Biskup Bogović na Jurjevi u Senju
Sv. Juraj koji kao zaštitnik već 800 godina štiti Senj stradao je mučeničkom smrću u vrijeme rimskog cara Dioklecijana zato što je prihvatio vjeru u Isusa Krista i što je pripadao Kristovoj stranci. Ta stranka zauzimala se za bratsko zajedništvo svih ljudi na način kako je Krist učio. Samo deset godina poslije Jurjeva mučeništva prestaju progoni kršćana jer je Dioklecijanov nasljednik Konstantin dao Crkvi slobodu od kada je prošlo punih 1700 godina. Za tu slobodu su zaslužne brojne čete mučenika, među kojima je i današnji svetac i senjski zaštitnik sv. Juraj. Bio je žestok borac, ali nikada protiv ljudi oko sebe, nego protiv zla u sebi i oko sebe. Uvijek je to bila borba za čovjeka.
Biskup je zatim ukazao na stalnu borbu Isusa protiv zloće čiju snagu u svijetu svi ljudi osjećaju. Ona truje i zagađuje svijet, ljudske odnose i odnose s Bogom. Vlastitost joj je da nikome ne želi dobro, da sve mrzi, napada, uništava. Ona je nevidljiva ali su joj tragovi vidljivi i prepoznatljivi. Kada je ljudi žele naslikati daju joj oblik zmije, životinje s rogovima ili nepostojeće životinje, zmaja, koja živi od toga što se hrani ljudskim životima. To je nešto grozno, ali ljudska mašta nije mogla izmisliti jaču sliku da opiše opasnost zloće. Ona jednostavno živi od toga da ljudima pravi štetu, da ih uništava. Ona sama sebe predstavlja u najljepšem svijetlu: čovjekoljubiva, istinoljubiva. Upravo zbog takve svoje pojavnosti računa na uspjeh. I uspijeva! Isus je zametnuo nepomirljivu borbu protiv zla. Svojom riječju i djelom objavio je način na koji se ta borba treba odvijati. Nikada tako da ona bude na uštrb dobra čovjeka; radije založiti i izložiti svoj život nego nanijeti štetu svome bratu čovjeku. I doista je Isus stradao u borbi protiv zloće svijeta. U ovo uskrsno vrijeme radujemo se jer možemo slaviti uspješnost takve borbe – Krist je nadvladao i smrt, najjači argument koji ima zloća.
Biskup Bogović je zatim podsjetio na postignutu slobodu Crkve zahvaljujući bičnoj ženi imenom Jeleni koju je car Konstancije Klor uzeo za ženu. Iz tog braka rodio se Konstantin, koji će naslijediti svoga oca, kojega će Jelena tako odgojila da je poslije kršćanima dao slobodu. Pred 1700. godina, dakle, Crkva je dobila i od državne vlasti da slobodno smije raditi na svom zadatku. Ove godine obilježavamo tu visoku obljetnicu.
Neki su tada mislili da je borbi za pobjedu dobra kraj. No zlo u svakom vremenu nađe sebi pogodno radno mjesto i nastavi djelovati. Kada je vlast postala kršćanska, mnogi će se izvana pokazivati kao kršćani samo zato da bi se dokopali vlasti. Tako će biti do kraja. Borbu za pobjedu dobra trebat će uvijek voditi i to na način kako je to Krist činio.
Na kraju je biskup posvjestio lik pravog kršćanskog viteza Jurja koji je doista bio mučenik, ali mu je u kršćanskoj memoriji postao lik općenito borca protiv zla. Ako su prijašnja vremena stvorila sliku branitelja u liku jednog viteza, kako bismo mi za današnje vrijeme, kada više nema viteza, stvorili sebi sliku borca protiv nepravde u svijetu, protiv nasilja, protiv iskorištavanja nemoćnoga, protiv korupcije, protiv otimanja djece roditeljima? Možda bismo u ovom složenom i pluralnom društvu trebali stvoriti više slika i likova. Tražiti Jurja u medijima koji će objavljivati ono što je na korist naroda, istine i dobrote, , u poduzećima, u obiteljima koji brane svoje pravo na odgoj djece, u školama takvoga koji će poučavati tako u znanju da se pomogne rastu dobrote, u politici takvoga koji će svoje interese podložiti dobru zajednice. Možda taj lik i danas treba biti vjernik laik, ali dakako da može nositi i osobine klerika, svećenika, redovnika, redovnica, a čini mi se da se crte takvoga lika prepoznaju u riječima i djelima našega pape Franje koji djeluje tako sigurno kao da ima Jurjevu kacigu i Jurjevo koplje za borbu protiv zla u svijetu. Bez obzira kakvim bojama slikali današnjeg Jurja, on mora ostati na istom zadatku u svijetu koji je na sebe preuzeo i do kraja.