HOMILIJA ZA CVJETNICU GOSPIĆKO-SENJSKOG BISKUPA MONS. MARKA MEDE
HOMILIJA ZA CVJETNICU MUKE GOSPODNJE
Katedrala Navještenja Blažene Djevice Marije u Gospiću
Predvodi: mons. Marko Medo, biskup gospićko-senjski
Gospić, 29. ožujka 2026.
Draga braćo i sestre, braćo svećenici, redovnici, bogoslovi, ministranti, pjevači,
poštovani gledatelji i slušatelji Hrvatske radiotelevizije,
Danas smo slušali izvještaj o muci Gospodina našega Isusa Krista, izvještaj o događajima po kojima je objavio beskrajnu ljubav prema nama. Nije lako slušati spomen na te događaje u sabranosti i potpunoj tišini. No upravo u tome krije se jedna duboka istina. Kad je Isus proživljavao svoju muku, nije to bio trenutak šutnje i sabranosti, nego buke, rastresenosti i ravnodušnosti. Jeruzalem je bio u pripremi proslave blagdana, ispunjen mnoštvom glasova, užurbanošću i ljudskom odsutnošću za ono bitno.
To još snažnije otkriva zadivljujuću veličinu Božje ljubavi prema nama: Bog za nas čini sve, mi toga često nismo ni svjesni. Krist se predaje za čovjeka i onda kada čovjek ne razumije, ne čuje, ne vidi i ne prepoznaje.
Nedjelja Cvjetnice, koja nas danas uvodi u velike događaje Isusove muke, križa i smrti, ne traži od nas neko izvanjsko savršeno ozračje, nego otvorenost srca. Gospodin u muci očituje: ljubav Božju usred ljudske rastresenosti, vjernost Božju usred ljudske nevjernosti, milosrđe Božje usred ljudske tvrdoće.
Cvjetnica nas vodi kroz dva velika prizora. Prvi je Isusov svečani ulazak u Jeruzalem. Narod ga prima s radošću, kliče mu, dočekuje ga kao onoga koji dolazi u ime Gospodnje. Drugi prizor jest izvještaj o muci. Ondje je Isus odbačen, zanijekan, osuđen i ubijen. Dva prizora tako različita, a ipak duboko povezana. Ta dva prizora nisu samo dva događaja Velikoga tjedna. Oni su ogledalo ljudskoga srca. Oni su ogledalo našega života. I naš život često se odvija između prihvaćanja i odbacivanja Boga, između oduševljenja i nevjernosti, između otvorenosti i zatvorenosti. Ima trenutaka kada Krista primamo s radošću, kada mu otvaramo srce, kada ga želimo slijediti. Ali ima i trenutaka kada ga svojim izborima niječemo, grijesima odbacujemo, tvrdoćom udaljujemo iz vlastitoga života.
Možda se pitamo: je li doista tako? Je li doista naš život razapet između tih dvaju prizora, između “Hosana i Raspni ga”? Odgovor nalazimo u dubini vlastitoga srca.
Čovjek je, naime, neumorni tražitelj istine. Kada čujemo tu riječ, osjećamo da nas privlači, jer smo stvoreni za istinu. Pa ipak, često radije izabiremo laž i živimo u laži.
Čovjek je neumorni tražitelj ljubavi. Sve u nama čezne za ljubavlju, prihvaćanjem, darivanjem i zajedništvom. Pa ipak, tako često živimo sebično, zatvaramo se u vlastite interese, ranjavamo druge i izabiremo egoizam.
Čovjek je neumorni tražitelj ljepote. Ljepota nas privlači, očarava, uzdiže. Ali istodobno često činimo sve da nagrdimo ono što je lijepo i udaljimo iz vlastitoga života.
Čovjek je neumorni tražitelj slobode. A ipak, umjesto da živimo kao slobodna djeca Božja, često se pretvaramo u robove svojih navezanosti, strasti, strahova i tuđih očekivanja.
Čovjek je neumorni tražitelj pravednosti. Osjećamo da je pravednost nužna za dostojanstven život. Ali onda nerijetko živimo u nepravdi, mirimo se s njome, sudjelujemo ili zatvaramo oči pred njom.
Čovjek je neumorni tražitelj mira. Kako snažno odjekuje ta riječ u ljudskome srcu. Ipak, tako lako ulazimo u sukobe, podjele, udaljavanja, ratove, osude i zatvorenosti, živeći bez drugih, daleko i protiv drugih.
Čovjek je neumorni tražitelj sreće. Koliko nas snažno privlači ta čežnja. Ali onda svojim mislima, izborima i stilom života često hranimo tugu, strah, tjeskobu, melankoliju i ono što srce zatvara u tamu.
