bener

Gospić

Biskupova poruka obiteljima na susretu Gospićkog dekanata

gs dan obitelji(Gospić, 8.5.2018.) - U utorak, 8. svibnja 2018. u dvorani Caritasa u Gospiću s početkom u 20 sati na susretu obitelji Gospićkog dekanata okupilo se pedesetak bračnih parova, svećenici dekanata preč. Nikola Turkalj, ekonom, preč. Luka Blažević, ravnatelj Caritasa i župnik Ličkog Osika, preč. Mario Vazgeč, župnik Gospića i preč. Mišel Grgurić, kancelar i biskupov tajnik. Na početku je mons. Marinko Miličević, dekan gospićki i generalni vikar biskupije pozdravio mons. Zdenka Križića gospićko-senjskog biskupa koji je održao aktualno predavanje o ulozi roditelja u odgoju djece u vjeri, kao i sve prisutne.

Iz predavanja izdvajamo sljedeće:„Kad je u pitanju odgoj djece u vjeri, ništa ne može nadomjestiti obiteljski dom, tj. ulogu roditelja. Škola, odnosno vjeroučitelji, mogu nadograđivati ako postoje temelji vjere postavljeni u obitelji... Svi znamo da se dijete odgaja prije svega gledanjem, ne toliko slušanjem. Djeca uče više gledanjem. Zato su na početku potrebne slikovnice i druge vizualne metode poučavanja.Dijete najviše gleda i uči od roditelja, njih imitira, vrti se oko roditelja, želi raditi ono što rade roditelji.

Često samo smetaju, ali oni na taj način upijaju određena znanja s obzirom na život. Izreka glasi: 'Plod ne pada daleko od stabla',ali to nije toliko u biološkom smislu koliko u pedagoškom. Dijete se može roditi u Europi od roditelja Europljana, ali ako ga odgajaju posvojitelji Afrikanci, Kinezi, Arapi, usvojit će njihove norme ponašanja, njihovu kulturu. To se odnosi i kada je u pitanju vjera i odnos prema Bogu: religiozni interes djece javlja se kada prakticiranje vjere uoče kod roditelja. Npr. imitiraju roditelje kada na ulazu u crkvu umaču ruku u svetu vodu. Hoće to i oni. Kada pokleknu i djeca to čine; kada se roditelji križaju i djeca to čine; kada roditelji daju milostinju hoće i djeca; kada idu na pričest i djeca žele primiti hostiju. Sve pozorno promatraju i pamte.

Također još mala djeca imaju sposobnost razlikovati dobro i zlo pa se kaju kad učine nešto loše, uvjereni da ih Isus čuje. Kroz bezbroj pitanja otkrivaju misterij. Mnogi roditelji ne znaju ni odgovoriti na neka njihova pitanja, a zbune nekada i svećenika. Često Boga doživljavaju kao oca i kažu: 'Bog je kao tata i još veći'. Dijete sluša o Bogu kao dobrome, kao onome koji pomaže, koji čuva, tako da mu je slika Boga vezana uz roditelje. Sigurnost i povjerenje koje ima prema roditeljima prenosi i na Boga. Isto tako slike u sobama - Isusa, Majke Božje, svetaca, anđela daju djeci sigurnost da ih njihova snaga štiti i čuva dom.

Djecu se ne smije plašiti s Bogom i Božjim kaznama. Može se govoriti da su Isusa ražalostili, ali ne o njegovu kažnjavanju... Vjera djeteta je istinska vjera, ali do kraja ovisna o vjeri roditelja, kao što je i dijete potpuno ovisno o roditeljima. Kako život djeteta tako i njegova vjera ima potrebu podrške roditelja i bez toga nema budućnosti.

Dijete odrastanjem ide malo po malo prema osobnoj vjeri. Tu su mogući i veliki lomovi. Suočava se s mnogim pitanjima na planu vjere na koje ne zna odgovor, a onda se udaljuje od prakticiranja vjere, od molitve, svete mise, sakramenata... Privlači ih sve zabranjeno.

Roditelji često ne posvete dovoljno pozornosti tom periodu svoje djece. Misle ako su im sve dali, ispunili puno njihovih želja, da samim tim oni moraju ispuniti roditeljska očekivanja.

Nekada se radi o pretjeranom povjerenju u djecu, u mlade, da se roditelji uopće ne interesiraju u kakvom se društvu njihova djeca kreću, gdje su proveli noć, što su radili. Kada je u pitanju vjera djece u toj dobi, nema potrebe prisiljavati ih da idu u crkvu, na sakramente, ali je važno s njima na lijep način razgovarati, napose im dati primjer. Ako dijete ne vidi da se roditelji mole, da idu u crkvu, ako ne vide da im Bog puno znači, oni ostaju bez uzora, s krizmom završava njihov vjernički put. I dijete vjernički uzornih roditelja može odlutati, ali kad se sjeti roditelja, vratit će se na pravi put (Prispodoba o Rasipnom sinu).

