bener

Korizmeno-uskrsna poslanica 2007.

Biskup Mile Bogović Korizmeno-uskrsna poslanica 2007.
gospićko-senjskoga biskupa mons. dr. Mile Bogovića
Pravi putokazi u vjerničkom hodu

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

{tab=Vježbanje kršćanstva} Evanđelja nisu samo podatci iz života jedne osobe - Isusa Krista, niti su samo sustavno izlaganje onoga što je Krist naučavao. Ona su jedno i drugo, ali i nešto treće: ona su svjetla i putokazi svakom čovjeku da se u svom životu zna snaći na svim križanjima, skretanjima i okretištima. Tijekom cijele liturgijske godine vježbamo se, gledajući kako je to Isus činio, kako se trebamo postavljati u određenim životnim prilikama. Posebno nas u nasljedovanju Isusa bogoslužje usmjeruje od početka korizme do Uzašašća, odnosno do blagdana Duhova. To znači da nam se kroz to vrijeme predstavlja cijeli Isusov životni put u vrijeme javnog djelovanja. Sve što je Isus na tom putu doživio i kako se u pojedinim prigodama postavio predstavlja nam jasne putokaze kako bismo, nastojeći svoj hod uskladiti s Kristovim, postigli cilj koji je on postigao, on koji je za sve nas put, istina i život.  

Slijedeći ovogodišnja evanđeoska čitanja, možemo istaknuti 10 putokaza na tom našem vjerničkom putu:

(1) Kako se ponijeti u vremenima kušnji i napasti, (2) da bismo se usmjerili prema preobrazbi ovog našega „bijednoga tijela" u tijelo slavno, (3) a ne prema vlastitoj propasti. (4) Nikome nije suđena propast jer je iz svih životnih prilika i neprilika moguće naći put prema životu i sreći - prema Ocu. (5) Na tom putovanju ne osuđivati druge nego im pomagati i služiti. (6) Taj smjer treba zadržati čak i onda kada to znači izložiti opasnosti vlastiti život.(7) To nije put propasti nego pobjede. Prema konačnoj pobjedi najsigurnije vode one životne dionice u kojima i pored nemoći i izloženosti nepravdama ustrajemo u ljubavi prema Bogu i čovjeku. To se najjasnije očitovalo Kristovim uskrsnućem, (8) o čemu nam govore vjerni svjedoci. (9) Osnovno životno pravilo svakog kršćanina jest: željeti ljudima dobro poput Dobrog Pastira. (10) U takvom hodu Krist nam je obećao, a Otac poslao Branitelja. 

 

{tab=1.Kušnje i napasti ljudskog tijela} U prvoj korizmenoj nedjelji kršćanina se upozorava da u svijetu ima velikih opasnosti za njegov kršćanski rast (usp. Lk 4, 1-13). Iako nas brojna žalosna iskustva uvjeravaju da opasnosti postoje i da trebamo o njima voditi računa, širi se s mnogih strana poruka da sve ono što nam svijet nudi možemo bez rezerve isprobati, odnosno da se možemo jednostavno opustiti i prepustiti svijetu nek nas ljulja i nosi na svojim ponudama. Ovih dana slušali smo da dijete ima pravo, čak i bez suglasnosti roditelja, prepustiti se svjetskoj ponudi neodgovornih zabavljača i izrabljivača.

Najveće opasnosti kriju se u ponudama vlasti, bogatstva i svjetske slave. To su napasti svakog ljudskog tijela. Zato su one došle i pred Isusa Krista u obličju Napasnika. Nije to ništa po sebi zlo. I vlast i bogatstvo i slavu može se postići služeći svome Stvoritelju. Napast je u tome što se čovjeku nude prigode da do toga dođe protiv volje Stvoritelja, služeći se zlim načinima, radeći nedopušteno, odnosno klanjajući se zlu. To klanjanje zlu zbiva se onda kada je čovjek spreman prevariti, ukrasti, iznevjeriti samo da bi se domogao bogatstva, vlasti i časti.

