“Ne trebamo se bojati ničega!”
Svećenik Gospićko-senjske biskupije mons. Mile Pecić župnik je u Slunju i dekan slunjskog dekanata. Rođen je u župi Vaganac 21. listopada 1941., od roditelja Vinka i majke Ruže r. Markezić. »Bilo nas je četvero djece u obitelji. Otac je otišao u hrvatsku vojsku i nije se vratio, tako da ga ne pamtim. Ostalo je nas četvero djece s majkom, i to bez kuće, jer sve je bilo spaljeno. Nije bilo tada državne pomoći jer smo mi Hrvati u tom kraju okvalificirani kao državni neprijatelji. Majka se je o svemu brinula, pa je tako morala graditi kuću da imamo krov nad glavom. Nije bilo lako u tome poratnom razdoblju boriti se s teškoćama, no moja majka spada u naraštaj žena koje su imale vjeru. Tada u župi nije bilo svećenika, nego su se žene okupljale po kućama i molile. Vjerovale su da će propasti sustav koji nije human i koji je građen na bezboštvu. Kada danas malo analiziram, vjeru su u mojemu rodnom mjestu držale te udovice, koje su djecu odgajale u kršćanskom duhu, u ljubavi, u domoljublju. Sjećam se da je tad moja majka dugo u noć sjedila u postelji i molila krunicu. Te su žene udovice imale živu vjeru i bile su poput prvih kršćana, koji se nisu dali zastrašiti unatoč progonima i onim (po)ratnim strahotama koje su im učinjene.«
Osmogodišnju školu završio je u rodnom Vagancu i u Ličkome Petrovu Selu, a onda je gimnaziju nastavio u Pazinu, gdje je maturirao. »Nastavio sam teologiju u Pazinu, a zatim u Zadru, išao u vojsku, pa sam po povratku nastavio i završio studij u Rijeci. Kad sam rekao da ću ići u sjemenište, dolazio je milicionar i pitao je mamu: 'Kamo ga šalješ?' Rekao joj je da imaju planove sa mnom, ali mama mu je odbrusila: 'što te briga, to je moje dijete'«, kaže mons. Pecić.
Teže je bilo narodu nego svećenicima
U svojemu pastoralnom radu djelovao je kao župnik u Cerniku - čavlima pokraj Rijeke, gdje je primorski mentalitet. »U Lici sam bio u na župama Sinac i Prozor, a od 1986. župnik sam u Slunju. Tada je bilo lakše nama svećenicima nego narodu, jer mi smo bili institucija, pa se nisu usuđivali nas tako jednostavno dirati. Prisjećam se da je za blagoslov kuća bilo ljudima teško, jer kad bih nekomu došao u kuću, kod njega je bio neki partijac i prijetio da će ga prijaviti i ugroziti mu egzistenciju. Uvijek sam nastojao čuvati ljude. Kao pastoralac prošao sam tri različita mentaliteta i dobro bi bilo da svećenik prođe više župa, jer to ga prisili da redefinira svoje stavove i način rada. Kad sam bio u Primorju, trebalo je shvatiti njihov mentalitet. Zatim u Lici su veliki simpatizeri Crkve, ali izgubili su navike dolaska u crkvu. U Sincu svećenik je bio autoritet, ali je teško bilo razbiti udaljenost od crkve. Olakšavalo je rad što su bili simpatizeri i nisu bili protiv. Kad sam došao u Slunj, političku i privrednu moć držali su Srbi, iako je to hrvatski kraj naseljen Hrvatima. Naši ljudi, koji su radili, bili su u teškim kušnjama. Trebalo je balansirati između Crkve i partije, i to je išlo malo teže. Narod u Slunju bio je vjeran Crkvi. Poslije Drugoga svjetskog rata bili su žrtva, ali dobro je što taj narod imao strpljivost pa su znali trpjeti i biti uporni. To ih je održalo. Kad smo 1991. išli u progonstvo, uvijek me je impresionirao taj naš narod, ti vjernici koji su jednostavno nosili križ i ispunjavali svoj život vjerom i optimizmom. To me je impresioniralo kako u progonstvu tako i u povratku.«
O svojem progonu samozatajni župnik Pecić kaže: »Nisam neka junačina, ali nešto sam malo učinio. Josu Bogovića i mene pratili su specijalci preko Priboja. Tu su nas četnici odveli u Korenicu i cijelu noć su nas mlatili. Ne znam koji je motiv i razlog bio. Joso Bogović je gore prošao jer je bio politički malo eksponiran. Nije mi jasno zašto su mene pustili, jer nisam vjerovao da ću živ izići. Kad sam izišao iz četničkog zarobljeništva, nisam mogao taj narod pustiti da luta sam. Jednostavno bio sam s ljudima, kao što su i oni bili uza me. To je bilo prirodno da sam tako postupao.«
