bener
  • Naslovnica
  • Propovijedi
  • Poruka za godinu Dana Gospodnjeg

Tijelovo u Gospiću (audio i tekst propovijedi)

gs tijelovo 2(Gospić, 15.6.2017.) Svečanim euharistijskim slavljem u katedrali Navještenja Blažene Djevice Marije u Gospiću, u četvrtak 15. lipnja proslavljena je svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove koja je vjernicima poznatija kao Tijelovo. Euharistijsko slavlje, kao i tijelovsku procesiju, predvodio je gospićko-senjski biskup mons. mr. Zdenko Križić, a koncelebrirali su domaći župnik i dekan mons. Mile Čančar, biskupov tajnik vlč. Mišel Grgurić, policijski kapelan vlč. Ivan Blaževac, a asistirao je đakon Pero Jurčević i ministranti. Biskup je održao sljedeću propovijed:
„Crkva na dan Velikog četvrtka slavi spomen ustanovljenja euharistije, velikog Isusova dara svojoj Crkvi. Crkva taj dar slavi i za njega zahvaljuje u svakoj euharistiji, a to znači svaki dan. Međutim, Crkva je htjela ovom Isusovom daru posvetiti i jedan poseban dan, jer je preveliko to otajstvo Isusove ljubavi i nemoguće mu je proniknuti svu dubinu. Kada je u dvorani Posljednje večere Isus učinio taj čin pretvorbe kruha u svoje tijelo i vina u svoju krv, rekao je učenicima: 'Činite ovo meni na spomen.' Ovo nema značenje u smislu: 'Činite ovo sjećajući se mene, ili kao uspomenu na mene'. Isus traži od učenika da to nastave kao 'spomen – čin'. Taj spomen postaje čin, stvarnost. Događa se ono što se dogodilo u dvorani Posljednje večere: kruh i vino postaju Isusovo Tijelo i Krv, a euharistija spomen-čin Isusove žrtve.

Continue Reading

Ispis E-mail

Dan Ličko-senjske Županije 2017.

U odlomku iz „Djela Apostolskih“ slušamo jedan mali djelić nevolja koje je proživio apostol Pavao i njegovi pratitelji. Kada apostol Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima nabraja sve nevolje kroz koje je prolazio, i što je sve pretrpio, spontano se nameće pitanje: kako je sve to mogao izdržati i preživjeti? Tu je i drugo pitanje jednako teško: zašto Bog dopušta da tako stradava njegov prijatelj, njegov vjerni učenik?

Više od svega ovoga začuđuje snaga koju ima Pavao i drugi učenici u podnošenju svakojakih nedaća. Drugima se zbog toga doimaju kao čudni i nerealni ljudi, ljudi sa nekog drugog planeta.

Pisac Djela apostolskih navodi kako su Pavao i Sila prvo bili dobro išibani. Nije to bilo neko bezazleno šibanje kako se prije davalo djeci. Ostavljalo je to šibanje trajnije ožiljke.

Pavao i Sila su išibani, a potom su bačeni u najgori dio tamnice, i k tome još svezanih nogu za klade da se ne mogu niti micati.

No, ono što je od svega najčudnije jest da su njih dvojica oko ponoći počeli glasno moliti i pjevati svete pjesme. Pisac veli samo da su ih drugi uznici slušali. Slušali su ih i zasigurno su se čudili i, kako mi kažemo, križali su se i lijevom i desnom, u smislu kako je tim ljudima u ovakvom stanju do pjesme. Što su tada mislili o njima nije baš teško pogoditi.

Istina, ljudski gledano, njihovo ponašanje nije normalno. To su stanja u kojima je normalno da čovjek jeca i plače, a ne da pjeva.

Ali nije lako razumjeti što sve Bog proizvodi u nutrini čovjeka koji ima pouzdanje u Boga u nemogućim situacijama. Ponašanje Pavla i Sile nije uzrokovano ljudskim snagama, nego Božjim.

Njih dvojica nisu molili i pjevali Bogu zato što su znali da će se dogoditi potres, da će s njih pasti okovi, ka će se vrata tamnice otvoriti.

Oni su jednostavno imali pouzdanje u Boga, sigurnost da nisu ostavljen od Boga, a što će Bog dopustiti ili što će učiniti, oni nisu mogli znati.

Nakon čudesnog događaja, stražari su bili sigurni da se to nije dogodilo samo od sebe, nego posebnim interventom moćnog božanstva koje oni ne poznaju.
Taj događaj je bio poziv ovim ljudima da uzvjeruju. Oni se tada ponizno obraćaju Pavli i Sili sa pitanjem: „Što mi je činiti da se spasim“.