Velika je također opasnost misliti da je dobro sve ono što nam trenutačno godi; kada se čovjeku preporučuje neka ne prepusti nijednu ugodu. „Jedi, pij, igraj, tancaj, bez obzira kako će biti sutra i kako je sada drugima!" Mnogi krenu tim putem ne vjerujući da zlo i opasnosti imaju često svoje ugodne početke, kao što i riba osjeti ugodu kada uhvati udicu, ali ubrzo osjeti što to znači. Stara mudrost kaže kako đavao želi svakoga uvjeriti da on ne postoji. Postoje  na ovom svijetu snage zla i mnogi su se ljudi uključili u taj mehanizam zloće. Treba imati siguran putokaz kako prevladati takve napasti. Isus je dao  jasan odgovor na njih kada je odgovorio Napasniku: „Odlazi od mene, Sotono!"

 

{tab=2.On će preobraziti ovo naše bijedno tijelo} Sveto pismo kaže da su anđeli istjerali Adama i Evu iz raja, iz sreće nakon što su ovi poslušali Napasnika. Kada je Isusu Napasnik, nakon četrdesetdnevnog posta i iscrpljenosti, ponudio svoj plan, Isus ga je odbio, a sv. Matej kaže da su došli anđeli i služili mu (usp. Mt 4, 11). Time je on, naime, ostao okrenut prema nebu. To se još jasnije očituje u događaju koji Evanđelje stavlja neposredno nakon kušnje u pustinji - u Kristovu preobraženju, kada se na njemu pokazao nebeski sjaj. „I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajno zablista." (Lk 9, 29) 

Poruka je tog čina da će se naše ljudsko tijelo, onakvo kakvo je imao i Isus, preobraziti tako da više neće biti raspadljivo. To je na brdu Preobraženja bilo predoznačeno, dano kao obećanje. Nije to bilo samo veliko ali prazno obećanje, poput onoga Napasnikova. Napasnik niti želi niti može ispuniti svoja obećanja. Isus će cijeli svoj život tako živjeti da svaki njegov trenutak predstavlja uspon prema Preobraženju ovoga našeg tijela u tijelo prožeto nebeskom slavom i sjajem.

Preobraženje se dogodilo na brdu. Trebalo je svladati velike kušnje i uspone. Sve je to kao neka predigra iskušenjima kojima će Isus biti podvrgnut u vrijeme suđenja i uspona na Kalvariju. No na istoj  toj Kalvariji bilo je trajno preobraženje, jer je Isus tada uskrsnuo da više nikada ne umre.

{tab=3.Mogućnost propasti}

Idući korizmeni korak pokazuje i drugu mogućnost našega tijela i života: propast. Ne postoji samo put koji vodi prema uzdignuću čovjeka. Postoji i put propasti jer postoji mogućnost neposluha Bogu, okretanje od Boga. Taj smjer vodi u propast. Isus se rijetko izravno osvrtao na prigodne događaje i vijesti. U Lukinom evanđelju (13, 1-9) spominju se dvije suvremene tragedije od kojih je prva plod ljudskih grijeha, a druga spada u red nesreća koje se mogu svakome dogoditi, bez obzira na krivnju. Prva tragedija govori o Galilejcima koje je Pilat dao okrutno ubiti. Galilejci su doista svojim postupcima zaslužili kaznu, ali Pilat ide u grijehu dalje jer je tako okrutno i osvetnički nastupio da je pomiješao njihovu krv s krvlju njihovih žrtava. Grijeh rađa novi i veći grijeh. Zlo postoji i ono može rasti. Naglašena je Pilatova niskost i osvetoljubivost. 

Može se dogoditi nesreća i onda kada nemamo krivca kao što se dogodilo osamnaestorici Židova na koje se srušila kula u Siloamu. Grijeh je i onda kada za nesreću svaljujemo krivnju na nekoga koji za to nije kriv, a događa se da i samoga Boga okrivljujemo. 

No nije samo grijeh kada nešto nevaljano učinimo. Grijeh je također kada ne činimo ono što bismo trebali. Onda nalikujemo nerodnoj smokvi koju je Gospodar na koncu posjekao. Poruka je prispodobe o neplodnoj smokvi da darove koje smo dobili trebamo odgovorno koristiti. Inače će nam biti kao smokvi koju je Gospodar njegovao i obrađivao, ali kad ona nije donosila ploda, posjekao ju je. Darove, sposobnosti, koje smo primili nemamo pravo zakopati, ne koristiti ih, ili ih koristiti za zlo.

