bener

Gospić

Slavlje u Bužimu na blagdan zaštitnice Terezije Avilske

buzim sv terzija(Bužim, 15.10.2018.) – Mjesto Bužim, župa u Gospićkom dekanatu, proslavila je 15. listopada svoju nebesku zaštitnicu sv. Tereziju Avilsku. Ovo je jedina župa u Gospićko-senjskoj biskupiji posvećena ovoj velikoj svetici, crkvenoj naučiteljici i obnoviteljici karmelskog reda.
Na početku misnog slavlja, u kojem su, uz biskupa ordinarija mons. Zdenka Križića, koncelebrirali mons. Marinko Miličević, generalni vikar, preč. Mišel Grgurić, kancelar biskupije i biskupov tajnik, vlč. Pero Jurčević, župnik u Kosinju, vlč. Herbert Berisha, župnik u Ličkom Novom i domaći župnik preč. Nikola Turkalj koji je pozdravio biskupa, nazočne svećenike, župljane Bužima i hodočasnike, istaknuvši posebnu radost zbog prvog pohoda biskupa Zdenka ovoj župi Sv. Terezije Avilske koju biskup posebno časti jer došao nam je iz karmelskog reda.


Biskup je u homiliji istaknuo veličinu života ove svetice. “Rođena je u duboko kršćanskoj obitelji. Djed joj je sa židovstva prešao na kršćanstvo. Njezini roditelji imali su dvanaestero djece: devet sinova i tri kćeri. Sva njezina braća završili su u tek otkrivenom svijetu, Americi, i samo su se dvojica vratila u domovinu, dok su svi drugi tamo umrli, uglavnom izginuli. Da je Terezija još kao malo dijete odgojena u vjeri i ljubavi prema Bogu, svjedoči i ovaj događaj: Kad je imala 6-7 godina odlučila je, sa svojim dvije godine starijim bratom, poći u sjevernu Afriku muslimanima svjedočiti za Isusa i postati mučenicom. Neki kilometar od kuće susreo ih je stric koji je prolazio s konjima i kada je čuo kamo su pošli stavio ih je na konja i vratio kući.
Sa 20 godina Terezija odlučuje stupiti u samostan strožeg života. Otac se tome protivio, a još više bliža rodbina, ali je Terezija svladala sve te otpore. Nakon dvije godine se teško razboljela. Morala se vratiti u kuću očevu. Liječenja, već kakva su bila u ono vrijeme, više su joj naštetila nego koristila. Ostala je potpuno paralizirana. U jednom trenutku proglasili su je mrtvom. Iskopan je grob. U samostanu se služila sveta misa zadušnica, kako se to čini za pokojne. Zapalili su oko nje svijeće, pa je kasnije, kada je došla k sebi, po njezinom pričanju, morala skidati vosak s lica. Pripremio se i sprovod, ali se njezin otac usprotivio pokopu jer je primijetio neke znakove na temelju kojih je posumnjao da možda, nije mrtva. I zbilja, došla je svijesti, ali je još tri godine ostala paralizirana. Cijelog života imala je ne malih problema sa zdravljem, ali i pored toga učinila je velika djela za cijelu Crkvu. Kada je imala 14 godina umire joj majka. Doživjela je to kao veliki šok. Sama piše da je u suzama ušla u jednu crkvu i stala pred kip BD Marije moleći da joj ona zamjeni majku. Pobožnost prema Djevici Mariji izuzetno je jaka u cijelom njezinom životu.
Obnovila je Red karmelićana i osnovala novi Red sestara karmelićanki koje žive zatvoreno u samostanu čiji je cijeli život posvećen molitvi. Nadamo se da će sestre karmelićanke doći i u našu biskupiju, konkretno u Gospić.
Napisala je više knjiga uzvišenog duhovnog sadržaja gdje je opisala svoja duhovna iskustva, dragocjena za sve osobe koje u duhovnom životu traže više. Priznata je u Crkvi kao učiteljica kršćanske molitve. Sveti papa Pavao VI, proglašavajući Tereziju naučiteljicom Crkve, kao prvu ženu s tim naslovom, nakon gotovo 2.000 godina kršćanstva, istaknuo je baš ovu njezinu ulogu u Crkvi: ona je učiteljica molitve i duhovnog života.
