Gospićko-senjska biskupija

Dana 25. svibnja 2000.g. papa Ivan Pavao II. izdao je svečano pismo (bulu) kojim dijeli dosadašnju Riječko-senjsku nadbiskupiju na dvije crkvene jedinice. Riječku nadbiskupiju i Gospićko-senjsku biskupiju. Svakoj od. njih pripalo je po pet dekanata dosadašnje Nadbiskupije. Riječkoj nadbiskupiji ostaju dekanati: bakarski, crikvenički, delnički, opatijski i riječki, a Gospićko-senjskoj biskupiji pripadaju dekanati: gospićki, ogulinski, otočki, senjski i slunjski. Istog dana za prvog biskupa imenovan je dr. Mile Bogović, dotadašnji pomoćni riječko-senjski biskup sa sjedištem u Gospiću. On je još prije, u svom biskupskom imenovanju, dobio zadatak da na licu mjesta ispita opravdanost osnivanja nove biskupije i njezinu metropolijsku pripadnost. Osnivanje nove biskupije već je podržala Hrvatska biskupska konferencija, a riječko-senjski nadbiskup dr. Anton Tamarut još je krajem 1997. u tom smislu poslao obrazloženi prijedlog. Bogović je u svom odgovoru naglasio izuzetnu važnost osnivanja jedne biskupije na širokom prostoru između Zagreba i Zadra te Rijeke i Banjaluke i predložio da se već ovoga ljeta osnuje Gospićko-senjska biskupija i da ona ostane unutar Riječke metropolije, za što se već prethodno opredijelio kler, nadbiskup riječko-senjski i Hrvatska biskupska konferencija. Sveta Stolica je prihvatila taj prijedlog.

Svečanost uspostave nove biskupije i ustoličenje prvog gospićko-senjskog biskupa bio je 25. srpnja, na dan sv. Jakova, zaštitnika bivše Krbavske biskupije.

Područje novoosnovane Gospićko-senjske biskupije

spada u najslabije naseljene dijelove Hrvatske. Više od polovice tog područja bilo je od 1991. do 1995. pod okupacijom. S tog okupiranog dijela gotovo svi katolici bili su protjerani, a crkve i ostali crkveni u objektu bili su sustavno uništavani; tako su prošle i obiteljske kuće ako nisu koristile za stanovanje ostalom ili doseljenom srpskom stanovništvu. Nijedna crkva nije ostala pošteđena. Kada je to područje u kolovozu 1995. oslobođeno, napustila ga je većina srpskog stanovništva. Njihove crkve ostale su uglavnom pošteđene, ali je dobar dio obiteljskih kuća stradao, pogotovo one koje nisu poslužile za stan - iste godine - prognanih katolika iz Bosne. Povratak prognanih katolika na njihova ognjišta nakon 1995. godine nije tekao tako brzo jer je trebalo najprije osigurati krov nad glavom. Kada je to i uspjelo, teško je bilo, a i sada je, naći zaposlenje i osnovna sredstva za uzdržavanje. U zadnje vrijeme sve se više vraćaju i pravoslavni Srbi, ali se moraju boriti s velikim teškoćama jer su njihove kuće ili stradale ili nastanjene prognanim katolicima iz Bosne, za koje još ne postoje minimalni uvjeti da se vrate na svoja ognjišta. Ni onaj drugi dio biskupije koji nije bio pod okupacijom nije pošteđen od ratnih razaranja i stradanja pučanstva.

U takvim okolnostima Crkva želi što bliže biti uz narod, pratiti ga u njegovom mukotrpnom nastojanju oko duhovne i materijalne obnove. Važno je, i nakon svega što se dogodilo, neprestano riječju i primjerom pokazivati da je miran suživot s drugim i drugačijim ne samo potreban i moguć, nego jedna vrhunska humana vrednota koju su upravo vjernici prvi pozvani da je gaje i razvijaju.