Naše slabo tijelo, dakle, može biti preobraženo, ali može doživjeti i propast. Propast ćemo ako se ne obratimo, ako se ne okrenemo Bogu, ako ne donosimo ploda.

čovjek je sklon svojatati sebi božanske osobine: sve je dobro što sam učinio, drugi od mene trebaju tražiti oproštenje, a ja ne trebam ni od koga. Sveprisutna je sklonost opravdavati što smo učinili, ne priznajući vlastite promašaje i ne tražeći za njih oproštenje. S druge strane razvija se sklonost da se druge okrivljuje ne samo za zlo koje su oni učinili, nego i za ono koje smo sami skrivili. Pripisivati sebi božansku nepogrešivost, a za zlo okrivljavati sve druge pa i samoga Boga, to je ono što je Napasnik preporučivao prvome čovjeku lažnim obećanjem: „Vi ćete biti kao bogovi" (Post 3, 5). Prihvaćanjem tog obećanja čovjek je pao. Te sklonosti su putokazi koji će nas odvesti u propast ako ne budemo dovoljno oprezni, ako se ne odupremo tim napastima. Danas se često te sklonosti omataju u razna ljudska prava koja nisu vezana i s ljudskom odgovornošću. čovjek također ne smije bilo kako raspolagati sa svojim životom i sa životom svog  bližnjega.

Ako slijedimo te svoje loše sklonosti, ako su nam one putokazi i smjerokazi, obistinit će se na nama Isusova prijetnja: „Ako se ne obratite svi ćete poginuti!" Svima nama Isus poručuje kao što je poručivao svome Gradu: Jeruzaleme, Jeruzaleme, obrati se Gospodinu Bogu svojemu!

{tab=5. Iz svake životne situacije postoji put k Ocu}

čovjek se može Bogu okrenuti u svakoj životnoj prilici. I onda kada se okrenuo od dobroga Oca i spiskao sve darove kojima ga je uresio. Tu spasonosnu istinu izražava nam prispodoba o izgubljenom sinu, odnosno o dobrome Ocu (Lk 15, 1-32).  Rasipni sin zaželio je po svojoj volji raspolagati svime onim što mu po pravu pripada, ne osvrćući se na mišljenje Oca i starijeg brata. Ono što njemu pripada neka bude samo njegovo. Zašto bi on za to bio nekome odgovoran? Zašto bi on to trebao s nekim drugim dijeliti kad je to njegovo privatno vlasništvo. Ono što je njegovo neka ne bude ničije. Samo njegovo! No kada je on sva ta svoja prava iskoristio, bez osjećaja odgovornosti za drugoga, osjetio je da je pao na najnižu životnu ljestvicu. Borio se sa svinjama za zalogaj.

To je slika društva u kojemu se svi bore za svoja vlastita prava, da sa svime što imaju mogu po volji raspolagati bez obzira na druge: i sa svojim vremenom i sa svojim sposobnostima i sa svojim imanjem i znanjem.

Treba se okrenuti i poći natrag gdje je „sve što je moje i tvoje je". I sin se vraća. Povratak nije bio potaknut osjećajem da ima u očinskoj kući još neka prava koja nije iskoristio prije odlaska. Još manje se oslanjao na prava koja je imao kao sin. Svjestan je da nije više dostojan zvati se sinom. To njegovo priznanje Otac je obilno nagradio. Došao je, naime, do istine, što znači da se konačno našao na pravom putu.