Jednom je i Pavao postavio to isto pitanje kada ga je Gospodin srušio sa konja, nakon čega se obratio.

Ovo je zasigurno temeljno pitanje koje bi trebao postaviti svatko od nas u svom vlastitom srcu: „Gospodine, što mi je činiti da se spasim?“ Ne trebamo čekati neke životne nedaće da bismo si postavili takvo pitanje, postavimo ga si na vrijeme. Bog nas poziva da to učinimo još danas. Ovo je i glavna poruka Božje riječi danas upućena svima nama.

U današnjem misnom slavlju molimo posebno za našu Županiju koja slavi svoj dan, a to je rođendan oca domovine dr. Ante Starčevića, sina našeg podneblja.

Ponosni smo da je jedan takav velikan našega naroda rođen na ovoj našoj ličkoj grudi, da je sazdan od ove naše zemlje. Zahvaljujemo Bogu da smo imali jednog takvog čovjeka.

Ali, on nama nije danas samo lik s kojim se ponosimo, nego prije svega lik na kojemu se nadahnjujemo kada je u pitanju naša ljubav i naša zauzetost za izgradnju naše slobodne i neovisne domovine o kojoj je on samo sanjao.

Živio je u teškim vremenima povijesti našega naroda. Zauzimao se maksimalno za narodnu slobodu i neovisnost, ali u tim kompleksnim političkim okolnostima nije bilo nimalo lako naći pravi put. Trebalo je igrati različite političke igre između većih sila od kojih smo kao narod bili posve uvjetovani.

U takvim okolnostima, traženje puta slobode često je bilo i lutanje, često se slijedilo tragove koji nisu vodili pravome cilju. I dr. Starčević je često plivao u tim neizvjesnostima.

Međutim, ono najbitnije jest to da je iskreno tražio samo dobro naroda, ne svoje osobno. Da je tražio svoje osobne interese mogao se vrlo dobro snaći i imati miran i komotan život.

No, on je sve poduzeo da narod učini svjesnim vrijednostima slobode i neovisnosti, i da se isplati podnijeti sve žrtve za te ideale.

Tako se i obraća narodu govoreći: „Najstrašnije su vam riječi da ćete mene slijediti. To ne! Ako trebate goniča tražite ga sebi negdje drugdje. Ja niti koga vodim niti gonim. Ovo je baš glavna nesreća Hrvata, da se drže ljudi, a ne načela i programa. Zato je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačije ispadaju nego li je on očekivao ... Mi ćemo jedan za drugim u zemlju, a program i narod trebaju živjeti. Ja ne držim ni izdaleka do svojih nazora koliko vi, nego razmišljam kako mogu i kažem iskreno kako znam. Tako trebamo svi raditi. Kada se mišljenja obrežu i izbistre: držimo se onoga koje je najbolje, i najpogodnije za sav narod. Tako ću biti ja s vama i vi sa mnom: svi ćemo biti jedno za dobro domovine“.

On ne traži da se njega slijedi nego ideale. Do ideala se dolazi zajedničkim razmišljanjem i vrednovanjem. On će ustvrditi da mi kao narod imamo dvije mane koje su izvor svih naših nesreća, a jedna od tih je:

„Mi svakom vjerujemo bez da promišljamo“. Ovdje on ne sugerira da imamo nepovjerenje jedni prema drugima, nego da ne vjerujemo naslijepo. On želi da se kroz argumentiranu diskusiju iskristaliziraju najbolja rješenja za sav narod. Ovo je itekako mudro, jer ovo zahtjeva od svih da razmišljaju i traže, a ne samo da slušaju i slijede. Kada bi bilo više dijaloga, gdje u prvom planu nisu osobni, nego narodni interesi, napredak ne bi mogao izostati.

Kod Starčevića stalno odzvanja ono što je, kako veli, „najbolje i najpogodnije za sav narod“. Tu je i njegov veliki vapaj, uvijek aktualan, a danas posebno: „biti svi jedno za dobro domovine“.

Na drugom mjestu veli da je „svaki sin domovine dužan služiti svome narodu i primiti svako mjesto koje odgovara njegovim sposobnostima, i na kojem može domovini kakvo dobro iskazati“.

Naglasak je na „primiti ono što odgovara sposobnostima“, a ne podobnostima, a cilj je uvijek opće dobro.

