bener

Ordinarijat Gospićko-senjske biskupije

Preminula je č.s. Kata Vinka Paulić

s Vinka Kata PaulićPreminula je č.s. Kata Paulić 7.10.2018.  u 00.23 sati okrijepljenu svetim sakramentima. Nakon kratke i teške bolesti, Gospodin je pozvao k sebi s. Vinku koja je službovala u više navrata i u nekoliko župa naše biskupije. Rođena je u našoj biskupiji 25. srpnja 1946. u mjestu Batnoga, općina Cetingrad, od oca Vinka i majke Marije, r. Begović. Sahrana je u srijedu 10. listopada na groblju Mirogoj. Svjetlost vječna svjetlila njoj. Počivala u miru Božjem!

Kraljice svete krunice, beskrajne sreće more!
Tebi se puci klanjaju, anđeli tebi dvore.

Kraljice krunice, moli za nas!
Kraljice krunice, budi nam spas!

Tko će nam, Majko, pomoći, ako ne ti s visina?
Kraljice svega svemira, kraljuješ srcem Sina.

Posljednji kad nam smrači vid, prekrije smrti tama,
Majčice, dođi, moli daj krunicu zadnju s nama!

Na blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice, 7. listopada 2018. u 00.23 sati okrijepljenu svetim sakramentima, nakon kratke i teške bolesti, Gospodin je pozvao k sebi našu s. Vinku u 73. godini života i 55. godini redovništva. Iako se nama čini iznenadan njezin odlazak s ovoga svijeta, Gospodin je zasigurno izabrao čas kad je njezino srce bilo spremno za susret s njim, u njegovu Kraljevstvu.
Rođena je 25. srpnja 1946. godine u brojnoj obitelji, u mjestu Batnoga, općina Cetingrad, od oca Vinka i majke Marije, r. Begović. Tri dana nakon rođenja roditelji su je odnijeli Gospodinu prikazati i na kršenju u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Cetingradu dali joj ime Kata. Sakrament svete potvrde primila je na župnu svetkovinu 15. kolovoza 1959. godine u rodnoj župi.
Vrlo mlada kao šesnaestogodišnjakinja odlučila je slijediti Krista daleko od svoga rodnoga kraja i ljepote prirode koju je uživala dok je pomagala svojim roditeljima u svim kućanskim poslovima. Svoju želju za nasljedovanjem Krista, odlučila je ostvariti pišući u molbi za ulazak u samostan: „Želim se posvetiti Bogu u Vašem samostanu pa molim mnogopoštovano poglavarstvo sestara Srca Isusova u Crikvenici da mi to omogući, te me primi u svoju zajednicu!“. Odgovor od Vrhovne uprave iz Crikvenice nije trebalo dugo čekati i Kata je već u srpnju 1962. primljena u samostan.
Nakon više od godine dana života sa sestrama, u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Crikvenici primljena je u novicijat 3. listopada 1963. godine, a godinu dana kasnije položila je privremene zavjete na tri godine 3. listopada 1964. Doživotne zavjete položila je u kapeli Presv. Srca Isusova u Rijeci 3. listopada 1970. godine.
Odmah poslije privremenih zavjeta, kao mlada sestra, bila je poslana u župni pastoral vodeći osobito brigu za kućanstvo, uređenje crkve te obilazeći bolesne i starije. Život onoga vremena tražio je mnogo odricanja, žrtve, molitve i rada. Trebalo je često iz ničega pripremiti jelo ne samo za župnika i sestre s kojima se živjelo nego i za one koji bi u potrebi navraćali na vrata župnoga stana, vjerujući u dobro srce sestara koje ih nikada nisu iznevjerile. Svi koji su dolazili na njezina vrata bili su primljeni srdačno i nahranjeni radom njezinih ruku, jer je bila redovnica vjerna svojim zavjetima koja se u životu nije štedjela od bilo kojeg posla.
Može se reći da je s. Vinka gotovo cijeli svoj život požrtvovno i s ljubavlju utkala u živote tolikih svećenika, sestara i vjernika na župama i u samostanima u kojima je djelovala, najprije na području Porečke i pulske biskupije, u Umagu, Savudriji, Svetvinčentu, u tadašnjoj Zagrebačkoj nadbiskupiji u Slatini, potom u Riječko-senjskoj nadbiskupiji, u Kraljevici i Crikvenici, u franjevačkom samostanu, zatim u Generalskom Stolu, u nekoliko navrata u Gospiću te u Otočcu (od 2000. godine u Gospićko-senjskoj biskupiji).
Ratna zbivanja opustošila su i župu Otočac u kojoj je djelovala s. Vinka od 22 listopada 1989. godine. Iako i sama u izgnanstvu od 1. rujna 1991. godine kad su sestre morale napustiti Otočac te boraviti u Rijeci, Crikvenici i Lovranu, s. Vinka je na razne načine iskazivala kršćansku ljubav i pomoć stradalima i prognanima sa svojih ognjišta dijeleći s njima i radost i žalost, ne gubeći pritom nadu u bolju budućnost. Nakon godinu dana, 1. rujna 1992., kad su se stvorili uvjeti za povratak, s još dvije sestre nastavila je svoje redovničko služenje u Otočcu koji je još nekoliko godina živio u ratnoj neizvjesnosti i nemirima. Kad je izgrađen samostan 1997. godine, bila je među prvim sestrama koje su djelovale u župi Presv. Trojstva iz novosagrađenog samostana sv. Josipa Radnika kojega je osobito štovala.
Zadnjih pet godina svojega života provela je u samostanu Uzvišenja Sv. Križa na Lašćini u Zagrebu gdje je svijeća njezina života izgarala i dogorila u služenju zajednici. Svoje dane i tolike kapi znoja tijekom života provedenog u kuhinji prikazivala je u molitvi Bogu za potrebe Crkve i Družbe.
Draga s. Vinka, dok se opraštamo od tvojih zemnih ostataka, čvrsto vjerujemo, iako više tijelom nećeš biti s nama, ipak nas nećeš napustiti. U nebeskom zajedništvu službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić, utemeljiteljice Družbe, i sestara koje su otišle pred nama, moli za našu Družbu i izmoli nam kod dobroga Oca novih i svetih duhovnih zvanja.
Počivala u vječnom miru i ljubavi Presv. Srca Isusova sa svima svetima.
 

s. Lidija Turić

sestra Kata osmrtnica

Ispis E-mail

Pretraživanje stranice