Otac mu je spreman dati novo odijelo i ponovno ga posjesti za svoj stol. Nije htio poslati policajce da odbjegloga hvataju i na silu privode. On čeka dok sazrije volja i želja za povratkom u Očev dom. On je taj povratak želio i očekivao, ali nije ni jednim postupkom vršio pritisak na odbjeglog sina. Svijest o dobroti Očevoj bio je onaj putokaz koji je sina okrenuo na povratak Ocu. Otac čak neće postavljati pitanje kako se to dogodilo da je sin potrošio i proigrao darove koje je primio. Otac nije škrtac da mu ih ponovno ne bi dao. On nije osvetoljubiv da bi tražio neke formule po kojima bi se dala zakonski valjana isprika. Ključno je to da se vratio onaj koji je - uvjeren da će mu negdje drugdje biti bolje -  napustio Očev dom, a onda se na koncu jednostavno prepustio i predao u Očeve ruke, uvjeren da će svako mjesto koje mu Otac odredi biti za njega bolje od onoga u koje je dospio okrećući se i udaljujući od njega. On je u to uvjeren jednostavno zato jer je njegov Otac dobar.

{tab=6. Ne osuđivati ljude}

Povratak u prihvaćeno zajedništvo bio je spas za mlađeg sina. Putokazi koji nas vode prema zajedništvu uvijek su dobri kada je po srijedi takvo zajedništvo u kojemu je dobrovoljno predanje osobe osobi, kada međusobno ljudi gledaju na ono dobro koje ih povezuje. No stariji sin nije bio zadovoljan s Očevim postupkom. On nije u svom mlađem bratu više gledao ono bratsko, ono što ih obojicu međusobno povezuje, nego ono što ih razdvaja. Taj brat se isključio iz obiteljskih prava kad je uzeo svoje, on je pokvarenjak i varalica. Njemu nema mjesta u obiteljskom zajedništvu. Da je i dulje govorio, ne bi on na svom mlađem bratu našao nešto lijepo, nešto po čemu bi on zaslužio biti primljen u obitelj. Dapače, bio bi zadovoljan da može iskopati cijelu njegovu prljavu prošlost samo da ga bolje optuži. Budući da sve te detalje ne poznaje, smatra kako ima pravo pripisati svome bratu i ono što mu je u svojoj mašti smislio.

Taj smjer djelovanja u društvu, takvi lažni putokazi koji se oblače u pravo i pravdu, veoma su brojni.

Ta ljudska sklonost na optuživanje izražena je mnogo jasnije u prigodi kada su ženu koju su uhvatili u preljubu doveli pred Isusa da im se pridruži u kamenovanju te žene (usp. Iv 8, 1-11). Farizeji i pismoznanci znaju od riječi do riječi zakon po kojemu takve treba kamenovati. Dovode ženu pred Isusa i citiraju pred njim taj zakon kako bi im se i priključio u kamenovanju. Nisu oni došli Isusu da ih pouči, nego da oni njega pouče i dokažu pred svjedocima kako ne poštuje zakon. Nije bilo sumnje što će učiniti sa ženom. Oni su je već osudili, a Isusa su željeli razobličiti u njegovoj krivoj praksi. I na njega su gledali kao i na ženu: kako naći dokaz za optužbu. Pratili su ga vrebajući gdje će pogriješiti kako bi ga optužili. U sebi su ga već osudili. Teškoća je bila samo u tome što su trebali naći uvjerljivih razloga da to dokažu narodu. Jedan loš korak ili kriva prosudba dobro bi im došla da započnu hajku protiv njega, da se pozornost ljudi okrene od svega onoga što je Isus dobro govorio i činio i usmjeri prema onome što - po farizejskom sudu - ne valja. I to po mogućnosti na taj način da to što ne valja svima tako zabljesne pred očima da se sve ono dobro izgubi iz vidokruga.

To je metoda i vlastitost onih koji vole optuživati.

Isus je vidio grijeh grešnice, ali je pročitao i njihovu zlobu. Zato im je rekao neka prvi baci kamen onaj koji je bez grijeha. Znao je da u tom slučaju neće nijedan kamen pasti na grešnicu. To je mogao učiniti samo Isus, ali on nije gledao samo grijeh u onoj ženi, nego je vidio i mnogo više. Vidio je u njoj i sliku Božju, a zacijelo i mnogo dobra koje je ona činila i oko kojeg se trudila. On je došao spašavati, a ne kamenovati. Dobro se spašava tako da ga se oslobodi od zla, a ne da se uništi zbog zla. Zato je rekao ženi: „Ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više!"  Razlikuje grijeh od grešnika. Grijeh treba osuditi, ali čovjeka treba spasiti.

