu je i drugo pitanje jednako teško: zašto Bog dopušta da tako stradava njegov prijatelj, njegov vjerni učenik?

Više od svega ovoga začuđuje snaga koju ima Pavao i drugi učenici u podnošenju svakojakih nedaća. Drugima se zbog toga doimaju kao čudni i nerealni ljudi, ljudi sa nekog drugog planeta.

Pisac Djela apostolskih navodi kako su Pavao i Sila prvo bili dobro išibani. Nije to bilo neko bezazleno šibanje kako se prije davalo djeci. Ostavljalo je to šibanje trajnije ožiljke.

Pavao i Sila su išibani, a potom su bačeni u najgori dio tamnice, i k tome još svezanih nogu za klade da se ne mogu niti micati.

No, ono što je od svega najčudnije jest da su njih dvojica oko ponoći počeli glasno moliti i pjevati svete pjesme. Pisac veli samo da su ih drugi uznici slušali. Slušali su ih i zasigurno su se čudili i, kako mi kažemo, križali su se i lijevom i desnom, u smislu kako je tim ljudima u ovakvom stanju do pjesme. Što su tada mislili o njima nije baš teško pogoditi.

Istina, ljudski gledano, njihovo ponašanje nije normalno. To su stanja u kojima je normalno da čovjek jeca i plače, a ne da pjeva.

Ali nije lako razumjeti što sve Bog proizvodi u nutrini čovjeka koji ima pouzdanje u Boga u nemogućim situacijama. Ponašanje Pavla i Sile nije uzrokovano ljudskim snagama, nego Božjim.

Njih dvojica nisu molili i pjevali Bogu zato što su znali da će se dogoditi potres, da će s njih pasti okovi, ka će se vrata tamnice otvoriti.

Oni su jednostavno imali pouzdanje u Boga, sigurnost da nisu ostavljen od Boga, a što će Bog dopustiti ili što će učiniti, oni nisu mogli znati.

Nakon čudesnog događaja, stražari su bili sigurni da se to nije dogodilo samo od sebe, nego posebnim interventom moćnog božanstva koje oni ne poznaju.
Taj događaj je bio poziv ovim ljudima da uzvjeruju. Oni se tada ponizno obraćaju Pavli i Sili sa pitanjem: „Što mi je činiti da se spasim“.

Jednom je i Pavao postavio to isto pitanje kada ga je Gospodin srušio sa konja, nakon čega se obratio.

Ovo je zasigurno temeljno pitanje koje bi trebao postaviti svatko od nas u svom vlastitom srcu: „Gospodine, što mi je činiti da se spasim?“ Ne trebamo čekati neke životne nedaće da bismo si postavili takvo pitanje, postavimo ga si na vrijeme. Bog nas poziva da to učinimo još danas. Ovo je i glavna poruka Božje riječi danas upućena svima nama.

U današnjem misnom slavlju molimo posebno za našu Županiju koja slavi svoj dan, a to je rođendan oca domovine dr. Ante Starčevića, sina našeg podneblja.

Ponosni smo da je jedan takav velikan našega naroda rođen na ovoj našoj ličkoj grudi, da je sazdan od ove naše zemlje. Zahvaljujemo Bogu da smo imali jednog takvog čovjeka.

Ali, on nama nije danas samo lik s kojim se ponosimo, nego prije svega lik na kojemu se nadahnjujemo kada je u pitanju naša ljubav i naša zauzetost za izgradnju naše slobodne i neovisne domovine o kojoj je on samo sanjao.

Živio je u teškim vremenima povijesti našega naroda. Zauzimao se maksimalno za narodnu slobodu i neovisnost, ali u tim kompleksnim političkim okolnostima nije bilo nimalo lako naći pravi put. Trebalo je igrati različite političke igre između većih sila od kojih smo kao narod bili posve uvjetovani.

U takvim okolnostima, traženje puta slobode često je bilo i lutanje, često se slijedilo tragove koji nisu vodili pravome cilju. I dr. Starčević je često plivao u tim neizvjesnostima.

Međutim, ono najbitnije jest to da je iskreno tražio samo dobro naroda, ne svoje osobno. Da je tražio svoje osobne interese mogao se vrlo dobro snaći i imati miran i komotan život.

No, on je sve poduzeo da narod učini svjesnim vrijednostima slobode i neovisnosti, i da se isplati podnijeti sve žrtve za te ideale.