Ovo su pravi ideali. Kako bi bilo dobro da svi imamo u srcu ovakve ideale! Napredak bi sigurno bio veći, a solidarnosti ne bi uzmanjkalo.

Neka ove želje oca Domovine, sina naše Like, zažive i zasjaju najjače u našoj, odnosno, njegovoj Županiji, i bace svoj bljesak na cijelu Domovinu, da budemo više „svi jedno za dobro Domovine“.

Neka nam dragi Bog svima u tome pomogne, a napose onima koji su najodgovorniji za Županiju, njezin napredak i njezino blagostanje.

Ispis E-mail

Prigodna propovijed za blagdan Sv. Jurja

Sveti Juraj 2017.

Danas na Bijelu nedjelju ili Mali Uskrs, kako se negdje kaže, slavi se i blagdan svetog Juraja, zaštitnika ove župe i mjesta.

O svetom Juraju, kao i o drugim svecima iz tog vremena, nemamo puno podataka, a i od onoga što imamo nije lako razlučiti što je povijesna istina a što legende.

Rođen je u drugoj polovici 3. st., a mučeništvo je podnio na početku 4. st., za vrijeme cara Dioklecijana, oko godine 303. Odmah iza mučeništva je postao jedan od najomiljenijih svetaca kojemu su se kršćani utjecali u svojim potrebama.

Nedugo poslije njegova mučeništva kršćanstvo je dobilo slobodu, a odmah potom su se počele podizati brojne crkve i kapelice njemu u čast. Iz toga možemo vidjeti kakav je dojam na kršćane ostavio njegov život, njegova vjera i njegovo mučeništvo.

Mnogi kršćani su bili dubokog uvjerenja da je stavljanje pod zagovor i zaštitu svetog Juraja bila najsigurnija zaštita i obrana.

I naš narod koji je bio stalno na udaru velikih sila, razvio je veliku pobožnost prema ovom svecu i iskusio njegov poseban zagovor i pomoć.

Veličina svetog Juraja izvire iz njegove vjere u uskrslog Isusa za koga je on bio spreman dati svoj mladi život. Kada netko prihvaća dati život za svoju vjeru, onda je znak da se tu radi o stamenoj vjeri koje je proizišla iz jakog iskustva uskrslog Gospodina. Sa nekom osrednjom vjerom nije bilo moguće biti mučenik.

Nije niti lagan put do jedne takve razine vjere. Potrebno je proći puno kušnji, puno žrtava, puno jakih susreta s Bogom i njegovom riječju koja se nužno morala utjeloviti u osobi i u njoj postati izvorom što struji u život vječni.

Evanđelje ove nedjelje nam stavlja pred oči jednog Isusova učenika koji je imao ne malih problema sa svojom vjerom, sa vjerom da je Isus uskrsnuo, da je živ. To je sveti Toma.

Isus se ukazuje učenicima, ali Tome nema u društvu. Otišao je, ne kaže se kamo ni zašto. Navraća u društvo, a i bježi od njega, jer u tom društvu mu netko fali, Onaj koji ih je okupio.

Dojam je da je Toma od svih najviše patio zbog Isusove muke i u tom smislu doživio najjaču nutarnju dramu. Nema se više na što ili na koga osloniti osim na očaj.

Toma je baš po ovom odlomku dobio negativnu kvalifikaciju: nevjerni Toma. Nešto što je postalo sinonim za svaku nevjernost.

Međutim Toma je ovdje prestavljen nadasve pozitivno. On je predstavljen kao onaj koji traži, koji hoće iskusiti. Ne želi se oslonuti na svjedočenje drugih, jer to i nije pravo svjedočenje. Jer ako je Isus uskrsnuo čega se još učenici boje, zašto su zatvoreni?

Bolja je jedna autentična sumnja nego neka laka sigurnost koja dispenzira od napornog osobnog traženja.

Nije lako ni povjerovati, nije lako nekoga obratiti. Nužno je osobno iskustvo Boga.

Kada se Isus, nakon osam dana, pojavljuje u prisutnosti Tome, Toma odbija da stavi ruku nego čini ispovijest vjere govoreći: "Gospodin moj i Bog moj".

Toma odbija dodirnuti, zna da će od sada pa nadalje kontakt s Isusom biti po vjeri unutar kršćanske zajednice i baziran na njezinu svjedočanstvu. Postaje nužno vidjeti ga i prepoznati u Crkvi. Zato Isus nazva blaženima koji ne vidješe, a vjeruju.