{tab=7. Biti stalan u svjetskoj prevrtljivosti}

Na Cvjetnu nedjelju bogoslužje nam pruža svu dramatičnost Kristove pojave u svijetu: bogatstvo njegove dobrote i snagu zloće oko njega. On je bio ustrajan u ljubavi prema Bogu i čovjeku. U njegovom pak okruženju očituje se nestalnost i prevrtljivost ljudi, spremnih da izdaju ne samo drugoga nego i sami sebe i svoje uvjerenje. Naime, u bogoslužju na Cvjetnicu vrši se spomen Isusova slavna ulaska u njegov grad, kad su mu klicali kao svome kralju, i ujedno spomen na odbacivanje njega kao najvećeg zločinca.

Vremenski, znamo, nisu ta dva događaja bila tako blizu. Ovaj drugi zbit će se nešto kasnije. Vidjevši kako je masa krenula za Isusom, njegovi će neprijatelji pokazati svoje vrhunsko umijeće upravljanja masom. Znali su da je masa u stanju svakoga veličati i svakoga osuditi, već prema tome tko joj se uspije nametnuti. I započela je „proizvodnja mišljenja" prihvatljiva i uvjerljiva za masu. Počele su se širiti „opravdane sumnje" o Isusovoj štetnosti za narod. On bi mogao svojim mirotvorstvom otupiti želju za nacionalnim oslobođenjem od stranaca, što bi ovima pomoglo da na prijevaru otmu i ono slobode što je još ostalo. Uz to su slali od usta do usta da je Isus svojim učenjem i djelovanjem nanio veliku štetu židovskoj vjeri i predaji. Bile su to teme kojima se mase moglo pokrenuti i preokrenuti. Ustrajnim i usuglašenim radom mnogih, narod se sve više prestrojavao iz redova Isusovih prijatelja u njegove neprijatelje. A on je bio i dalje onaj isti koji je tom narodu želio dobro.

Bio je Isus svjestan te nestalnosti i prevrtljivosti. I onda kada su ga slavili, bio je svjestan da ga ta ista usta mogu vrijeđati i osuđivati kada budu zavedena. I onda kada su ga vrijeđali i osuđivali, znao je da ga ta ista usta mogu poslije veličati i slaviti kada budu dobro poučena. Ono što je bilo u njega stalno u odnosu prema narodu i onda kada su ga veličali i onda kada su ga osuđivali bila je stalna ljubav i želja da ih učvrsti u dobru i spasi, da povjeruju u njegov odnos prema zlu i dobru u svijetu. Svojim  hodom kroz slavu i osudu dao je jasan putokaz kakav treba biti naš hod pred veličanjima i pokudama. 

{tab=8. Pobjednički poraz}

Isusova muka bila je puno jača kušnja od one koju je imao na početku javnog djelovanja. Onda je njegovo tijelo nakon dugog posta bilo iscrpljeno, ali nije bilo životno ugroženo. Ondje ga je Napasnik nagovarao da mu se pokloni, ali nije na nj vršio izvanjski pritisak. Ovdje je tijelo, koje je Sin Božji radi nas i radi našega spasenja uzeo za svoje, izloženo uništenju. Ono je stavljeno pod smrtnu osudu. Neprijatelji su, dakako, ubijajući to tijelo nakanili uništiti sve što je po njemu izrečeno i učinjeno. Oni koji žele osuditi protegnu osudu na sve. Od individua ostaje samo krivnja za koju stoji u zakonu da treba biti osuđena.

Isus je, sveden od tužitelja na „tijelo krivnje", prikazao to tijelo kao žrtvu. Predao je tu žrtvu u Očeve ruke, tu svoju nemoć u ljudskom tijelu dao je Njemu na raspolaganje. Ono što je u očima tužitelja bila žrtva pravedna u smislu da je osuđeni zaslužio ono što je dobio, u očima nebeskog Oca bila je to žrtva pravedna u smislu da na njoj nema mane, nema grijeha; ona je čisti prinos. Žrtvi takvoga tijela nije mjesto u grobu. Zato je anđeo odvalio kamen a Isus je ustao u proslavljenom tijelu.