Mnogi su bili uvjereni da takve prilike nisu pogodne za osnivanje biskupije, nego da treba čekati dok se one stabiliziraju i srede. Drugi su smatrali da upravo u takvim prilikama Crkva treba preko svoje najjače institucije (biskupije) raditi na stabiliziranju i sređivanju prilika, a ne čekati neka "bolja vremena" za osnutak biskupije. Sveta Stolica je dala potporu ovim drugima. Za takvu "avanturu" traži se odvažnost i vjera da u radu nećemo ostati sami, da će nas podržati cjelokupna Crkva u Hrvata, a uvjereni smo da će i Hrvatska Država razumjeti i poduprijeti tu crkvenu incijativu. Ovaj, naime, prostor povezuje hrvatski sjever s hrvatskim jugom. U interesu je Hrvatske da taj vez bude čvršći. Ovaj je prostor još u ranom srednjem vijeku bio veza između Dalmatinske Hrvatske i Slavonije i u njemu je vladao ban (Banska Hrvatska). Nisu bez temelja mzmišljanja da su počeci hrvatske države upravo ovdje (Borna je najprije "dux Guduscanorum" tj. knez Gačana, a nakon toga prelazi velebitski planinski lanac). Vjerujemo također da će se iskazati i oni koji su zbog raznih neprilika morali napustiti ovo područje, ali su srcem i dalje s njime povezani. Jednako tako vjerujemo da ćemo naići na razumijevanje katoličkog svijeta izvan Hrvatske.

Na prostoru nove biskupije bila su u srednjem vijeku četiri biskupska sjedišta: Senj (oko 1150.-1969.), Krbava (1185.-1460.), Modruš (1460.-1493.) i Otočac ( 1460.-1534.). Uz to bilo je oko 20 samostana. Kao biskupsko sjedište preživio je Turke samo Senj, a u njemu su ostala i nakon Turaka dva samostana. Drugdje nigdje! Po oslobođenju od Turaka došli su kapucini u Karlobag. Tek između dva rata dolaze trećoredci u Ogulin, u Gračacu je izgrađen franjevački samostan dok su sestre Družbe Presvetog Srca Isusova izgradile kuću u Otočcu, a u Gospiću je otvoren Samostan Presvetog Srca Isusova u kojem borave klauzurne bosonoge sestre karmelićanke. Na drugim župama djeluju još oci franjevci i karmelićani, a od ženskih redovnica tu je prisutnost sestara Družbe Presvetog Srca Isusova u Biskupskom domu u Gospiću i Družba sestara milosrdnica u Ogulinu koje djeluju u bolnici.

Po veličini prostora koji obuhvaća (8.200 km2), Gospićko-senjska biskupija najveća je u Hrvatskoj, ali po broju stanovništva jedna je od manjih. Stanovnika je na tom području 1991. bilo oko 146.000, od čega je 57.920 ili 39 % bilo srpske nacionalnosti (pravoslavaca), a 56 % ili 80.380 Hrvata (katolika). Danas katolika ima, s onima prognanima iz Bosne, blizu broja iz 1991., a Srba (pravoslavaca) daleko manje nego spomenute godine. Ukupno katoličkih župa je 86, aktivnih biskupijskih svećenika 39, a redovničkih 11. U neke župe svećenici se nisu još vratili nakon progonstva 1991. jer se još nisu vratili ni vjernici.

Biskupsko sjedište je u Gospiću, jer je on već sada po mnogočemu središte šire okoline, a kao županijski grad ima uvjete da se brže razvija. Budući da nisu ostvareni uvjeti za preseljenje dječjeg vrtića, u. kojem je trebalo smjestiti urede i stan za članove biskupijske uprave traži se neko privremeno rješenje. Ova biskupija ustvari i nije nešto potpuno novo. Ona je nastavak Senjske biskupije, samo što je zbog suvremenih okolnosti i potreba središte stavljeno u Gospić.

Na širokom prostoru Gospićko-senjske biskupije nalaze se velika prirodna i kulturna bogatstva. Ima blizu 100 km morske obale, u svijetu poznati biser ljepote Plitvička jezera, tu su plodne ravnice kroz koje protječu brojne rijeke ponornice. Kraj je bogat šumom u čemu se ističe Kapelsko gorje, Lička Plješivica i Velebit, simbol ne samo Like nego i Hrvatske.

Prvi gospićko-senjski biskup bio je mons. dr. Mile Bogović (1939.-2020.) koji je Biskupijom upravljao od 2000. godine pa sve do umirovljenja 2016. godine kada ga je naslijedio mons. mr. Zdenko Križić koji je Gospićko-senjskom biskupijom upravljao do 2023. godine kada je imenovan splitsko-makarskim nadbiskupom metropolitom.