To je jedino blaženstvo u 4. evanđelju. Proglašeni su blaženima oni koji će vjerovati na svjedočanstvo Duha. Viđenja i čuda uglavnom ne vode vjeri, oni su prije nagrada za vjeru. Tko traži viđenja ili čuda da bi povjerovao nikada neće povjerovati. Vjera je naša ruka s kojom dotičemo Boga.

Toma je jedan od nas, čovjek koji se bori sa vjerom. Ne pada olako na koljena; nema kod njega brzog povjerenja. Jedan spori tip koji ima potrebu Božje strpljivosti.

Tomin put do vjere je prožet nerazumijevanjem, otporima, odbijanjem, kašnjenjem. No usprkos svemu i on je stigao do vjere.

Evanđelist Ivan, izgleda, ima prema njemu simpatije, jer ga čini se smatra modelom jednog vjernika, vjernika koji se mučno bori sa svojom vjerom. Onaj tko se s vjerom bori do nje će sigurno doći. Istina, Toma nije heroj, nije šampion, nije prvi u razredu,... Došao je zadnji, ali je došao.

Išao je vlastitim nogama, sa velikom mukom, nije odustao od traženja, što vidimo po tome jer navraća u zajednicu apostola, nije se pripustio umoru i očaju, i nije se oslonio na neke samo utješne štake.

Isus je njega čekao. On će moći konstatirati znake od čavala, tj. ljubav koja mu nikada neće usfaliti, koja ga nikada neće ostaviti.

Krist ima razumijevanja za one koji kasne. Dovoljno se prisjetiti razbojnika na križu.

Put do Krista, do vjere, nužno poznaje i zakašnjenja. To je put zrenja. A sazrijeva se samo nakon što je čovjek uspio izgubiti na tom putu mnoge iluzije, umišljenosti, i neke svoje krive slike o Bogu. Tada će moći poput Tome iz srca reći: "Gospodin moj i Bog moj".

Prije nego se povjeruje nužno se mora prijeći put trpljenja zato što se nije vjerovalo. Zato su krize na putu vjere obraćenih osoba nešto normalno što ne smije začuditi. Izlazi se na svijetlo samo poslije dugotrajne borbe s napastima tame.

Tako je i Toma imao na putu vjere svoja trpljenja, svoje rane, svoja poniženja i razočaranja,... Ali je uspio. Uspio je samo zato što nije stao.

Mislim da se i Isusu više sviđaju oni koji se znaju udarati u prsa, koji se znaju kajati, nego heroji koji su se uvjerili da su uvijek bili "vjerni", a zapravo se nikada nisu ozbiljnije sukobili sa životnim tamama.

Svatko ima svoj put do Krista. Nema tu shema koje su strogo propisane i obvezujuće. No, kod svakoga u temelju mora biti želja da hoće do Njega doći.

Netko će u svom traženju i skrenuti, upasti u različite sekte, grupe, loše društvo..., ali ako je traženje iskreno Bog će ga dovesti do istine. Najvažnije je da čovjek ne traži Boga po svojoj mjeri, Boga koji će mu biti poslušan i uvijek pri ruci u ispunjavanju želja,... Takva vjera završava u razočaranju jer zapravo i nije vjera u Boga nego u sebe.

Toma je tražio i našao. Nije trebao provjeriti mjesto od čavala, jer je iskusio ljubav, tj. da je voljen, da je tražen i da je čekan. Toma je tako zaštitnik onih koji se bore za vjeru, koji se muče, ali su uporni, zakasne ali dođu.

Za susret s Bogom važnije je srce nego oči. Tko ga otrije srcem sigurno će ga i vidjeti očima.

Tako vidimo da Toma nije neki “nevjerni Toma”. Jer i drugi učenici se od njega ne razlikuju ni po čemu.

On je, čini se, izabran da bude model vjerničkog traženja i borbe. I drugi su apostoli kao i Toma nađeni od Isusa. Nisu oni Isusa našli nego je Isus našao njih. Tako je i Toma nađen. On je dirnut od Isusa i zato nema potrebe da dodirne.

Problem je danas mnogih koji su doduše povjerovali iako nisu vidjeli, ali nisu svi blaženi jer neprestano traže da nešto vide i dodirnu.

Toma se nakon susreta s Isusom promjenio, ali nije primjetio da su se drugi, koji su već vidjeli, promjenili. Falilo je svjednočanstvo iza susreta.

To iza postaje jako važno. Netko može postiti, napraviti velike žrtve, hodočašća, ispuniti neke zavjete, ali ostaje uvijek pitanje: što se dogodilo iza toga? Što se to kod mene u životu promjenilo? Mogu li drugi što vidjeti?