U povijesti spasenja anđeli se javljaju  na ključnim mjestima. Kada su Adam i Eva sagriješili, anđeli su ih istjerali iz zemaljskog raja u „suznu dolinu". Nakon što je Isus odbio Napasnika na početku javnog djelovanja, ovaj ga je napustio a anđeli su mu služili. Poslije toga uslijedilo je  preobraženje. Pošto je u Isusu Kristu čistu dobrotu zloća proglasila i osudila kao čisto zlo i Njega spustila u tamu groba, dolazi anđeo i otvara grob. Iz groba ustaje tijelo koje više ne umire, koje se iz „suzne doline" seli u besmrtnost i blaženstvo. To je bio odgovor neba na vjernost u ljubavi koja je iskazana Bogu i čovjeku ljudskim tijelom Isusa Krista. Onaj koji je po zemaljskim kriterijima bio najstrašnije poražen, pokazao se najslavnijim pobjednikom.

{tab=9. Pravi putokaz današnjem čovjeku su vjerni svjedoci}

Evanđelje nije čovjeku putokaz u smislu da bi sadržavalo, s jedne strane, popis svih mogućih situacija u kojima se čovjek može naći na svom životnom putu i, s druge strane, odgovore kako se u tim situacijama čovjek treba ponijeti. No postoji ono glavno usmjerenje koje se očituje na svim stranicama Evanđelja: željeti ljudima dobro, ljubiti Boga nadasve a bližnjega svoga kao samoga sebe (usp. Mt 22, 37-39). O toj zapovijedi ovisi vrijednost svakog našeg djela, tu je onaj trajni putokaz. To znači da u trenucima kada nekome nešto govorimo, ili mu činimo, trebamo uvijek sebi postaviti pitanje govorimo li ili nešto činimo drugome zato što nam je stalo do njegova dobra, ili je nešto drugo po srijedi. Taj stav izražen je slikovito u liku Dobrog pastira koji sve i samo ono radi što je na korist njegova stada (usp. Iv 10, 27-30). Nije on najamnik kojemu je prvenstveno cilj zarada, ili sredstvo da se u karijeri popne stepenicu više. Cilj mu je dobro onih koje vodi, koji su mu povjereni. Osnovna je, dakle, karakteristika navjestitelja i vjernog svjedoka da poput Dobrog pastira svima žele dobro i da tu svoju želju nastoje izvršiti onako kako je to njihov Učitelj činio.

Ono što je Isus govorio i činio spasonosno je za svakog čovjeka do kraja svijeta. Zato do kraja svijeta treba to biti naviješteno i svjedočeno. To svjedočenje, dakle, ne smije prestati dok je svijeta i vijeka. Inače bi svijet izgubio onu spasonosnu snagu koja je u nj ušla po Isusu Kristu. Dakako, Bog to neće dopustiti, odnosno uvijek će naći mogućnosti kako će u svijetu uprisutniti svoju spasiteljsku volju koju je izrazio slanjem svog Sina u svijet. Apostolima je Isus rekao: Bit ćete mi svjedoci! I oni su to bili i prenijeli tu obvezu na sve koji su povjerovali njihovom propovijedanju i svjedočenju. To je, dakle, dužnost svakog kršćanina, ali Bog neke posebno poziva na naviještanje i svjedočenje. To su duhovna zvanja: svećenici i redovnici.

U našoj Metropoliji ova je godina proglašena Godinom duhovnih zvanja. Središnje slavlje je u Senju 22. travnja. Potrebno je da Crkva na ovim našim prostorima postane još svjesnija potrebe svećenika, redovnika i redovnica i da svi zajedno molimo ne samo da se pozvani odazovu nego i da budu vjerni svjedoci spasenjske poruke objavljene u Isusu Kristu.