Papa je, između ostalog, rekao: 'Pred nama je izvanredna žena, učiteljica molitve i duhovnog života, velika kontemplativka i neumorna djelatnica. Kako je velika! Kako je jedinstvena! Kako je čovječna (humana)! Kako je privlačna.'
I ja bih htio danas s vama podijeliti najznačajnije elemente Terezijine molitve i njezine pouke o molitvi, uvijek aktualne i zasigurno svima itekako korisne. Prije svega, za Tereziju je molitva istinski susret s Bogom. To nije nešto što treba samo obaviti, odnosno izmoliti i tako umiriti savjest da smo Bogu nešto dali te imamo pravo i nešto očekivati. Molitva mora biti susret s Bogom koji čovjeka mijenja, po kojem čovjek sve više usklađuje svoju volju s voljom Božjom. Stoga, prvi element njezine pouke u molitvi je: kada moliš postani svjestan da si u Božjoj prisutnosti. Nije dovoljno to unaprijed znati, nego trebamo postati svjesni te istine u trenutku kada molimo. To itekako pomaže i našoj sabranosti, ali i pridonosi da susret s Bogom bude srdačniji. Po Tereziji je to odgoj za kontemplaciju, gledanje Boga.
Zatim: dopusti Bogu da te gleda, stavi pred njega svu svoju istinu, odnosno, traži pred njim svoju istinu. Ne skrivati se pred Bogom kao da on neke stvari ne zna. Hrabrost je stati pred Boga i htjeti se vidjeti onakvim kakvi smo pred Bogom. Nekada i u molitvi činimo sve da bismo Boga uvjerili u nešto što nije naša istina. To znači da se prema Bogu odnosimo kao prema čovjeku koji sve ne zna pa mu možemo prodati laž ili poluistinu. Takva molitva nema pravu snagu.
Slušaj što ti govori. Nije bit molitve samo reći Bogu svoje potrebe, svoje muke, svoje želje... Bog to zna i prije nego smo mu došli. Ali je nužno čuti što Bog nama govori. Bez toga nema promjene života. Ukloni zapreke, stvori odluku! Bez ovoga nema promjene. Kod otaca u pustinji čitamo kako je jedan pitao duhovnog učitelja: 'Kako to da jedni mole i ne vidi se da se popravljaju, dok se kod drugih to primjećuje?' Ovaj je odgovorio: 'Sve zavisi od odluke. Jedni stvore odluku, dok kod drugih se ne dogodi ništa.' Stvoriti odluku ne znači da smo neku manu odmah iskorijenili. Potrebo je obnoviti odluku. To je dokaz da se borimo, a Bog na to gleda vrlo pozitivno. Problem je, kako kaže Terezija, što neki molitvom žele promijeniti druge, ali ne mijenjaju sebe.
Molitva po svojoj naravi proizvodi djela ljubavi ... Mali znaci pozornosti - čaša vode, vjernost u malim stvarima koje puno koštaju, mala djela svakodnevice koja se vrše s ljubavlju, strpljivošću i vedrinom posvećuju osobu. Ne trebaju neka posebna herojska djela. Herojstvo je vjernost u malim djelima svakodnevice,“ zaključio je biskup Križić propovijed o velikoj ženi koja je Crkvi ostavila izvrstan primjer molitve i kontemplacije.
Na kraju svete mise, na kojoj su pjevali župni pjevači, uz glazbenu pratnju Josipa Žarkovića, župnik preč. Nikola Turkalj je još jednom pozdravio sve vjernike i hodočasnike. Zahvalio mnogima koji su pomogli u organiziranju ovog slavlja, ministrantima, čitačima, pjevačima, posebno sponzorima koji su pomogli obnovu crkve i župne kuće. Potom su ministranti biskupu Zdenku na dar predali sliku sv. Terezije, repliku velike i stare svetičine slike koja se nalazi na pokrajnjem oltaru, zatim ličku kapu i košaru s plodovima zemlje i marljivih ruku Bužimaca.
Nakon misnoga slavlja, pred crkvom je kod spomenika biskup predvodio molitvu za poginule u Drugom svjetskom ratu i poraću te za poginule i nestale branitelje u Domovinskom ratu. Zatim je u župnoj kući za sve prisutne vjernike pripremljena večera, uz kulturno-umjetnički program.

Tags: sv. Terezija Avilska, Bužim

Ispis E-mail

Pretraživanje stranice