Apostol Toma ostaje model koji govori: smiješ sumnjati, smiješ ne prihvatiti, smiješ i pasti,... ali nastavi tražiti. Kada se susretneš s Isusom, kada doživiš njegovu ljubav, neka to drugi uoče, da postaneš pomoć drugima da i oni mognu stići, makar sa zakašnjenjem.

mons.mr. Zdenko Križić, biskup

Ispis E-mail

Veliki petak 2017.

Veliki petak 2017.

Ovaj dan nazvan „Veliki petak“ ostao je kao sinonim za svaku ljudsku patnju, stradanje, bolnu situaciju. U tom nazivu se uvijek skriva nešto teško, tužno, dramatično, jer ovaj dan nas podsjeća na stradanje Sina Božjega, podsjeća nas na događaj kada je ljudski grijeh dosegao svoj vrhunac u ubijanju Spasitelja svijeta.

Ovo je dan u koji su se sukobile dvije najveće sile svijeta: ljubav i mržnja. Baš tu na Kalvariji ili Golgoti, na tom brdu teškog stradanja mnogih ljudi, sukobili su se dobro i zlo, svijetlost i tama, praštanje i osveta, grižnja savjesti i kajanje.

Continue Reading

Ispis E-mail

Propovijed biskupa Zdenka Križića na misi posveta ulja

Veliki četvrtak, Misa posvete ulja
Gospić-katedrala, 13.4.2017.

Veliki Četvrtak je prepun značajnih događaja. Sveti Ivan evanđelist posvetio je četvrtinu cijelog evanđelja večeri Velikog četvrtka. Među najvažnijim zabilježenim događajima su uspostava Euharistije, uspostava svećeništva, nova zapovijed ljubavi i zapovijed služenja u činu pranja nogu.
Evanđelisti napominju da je te noći Isus uzeo u ruke kruh i vino, načinio prvu pretvorbu i dao svojim učenicima uz popratne riječi koje slušamo u svakoj Euharistiji: "Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje... Ovo je moja krv koja se za vas prolijeva." Isus je napravio taj čin u trenutku kada je njegova ljubav prema učenicima dosegla vrhunac, kada im je iskazao ljubav do kraja, kako veli evanđelist.

Continue Reading

Ispis E-mail

CookiesAccept

NAPOMENA! Ova stranica koristi cookies i slične tehnologije.

Ako ne promijenite postavke preglednika, slažete se s njim. Dodatne informacije

Prihvaćam
  • Kolačići ili cookie veoma dugo se primjenjuju u web tehnologijama. Ova obavijest je propisana zakonom EU. Preporučamo da učinite "klik" na "Prihvaćam" čime potvrđujete da razumijete što su to kolačići. Dolje niže je isječak s wikipedie o tome što su to kolačići i koja je njihova uloga.
  • Kolačići s naših stranica služe isključivo u statističke svrhe s namjerom da bi poboljšali iskustvo posjeta ovim stranicama.
  • Ova obavijest je postavljena sukladno:

DIREKTIVA 2002/58/EZ EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 12. srpnja 2002. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području elektroničkih komunikacija (Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama)

  • HTTP cookie, također i cookie ili kolačić je jednostavna tekstualna datoteka koja se pohranjuje u pregledniku dok korisnik pregledava neki internetski site. Kada korisnik u budućnosti pregledava taj isti site, site može "izvući" ili dohvatiti podatke koji su pohranjeni u kolačiću, kako bi bio obaviješten o prethodnoj korisnikovoj aktivnosti. Kolačići mogu sadržavati informacije o tome koje je stranice korisnik posjetio, podatke o prijavi, pa i koje je gumbe korisnik kliknuo. Ovi podaci mogu ostati u kolačiću mjesecima, čak i godinama.
  • Kolačići se katkad miješaju s programima - no oni su samo komadić podataka - i sami ne mogu ništa uraditi. Ne mogu sadržavati viruse niti instalirati maliciozni softver na kompjuteru domaćinu. Međutim, kolačići za praćenje (tracking cookies) i posebno kolačići trećih strana često se koriste kao način da se načine dugoročni zapisi o korisnikovoj povijesti surfanja.
  • Ostale vrste kolačića odrađuju funkcije nužne za moderan Web. Možda su najvažniji autentifikacijski kolačići, pomoću kojih server zna je li korisnik ulogiran i ne. Također zna i pod kojim je računom korisnik ulogiran.