{tab=10. Imamo Branitelja}

Isus nije vodio i poučavao apostole i učenike kako bi ih pripremio da potpuno preuzmu na sebe svu odgovornost za navještaj ljudskog spasenja. I pored duge priprave i pouke, i pored toga što su slušali što je Isus govorio i gledali što je činio, ipak nisu bili u stanju preuzeti na sebe svu odgovornost za uspjeh navještaja spasenja svijeta. Isus je poslao u svijet apostole i učenike s obećanjem da će s njima ostati do svršetka svijeta. Nisu, dakle, nikada oni sami na zadatku svoga poslanja. S njima je onaj koji ih je poučavao i vodio tri godine.  Gdje su dvojica ili trojica skupljeni u njegovo ime, i on je s njima. Oni će, dakle, biti vođeni i nošeni onim istim Duhom koji je pokretao Isusovo govorenje i djelovanje.

Znakovito je da Isus tog Duha naziva Braniteljem. Znamo što znači riječ branitelj. Njegova zadaća je braniti one koji su ugroženi. On u prvom redu gleda ugroženo dobro koje treba sačuvati. Zato je biti branitelj uzvišena služba i uloga. S druge strane, Napasnik je napadač na dobro. On je već prvom čovjeku htio napakostiti upravo time što mu je predstavljao Boga kao onoga koji mu ne želi dobro. On mu ne dopušta uzimati neke plodove samo zato što mu je zavidan, bojeći se da bi to bilo na njegovo uzvišenje. Bog to ne želi. Bog čovjeka želi držati nisko, dolje ispod sebe. Napasnik, zapravo, osuđujući Boga za niske želje prema čovjeku, želi prekinuti povjerenje između Boga i čovjeka i time osuditi čovjeka. On je protiv svakog kulta u odnosu na dobroga Boga; on je zastupnik kulta osuđivanja.

Tako Napasnik. To je trajna napast kojom se svi mogući napasnici koriste kad žele zavarati čovjeka. S njime su u dosluhu svi oni koji se koriste ljudskim slabostima zato da bi osudili čovjeka. Njima je za osudu potrebna ljudska slabost. Oni će je rado izmisliti ako je ne mogu pronaći, kao što je Napasnik učinio predstavljajući čovjeku krivo i samoga Boga.

Bog je, doista, uvijek za čovjeka, za njegovo spasenje i uzdignuće. On nikada ne želi da čovjek bude ponižen u svom dostojanstvu. Dapače, on čovjeka želi uzdignuti do sebe. On je to najjasnije pokazao kada je prihvatio i poniženje svog Sina da bi čovjeka spasio i uzdignuo. Prisutnost Božjega Duha u svijetu je braniteljska ne tek u smislu da čovjeku osigura razinu na kojoj se nalazi, nego da ga brani i pomaže mu na putu uzdizanja prema zajedništvu u Presvetom Trojstvu.

To je bitna sastavnica Radosne vijesti koja se na uskrsno jutro u svoj punini počela širiti svijetom. Kada je Isus poslao u svijet svoje apostole i učenike govorio im je da će u svijetu imati muka, da će ih svijet zamrziti, da ih šalje kao janjce među vukove. Htio im je reći neka ne očekuju spasenje od svijeta. Koji je onda njima oslonac u radu i naviještanju? Poslat će im Branitelja. Time im je zagarantirao da ih ni mržnja svijeta, ni njihove slabosti neće u konačnici  nadvladati jer Kristovi učenici imaju takva Branitelja koji im osigurava sigurnu pobjedu. Istina, pomoć tog Branitelja ne osigurava im da će se silom moći oduprijeti nasilju kojim će se svijet prema njima okrenuti. I oni će, poput njihova Učitelja, u svom tijelu trpjeti nepravde i nasilja, ali trebaju i u tim trenucima ustrajno raditi na spasenju svijeta, koristeći se onim sredstvom kojim se Isus koristio: ustrajnom ljubavlju prema Bogu i čovjeku. Tu snagu dat će im Branitelj kojeg će Otac poslati.  