Čovjek je neumorni tražitelj dobrote. Ali ipak mnogo puta bira zlo. Naši izbori proturječe onome što duboko u sebi tražimo.
Čovjek je neumorni tražitelj vječnosti. U nama postoji slutnja da nismo stvoreni za prolazno, život se ne može zatvoriti u ovozemaljske okvire. Pa ipak, živimo tako kao da sve završava ovdje, kao da je zemaljski horizont posljednja riječ i istina o čovjeku, i tako zaboravljamo vječnost.
Draga braćo i sestre!
Kad bismo sve te čežnje morali sažeti u jednu riječ, onda bi ta riječ bila: život. Srce traži život, želi i čezne za puninom života. A ipak, kako se često događa da biramo ono što vodi prema smrti: u mislima, riječima, odlukama, stilovima života, odnosima i grijehu. I kao da smrt zadobiva prevlast nad životom.
Sve te čovjekove čežnje nisu razbacane i nepovezane. One imaju jedno središte, jedno ime, jedno lice. Kada tražimo istinu, mi zapravo tražimo Krista koji je Istina.
Kada tražimo ljubav, mi zapravo tražimo Krista koji je Ljubav.
Kada tražimo ljepotu, mi zapravo tražimo Krista koji je Ljepota.
Kada tražimo slobodu, mi zapravo tražimo Krista koji je Sloboda.
Kada tražimo pravednost i mir, mi zapravo tražimo Krista koji je naša Pravednost i naš Mir.
Kada tražimo sreću, dobrotu, vječnost i puninu života, mi zapravo tražimo Krista, jer on je punina svega onoga za čime ljudsko srce čezne.
Braćo i sestre!
I zato u nama postoji drama. Drama našega života nije u tome da ne znamo što tražimo, nego u tome što tražimo Krista, a onda ga odbacujemo. Tražimo život, a onda ga ranjavamo. Primamo ga poput stanovnika Jeruzalema koji ga dočekuju s maslinovim grančicama i klicanjem, ali ga potom svojim izborima, kompromisima, grijesima i nevjernošću izručujemo muci.
To je razlog zbog kojeg je čovjek misterij samome sebi. Zato smo nemirni. Zato smo tjeskobni. Zato u sebi nosimo ranu koja ne zacjeljuje lako. Stvoreni smo za Boga, a živimo bez Boga ili kao da ga nema. U dubini svoga bića tražimo Onoga koji nam jedini može dati puninu, a onda živomo površno. Tražimo život, a pristajemo uz ono što nas osiromašuje, ranjava i vodi prema duhovnoj smrti.
Riječi svetoga Augustina danas odzvanjaju tolikom snagom: “Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi”. U tome je sažetak istine ljudskoga života. Srce ostaje nemirno dok je razdijeljeno između prihvaćanja i odbacivanja; dok želi život, a ne prihvaća Onoga koji je Život.
Na Cvjetnicu spominjeno se Isusova ulaska u Jeruzalem. Ona nas poziva na istinu pred Bogom, da priznamo kako se i u nama događa ta ista drama. I mi znamo klicati Kristu, a zatim ga zatajiti. Želimo biti njegovi, a onda živimo kao da nismo. U našemu srcu žive zajedno i prihvaćanje i odbacivanje.
Draga braćo i sestre!
Današnji dan ne ostavlja nas u beznađu. On nas vodi prema odluci. Uzeli smo u ruke maslinove grančice. Maslina je znak mira. Neka nas taj znak prati u ovim danima Velikoga tjedna, podsjeti da mir našega života ima ime: to je Isus Krist.
On je mir koji prekida dramu naše nutrine i koji iscjeljuje ranu podijeljenoga srca. On je mir u kojemu se razrješava duboka drama ljudskoga postojanja. Neka nas podsjeti na put kojim smo pozvani ići. Ne više putem prihvaćanja pa odbacivanja, oduševljenja pa zatajenja. Pozvani smo ići putem trajne vjernosti, uvijek novoga prihvaćanja Krista.
Tada ćemo doista u Kristu pronaći ono za čim čeznemo: istinu koja ne vara, ljubav koja ne prolazi, ljepotu koja ne blijedi, slobodu koja ne zarobljava, pravednost koja ne ponižava, mir koji ne nestaje, sreću koja ne ovisi o prolaznome, dobrotu koja pobjeđuje zlo, vječnost koja nadilazi smrt i život u njegovoj punini.
Neka nam ova Cvjetnice izmoli milost da uđemo u Veliki tjedan s iskrenim srcem, dubljom sviješću o vlastitoj potrebi za spasenjem i čvrstom odlukom da Krista ne primamo samo riječima i izvanjskim znakovima, nego cijelim životom. Amen