Tako se i obraća narodu govoreći: „Najstrašnije su vam riječi da ćete mene slijediti. To ne! Ako trebate goniča tražite ga sebi negdje drugdje. Ja niti koga vodim niti gonim. Ovo je baš glavna nesreća Hrvata, da se drže ljudi, a ne načela i programa. Zato je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačije ispadaju nego li je on očekivao ... Mi ćemo jedan za drugim u zemlju, a program i narod trebaju živjeti. Ja ne držim ni izdaleka do svojih nazora koliko vi, nego razmišljam kako mogu i kažem iskreno kako znam. Tako trebamo svi raditi. Kada se mišljenja obrežu i izbistre: držimo se onoga koje je najbolje, i najpogodnije za sav narod. Tako ću biti ja s vama i vi sa mnom: svi ćemo biti jedno za dobro domovine“.

On ne traži da se njega slijedi nego ideale. Do ideala se dolazi zajedničkim razmišljanjem i vrednovanjem. On će ustvrditi da mi kao narod imamo dvije mane koje su izvor svih naših nesreća, a jedna od tih je:

„Mi svakom vjerujemo bez da promišljamo“. Ovdje on ne sugerira da imamo nepovjerenje jedni prema drugima, nego da ne vjerujemo naslijepo. On želi da se kroz argumentiranu diskusiju iskristaliziraju najbolja rješenja za sav narod. Ovo je itekako mudro, jer ovo zahtjeva od svih da razmišljaju i traže, a ne samo da slušaju i slijede. Kada bi bilo više dijaloga, gdje u prvom planu nisu osobni, nego narodni interesi, napredak ne bi mogao izostati.

Kod Starčevića stalno odzvanja ono što je, kako veli, „najbolje i najpogodnije za sav narod“. Tu je i njegov veliki vapaj, uvijek aktualan, a danas posebno: „biti svi jedno za dobro domovine“.

Na drugom mjestu veli da je „svaki sin domovine dužan služiti svome narodu i primiti svako mjesto koje odgovara njegovim sposobnostima, i na kojem može domovini kakvo dobro iskazati“.

Naglasak je na „primiti ono što odgovara sposobnostima“, a ne podobnostima, a cilj je uvijek opće dobro.

Ovo su pravi ideali. Kako bi bilo dobro da svi imamo u srcu ovakve ideale! Napredak bi sigurno bio veći, a solidarnosti ne bi uzmanjkalo.

Neka ove želje oca Domovine, sina naše Like, zažive i zasjaju najjače u našoj, odnosno, njegovoj Županiji, i bace svoj bljesak na cijelu Domovinu, da budemo više „svi jedno za dobro Domovine“.

Neka nam dragi Bog svima u tome pomogne, a napose onima koji su najodgovorniji za Županiju, njezin napredak i njezino blagostanje.

Ispis E-mail

  • 1
  • 2

CookiesAccept

NAPOMENA! Ova stranica koristi cookies i slične tehnologije.

Ako ne promijenite postavke preglednika, slažete se s njim. Dodatne informacije

Prihvaćam
  • Kolačići ili cookie veoma dugo se primjenjuju u web tehnologijama. Ova obavijest je propisana zakonom EU. Preporučamo da učinite "klik" na "Prihvaćam" čime potvrđujete da razumijete što su to kolačići. Dolje niže je isječak s wikipedie o tome što su to kolačići i koja je njihova uloga.
  • Kolačići s naših stranica služe isključivo u statističke svrhe s namjerom da bi poboljšali iskustvo posjeta ovim stranicama.
  • Ova obavijest je postavljena sukladno:

DIREKTIVA 2002/58/EZ EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 12. srpnja 2002. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području elektroničkih komunikacija (Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama)

  • HTTP cookie, također i cookie ili kolačić je jednostavna tekstualna datoteka koja se pohranjuje u pregledniku dok korisnik pregledava neki internetski site. Kada korisnik u budućnosti pregledava taj isti site, site može "izvući" ili dohvatiti podatke koji su pohranjeni u kolačiću, kako bi bio obaviješten o prethodnoj korisnikovoj aktivnosti. Kolačići mogu sadržavati informacije o tome koje je stranice korisnik posjetio, podatke o prijavi, pa i koje je gumbe korisnik kliknuo. Ovi podaci mogu ostati u kolačiću mjesecima, čak i godinama.
  • Kolačići se katkad miješaju s programima - no oni su samo komadić podataka - i sami ne mogu ništa uraditi. Ne mogu sadržavati viruse niti instalirati maliciozni softver na kompjuteru domaćinu. Međutim, kolačići za praćenje (tracking cookies) i posebno kolačići trećih strana često se koriste kao način da se načine dugoročni zapisi o korisnikovoj povijesti surfanja.
  • Ostale vrste kolačića odrađuju funkcije nužne za moderan Web. Možda su najvažniji autentifikacijski kolačići, pomoću kojih server zna je li korisnik ulogiran i ne. Također zna i pod kojim je računom korisnik ulogiran.