{tab=Zaključak}

Svaka je liturgijska godina stalno usmjeravanje kršćanina prema dobru, prema Bogu i vječnosti. Na tom putu čovjek će biti u napasti skrenuti onamo kamo ga vuče njegova sebičnost i svjetske ugode. Kada god ih nadvladamo uznapredovali smo u smjeru svoga životnog cilja, a kada one nadvladaju nas pali smo na kušnji. No nikada ne treba izgubiti nadu da se možemo dignuti, odnosno uvijek možemo biti uvjereni da će nas dobri Otac rado primit za svoga sina. On ne želi nikoga osuditi jer svakome želi dobro. I od nas traži da ne osuđujemo svoju braću nego da im pomognemo osloboditi se od svojih slabosti i grijeha. On je radi nas i radi našega spasenja poslao svoga Sina u svijet, ne da svijet osudi nego da se svijet spasi po njemu. U toj svojoj nakani utjelovljeni Sin Božji, Isus Krist, ostao je vjeran i onda kada ga je svijet nepravedno osuđivao i kada ga je kao zločinca osudio na sramotnu smrt. Ono što je svijetu izgledalo konačni poraz, Bog je uskrsnućem Kristovim pretvorio u konačnu i slavnu pobjedu. Radosna vijest cijelom svijetu i svakom čovjeku do kraja svijeta i vijeka sastoji se upravo u vjernoj ljubavi, bez obzira na teškoće, prema Bogu i čovjeku. U svakom vremenu bit će svjedoka te ljubavi. U svakoj prilici i neprilici Evanđelje nam pruža putokaze kako usmjeriti svoje korake kroz život. Svaki kršćaninov korak treba biti pokrenut tom evanđeoskom ljubavlju. Ona nas uvijek najbolje usmjeruje. Svjedoci će biti poput njihova Učitelja izvrgnuti progonima i zlostavljanjima, ali ne trebaju se bojati jer im je Otac poslao Branitelja koji će im dati snagu da nadvladaju svaku nevolju. 

Neka Gospodin i ovogodišnjom korizmom i ovogodišnjom proslavom Uskrsa učvrsti naš kršćanski hod u svim smjerovima u koje nas vodi ljubav prema Bogu i čovjeku!

Radosne vazmene blagdane  želi vam

+ Mile Bogović

Gospićko-senjski biskup

U Gospiću, na blagdan sv. Josipa 2007.

{/tabs}

Ispis E-mail

CookiesAccept

NAPOMENA! Ova stranica koristi cookies i slične tehnologije.

Ako ne promijenite postavke preglednika, slažete se s njim. Dodatne informacije

Prihvaćam
  • Kolačići ili cookie veoma dugo se primjenjuju u web tehnologijama. Ova obavijest je propisana zakonom EU. Preporučamo da učinite "klik" na "Prihvaćam" čime potvrđujete da razumijete što su to kolačići. Dolje niže je isječak s wikipedie o tome što su to kolačići i koja je njihova uloga.
  • Kolačići s naših stranica služe isključivo u statističke svrhe s namjerom da bi poboljšali iskustvo posjeta ovim stranicama.
  • Ova obavijest je postavljena sukladno:

DIREKTIVA 2002/58/EZ EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 12. srpnja 2002. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području elektroničkih komunikacija (Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama)

  • HTTP cookie, također i cookie ili kolačić je jednostavna tekstualna datoteka koja se pohranjuje u pregledniku dok korisnik pregledava neki internetski site. Kada korisnik u budućnosti pregledava taj isti site, site može "izvući" ili dohvatiti podatke koji su pohranjeni u kolačiću, kako bi bio obaviješten o prethodnoj korisnikovoj aktivnosti. Kolačići mogu sadržavati informacije o tome koje je stranice korisnik posjetio, podatke o prijavi, pa i koje je gumbe korisnik kliknuo. Ovi podaci mogu ostati u kolačiću mjesecima, čak i godinama.
  • Kolačići se katkad miješaju s programima - no oni su samo komadić podataka - i sami ne mogu ništa uraditi. Ne mogu sadržavati viruse niti instalirati maliciozni softver na kompjuteru domaćinu. Međutim, kolačići za praćenje (tracking cookies) i posebno kolačići trećih strana često se koriste kao način da se načine dugoročni zapisi o korisnikovoj povijesti surfanja.
  • Ostale vrste kolačića odrađuju funkcije nužne za moderan Web. Možda su najvažniji autentifikacijski kolačići, pomoću kojih server zna je li korisnik ulogiran i ne. Također zna i pod kojim je računom korisnik ulogiran.