Biskup je izdvojio kao posebno važno za izgradnju vjere kod vlastite djece sljedeće:

1. PRIMJER POŠTENJA I DOBROTE (VELIKODUŠNOSTI)

Poštenje: važno je itekako da djeca mogu doživjeti kod roditelja pravednost i poštenje u odnosu prema drugim ljudima! To znači: nikada druge zakinuti, ništa postići na nepošten i nepravedan način.Trebaju zaštititi djecu od uvjerenja da obitelj vrijedi onoliko koliko je bogata, koliko ima novca, kakav ima auto, kakvu kuću. Odgajati ih u spoznaji da je netko velik onoliko koliko ima vrijednosti u sebi.

Zaštititi djecu od konkurencije: 'Važno je da bude bolje od susjedovog.' To može imati negativne posljedice. Jer ako dijete ne uspije biti bolje u školi, u športu, od tog drugog, ono će tog drugog početi mrziti ili će u njemu rasti zavist koja može postati bolest. Mržnja i zavist uvijek najviše škode onomu koji ih u sebi nosi.

Dobrota i velikodušnost: da dijete uči s drugima nešto i dijeliti. Govoriti mu: 'Ne daj nikome ništa', nije dobro. Važno je da djeca vide velikodušnost roditelja, da vide kad daju nešto sirotinji. To će im ostati u sjećanju kao nešto veliko. Možda im u tom momentu neće biti drago. Radije bi da se to dalo njima. Međutim, ono što damo siromasima, to Bog nagrađuje. Kada Bog želi nešto dati, uvijek prije zatraži da mi nešto damo.

Biskup je za vjerski odgoj djece izdvojio sljedeće:

2. PRAKTICIRANJE MOLITVE I VJERSKIH ČINA

Roditelji trebaju moliti za djecu i s djecom te im tako približavati Boga i učiti ih da uvijek računaju s Bogom jer ne mogu sve svojim ljudskim snagama.Ima toliko velikih osoba koje svjedoče kako im je molitva roditelja pomagalo u razumijevanju Boga, u sigurnosti da Bog postoji.

Isto tako djeci u sjećanju ostaje ako čuju roditelje da psuju, napose velike psovke. Psovati Boga, a onda govoriti djeci da se u Boga vjeruje, djeci nije nikako uvjerljivo. Nemoguće je biti dobar bez pravih uzora.

Za vrijeme komunizma kod mladih su kao najveći uzori pobjeđivali Majka Tereza iz Kalkute i Ivan Pavao II. To ide u prilog činjenici kako mladi dobro vide, imaju jak osjećaj za ono što je vrijedno i plemenito. Zato je važno da takve uzore imaju u svojoj blizini, dakako u svojim roditeljima.

3. OBITELJSKO OZRAČJE RADOSTI I SKLADA

Napetosti i svađe između muža i žene odražavaju se neminovno na psihu djece, ali i na njihovu vjeru. Radost i mir glavna su obilježja Božje blizine i njegovog djelovanja.

Veliki psihoanalitičar Vladeta Jerotić piše: 'U obiteljima u kojima su naglašeno prisutne svađe i napetosti, dijete neminovno ulazi u sukob, neizbježno stvara unutarnje i vanjske konflikte, pa se i samo kasnije formira ili kao uplašeno slabo stvorenje koje se ne usuđuje na samostalne aktivnosti, ili se pretvara u vječitog bundžiju koji je u stalnom sukobu s društvom. Uvijek u potrazi za svojim „ja“, uvijek u grču da ga za sebe izbori, ono nema gotovo nikakve šanse postaviti sebe iznad konflikta, ono je neizlječivo oboljelo od sjećanja na svoje djetinjstvo.'

Problem trajnog kukanja roditelja pred djecom: nemamo ovo, nemamo ono; život nervoze i napetosti: 'Ne znam kada smo zadnji puta jeli bez svađe. Kako bih rado jela samoga kruha, ali da to bude u miru.'Ako nekada treba i plakati učinite to tako da djeca ne vide. Prenesite djeci lik dobroga Boga, Boga koji je ljubav - On će djeci davati sigurnost i biti im oslonac u njihovom rastu,“ završio je ovo vrijedno izlaganje biskup Križić.

gs dan obitelji b

Tags: obitelj, pastoral obitelji, godina obitelji

Ispis E-mail

Pretraživanje stranice