BORIčEVAC: Obnova župne crkve
Ponedjeljak, 16. 3. 2009.
Turci su 1809. spalili cijelo selo i crkvu.Hrvati su ubrzo ponovo obnovili crkvu i naselje, pučka škola osnovana je 1875. Boričevac u to vrijeme postaje važno križište s carskom ispostavom i karantenom, i s oko 2000 stanovnika bio je najveće naselje s većinskim hrvatskim stanovništvom u ličkom Pounju prije Drugog svjetskog rata. U ljetu 1941. godine Hrvati su prognani i posve istrijebljeni iz ličkog Pounja - Boričevca, Kulen Vakufa i ostalih mjesta u okolici: Brotinja, Poljica, Mišljenovca, Donjeg i Gornjeg Lapca.
Boričevljani se nakon Drugog svjetskog rata nisu smjeli vratiti u svoje selo pa su se naselili drugdje po Hrvatskoj, ponajviše u okolici Bjelovara. Na mjestu njihova sela ostala je samo ruševina crkve i župnog stana, kod kojih su se prvi put okupili tek nakon „Oluje“. Boričevac je, kao i Udbina (iz koje su Hrvati sasvim iseljeni 1942. i 1943. i također se u nju nisu smjeli vratiti) postao simbolom najsurovije ratne tragedije hrvatskoga naroda u Lici u Drugom svjetskom ratu jer su iz ta dva mjesta Hrvati posve iskorijenjeni, a imovina im je oteta.
Poslije Drugog svjetskog rata, u Boričevcu je nastala stočarska farma i proizvodnja djetelinskih travnih smjesa. Prema posljednjem popisu stanovništva 2001. u Boričevcu ima 24 stanovnika. Dvije su obitelji katoličke.
Župnik fra Branimir šegota, koji iz Gračaca vrši pastoral u Srbu, Boričevcu i općinskom središtu Donjem Lapcu, raduje se obnovi župne crkve unatoč mnogim poteškoćama. Naglašava kako su iseljeni Boričevljani preko svoga društva ponovno povezali raseljene župljane radujući se obnovi crkve koja bi, nakon sedam desetljeća, ovog ljeta mogla dobiti krov. Planirano je početkom rujna i slavlje sakramenta sv. krizme.