Biskup Križić na svetkovinu Svih Svetih
"Ovim blagdanom Crkva želi proslaviti mnoge svete osobe koje nikada nisu službeno proglašene svetima i Bogu zahvaliti za njih, jer je njihov život bio uistinu kršćanski i jer su se trudili da svoj život usklade sa zapovijedima Isusa Krista i u taj su trud uložili mnoge žrtve.
Treba odmah napomenuti kako mnogi kršćani imaju veoma pogrješne ideje o kršćanskoj svetosti, i zato lako dođu do zaključka da im je svetost nedokučiva, da je ona privilegija samo nekih odabranih duša koje su za to dobile posebne darove i milosti, dok je drugima to uskraćeno.
Često se misli da biti svet znači biti savršen, biti gotovo bez grijeha. Kada prevlada ta ideja onda nam je nemoguće vidjeti ili susresti nekog sveca, ili to eventualno može biti neka osoba koja nije iz naše sredine nego odnekud iz daleka, o čijem životu ne znamo mnogo.
U postupku kanonizacije često su svjedoci, tj. oni koji su osobu dobro poznavali, izjavljivali da je ta osoba, za koju je pokrenut proces kanonizacije, „bila dobra, strpljiva, velikodušna, da je molila, savjesno radila..., ali tu nije bilo ništa izvanredno“.
Za svetu Tereziju iz Lisieuxa neke će sestre, u procesu njezine kanonizacije jednostavno reći: „Bila je jako dobra redovnica, ali ništa posebno.“
Što više od ovoga treba? Iz gore navedene izjave jasno se vidi kako ljudi očekuju da svetac bude osoba koja mora činiti neke izvanredne stvari, čudesa, ili imati neka nadnaravna viđenja, ili činiti nešto senzacionalno što će zadiviti mase.
Ali ništa od navedenog uopće nije bitno za svetost. I baš zbog toga mnogi misle da svetaca među nama nema ili da su puka rijetkost.
Kada je bio pokrenut postupak za kanonizaciju Ivana Bosca, onda je jedan upravitelj doma rekao: „Da sam ja znao da je on svetac ja bih mu bio dao bolju sobu.“
Sveci ne hodaju našim okruženjem u nekom prepoznatljivu odijelu da ih se može odmah izdaleka zamijetiti. Najčešće su to tihe osobe koje s ljubavlju u skrovitosti rade što trebaju raditi, i u strpljivosti nose svoj križ, i prikazuju Bogu svoje breme, svoje patnje.
To su osobe koje imaju pouzdanje u Boga, Bogu se mole i s njim računaju, u patnjama ne proklinju i ne okreću leđa Bogu. To nisu osobe koje nemaju nikakvih slabosti, koje se ne znaju nikada naljutiti ili prigovoriti. Ne! Ali to su osobe koje se ne predaju malodušnosti, ne gube nadu, ne predaju se očaju koliko god bilo teško.
To su osobe koje padaju, ali se uz Božju pomoć uvijek iznova dižu i nastavljaju svoje životno poslanje. To su osobe koje se trude živjeti vjernost svojim svakodnevnim obvezama, koje se trude s ljubavlju raditi svoje svakodnevne poslove bez obzira kako oni sitni bili.
Papa Pio XI, proglašavajući svetom Tereziju od Djeteta Isusa, reći će da se njezina svetost sastoji u vjernosti malim svakodnevnim poslovima. I to košta puno. To nije lako - svaki dan raditi iste stvari s uvijek novom ljubavlju i vedrinom. Zato je Papa to nazvao: „Vjernost strašnoj svakidašnjici.“ To znači biti vjeran u tim istim poslovima svaki dan koji itekako mogu umarati i biti dosadni.
Iz svega se vidi kako svetost nije nikomu nemoguća, i zato Crkva sve kršćane poziva na svetost. Stoga nije lijepo čuti kada netko opravdava svoje grijehe riječima: „Pa, nisam svetac.“ Zapravo, time kao da želi reći da se od njega ne očekuje da postane svet, jer to nije za njega, i da mu se više sviđa biti grješan.
Istina, svi mi uvijek ostajemo grješnici, ali je žalosno ako nam ponestane želje da budemo svetiji, bolji.
Jedan će duhovni učitelj reći da se ne postaje svetim osim preko mnogih i velikih slabosti. Zar ih svi Isusovi učenici nisu imali? Zar i onaj koga je sam Isus postavio za apostolskog prvaka, Petar, nije poznavao svoje izdaje i zataje? Zar Pavao nije jedno vrijeme progonio kršćane, odnosno Isusa? Zar Magdalena jedno vrijeme nije bila žena nikakva morala? I svi su oni postali veliki sveci.
I svi mi poznajemo svoje slabosti. Ali ako se za njih kajemo, ako tražimo od Boga i ljudi oproštenje, ako obećamo Bogu da ćemo se potruditi smanjiti određene slabosti, i zbilja to činimo, mi rastemo u svetosti bez obzira što određene slabosti nismo uspjeli iskorijeniti.
Isus ne gleda samo na naša postignuća, nego iznad svega na našu želju da budemo bolji.
Često nam se događa da vidimo samo mane neke osobe, a ne možemo ni zamisliti koliko se ona trudi da se svojih mana oslobodi. Najvažnije je da to Bog vidi.
Štoviše, nekada nam Bog ostavi neku manu, ne oslobodi nas nje, bez obzira na naše usrdne molitve. Uglavnom to bude zato da ostanemo u poniznosti i ne zaboravimo da smo potrebiti Božjega milosrđa i njegova praštanja. I Sveti Pavao je molio da ga Bog oslobodi nekog trna u tijelu, ali mu je Bog samo rekao: „Dosta ti je moja milost“ (2Kor 12,9). Drugim riječima, Bog mu želi reći: „Pavle, ako se ti budeš trudio da tu slabost iskorijeniš, ili barem smanjiš, ti ćeš rasti u svetosti, ti ćeš biti moj prijatelj.“
Ne smijemo se uplašiti naših slabosti, naših grijeha. Bez obzira kakvo je naše unutarnje stanje, možemo biti sveti ako uložimo samo malo više truda da budemo bolji.
Počnimo to od danas i ne odgađajmo za sutra, s varavom nadom da će sutra biti lakše. Sutra može biti samo teže. I svima nama prorok danas dovikuje: „Ako danas glas Božji u sebi čujete ne budite srca tvrda“, odgovorite na Božji poticaj!
Zaključujem tvrdnjom jednog velikog duhovog učitelja: „I najveći grješnik ima šansu da postane svetac. Ali tu šansu nemaju površni i osrednji koji se zadovolje s takvim svojim stanjem.“ I Sveto Pismo to potvrđuje kada veli da je bolje biti i hladan nego li mlak (usp. Otk 3,14-16).
Neka nam zagovor Svih Svetih pomogne da u našem kršćanskom i duhovnom životu ne ostanemo u površnosti i osrednjosti."