Ulagati u ljude, a ne u objekte
Mons. Pecić inicirao je u slunjskom dekanatu stipendije za studente lošijega imovinskog stanja. »Tu ima djece koja bi rado išla u škole, ali ne mogu iz materijalnih razloga. Uvijek kažem da je bolje ulagati u ljude nego u objekte. Dvorane i crkve lako napravimo, ali, ipak, važnije je ulagati u ljude, da oni budu graditelji društva. Sad se stipendira desetak studenata. Mnogi će od njih sutra reći da im je Crkva pomogla. Oni nemaju nikakvih obveza, samo ih molimo da oni pomognu drugima.«
Govoreći o svojemu kulturnom radu, mons. Pecić kaže da se u današnjem vremenu ne može pastoralno raditi bez medija. »To je nezamislivo. Danas djeca percipiraju preko slike. Mediji su u pastoralu velika mogućnost te se preko njih može djelovati. U prošlosti, ako nije bilo zapisana traga - to je rupa u povijesti i onda se može manipulirati. Vođeni tom idejom izdajemo godišnjak 'Mostovi' od 1986./7., i to redovito izlazi svih godina, pa i dok smo bili u progonstvu. Dietrich Bonhoeffer mi je bio drag, osobito dok sam ga čitao u progonstvu. Obogatilo me je čitanje njegovih pisama i potaknulo na razmišljanje o pisanju. Tako je nastala moja knjiga 'Zakopani dnevnik', koja je nastala dok sam bio u okruženju u Slunju. Te zapise zakopao sam u zemlju i po povratku objavio. Svaku večer bilježio sam događaje tog dana, onako umoran, navečer, kad bih obilazio ljude. To mi je bila neka vrsta terapije. Bilo je veoma burno u ta vremena i to ne bih mogao danas napisati. Uz to napisao sam i knjigu 'Srušeni tornjevi'.«
Na sebi treba puno raditi
Mons. Pecić ističe da svećenici često imaju odbojnost prema medijima, a ne shvaćaju da se može puno preko medija djelovati, može se u njima sudjelovati pisanjem ili na druge načine. »Tu više vidim svećenički komoditet, jer pisanje traži duhovni napor. Mi smo kao kršćani primili silno bogatstvo i ne trebamo se bojati ničega, a ponajmanje medija. Nažalost, svećenici su vrlo malo poučeni za medije. Nemaju za to interes. Imaju odbojnost jer za ulazak u medije traži se hrabrost, zapravo, treba ulaziti u arenu i pred sud javnosti. Lako je pričati u kuloarima.«
Župa Slunj ima svoju internetsku stranicu, koju uređuje župnik Pecić. Ističe da je to izuzetno važno za župljane i za ostale koji su iselili. »Kad se privuče korisnike medija, onda se uvijek nešto dade progurati. Na svojim stranicama stavljam uvijek nove vijesti i primijetio sam da to ljudi vole. Ljudima je važno da se pročita vijest s malim komentarom. Svećenik je osoba koja mora biti uvijek sprema na suradnju i biti komunikativna. Zato treba na sebi puno raditi. Ponekad promatram kako pojedinci zakompliciraju, a uvijek se može zadržati korektnost. Nije mi jasno zašto dolazi do konflikata, kad se može sve ljudski i kulturno rješavati. Ako je jaka duhovna sastavnica u čovjeku, ne može doći do nesuglasja. Nažalost, i svećenici se lako deformiraju, a da čak to i ne primijete. Zato treba zadržati duhovnu dimenziju. Tu je osnovna molitva za svećenika, jer i on se mora po Isusovu primjeru povući u samoću. Dakle svećeniku je nužna molitva i bez toga svećenik postaje činovnik. Tu je izvor hrabrosti, pomaže mu da ostane uspravan i da može funkcionirati. Ako se pretvori u činovnika, to ne može dugo trajati. K tomu ako se oslanja samo na medije i to ono žutilo, onda ga to zaslijepi. Među svećenicima važna je i solidarnost, druženja u kojima se razvija bratski odnos.«