Dekan Blagus predvodio slavlje Velike Gospe u svetištu Gospe od Čudesa
Središnju misu na blagdan Velike Gospe u svetištu Gospe od Čudesa u Oštarijama predslavio je u 11 sati župnik Josipdola i Oštarija i dekan Ogulinski dr. Željko Blagus. Suslavio je čuvar svetišta pop Ante Luketić i bogoslov Krunoslav Brajdić. Misu je liturgijskom glazbom animirao zbor svetišta uz orguljsku pratnju Mihaela Peca i asistenciju Domagoja Šlata. Misa je služena unutar ostataka zidina nekadašnje velebne crkve.
U svojoj homiliji dr. Blagus je poručio: “ Marija je dovršila tijek svojega ovozemaljskog života i dušom i tijelom uznesena u slavu nebesku. Zašto baš ona a ne netko drugi? Zato što je ona od svojega začeća ispunjena Duhom Svetim, Bogom i njegovom prisutnošću, njegovom milošću i tako nije imala prazninu ili nedostatak odnosno odsutnost Boga iz svoje duše, a u toj odsutnosti ili neprisutnosti Duha Svetoga u čovjeku se i sastoji proizvedeni istočni grijeh. Ne samo da je bila od svoga stvaranja tj. začeća puna milosti, tj. puna Duha Svetoga, ona je s tim Duhom surađivala i bila mu POSLUŠNA. I to sve dane svojega života, i sve sate svakoga dana. Marija je POVJEROVALA Bogu, tj. poslušala je ili pokorila se glasu Božjem, dakle, nije se nikada ustegla Bogu, nije bilo trenutka da mu nije pripadala da mu se nije predavala i predala, da ga nije ljubila, slušala, poštivala. Ostvarila je ono što su mladenci obećavali i što još uvijek obećaju jedno drugom na ženidbi: obećala je Bogu vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, u radosti i tuzi, u vremenu i vječnosti. Obećala je da će ga ljubiti i poštivati u sve dane svojega života: sadašnjega i vječnoga. Time je postala duhovna zaručnica Božja. Doprla je do vrhunaca mistike koju kršćanski naučitelji Crkve opisuju kao duhovno vjenčanje i ljubavna preobrazba u Boga. Mariju je Duh Sveti pobožanstvenio. Njen je razum razmišljao kao Bog, bio je ispunjen Božjim mislima a ne zemaljskim, njena je volja bila ujedinjena s voljom Božjom i željela na isti način kao što želi Bog, a željela sve ono i samo ono što je htio Bog. U njoj su bili isti osjećaji kao i u Kristu Isusu, kako će na jednom mjestu napisati sv. Pavao u svojim poslanicama. Njeno je sjećanje bilo beskrajno pamćenje Božje.
I budući da je sva, cijelim bićem, duhom, dušom i tijelom, kao i svim svojim životom: svakom mišlju, riječju i djelom, svakim trpljenjem i svakim trenutkom svoga vremena pripadala Bogu, nije na kraju svojega zemaljskog puta imala ništa za ostaviti ovom svijetu. Sva je pripadala Bogu i sva je prešla k Bogu: njena je duša već odavno u mističnom procesu pobožanstvenjena, a sad se pobožanstvenilo i njeno tijelo: postalo je slavno, duhovno, dinamično i neraspadljivo tj. besmrtno i vječno, kako se to teološki izriče temeljem svetog pisma Novog zavjeta.
Kad se Abraham patrijarh s Bogom pogađao oko broja pravednika koje bi Bog zajedno s grešnicima uništio u Sodomi i Gomori, došao je do broja deset: "Onda Gospodin nastavi: "Velika je vika na Sodomu i Gomoru da je njihov grijeh pretežak. Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli tužba što je do mene stigla. ... Nato se Abraham primače bliže i reče: "Hoćeš li iskorijeniti i nevinoga s krivim? Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih koji budu ondje? Daleko to bilo od tebe da ubijaš nevinoga kao i krivoga, tako da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo od tebe! Zar da ni Sudac svega svijeta ne radi pravo? "Ako nađem u gradu Sodomi pedeset nevinih", odvrati Jahve, "zbog njih ću poštedjeti cijelo mjesto. "Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu", opet progovori Abraham. - "Ja, prah i pepeo! Da slučajno bude nevinih pet manje od pedeset, bi li uništio sav grad zbog tih pet?" "Neću ga uništiti ako ih ondje nađem četrdeset i pet", odgovori "Ako ih se ondje možda nađe samo četrdeset?" - opet će Abraham. I tako dalje dok Abraham ne kaže: "Neka se Gospodin ne ljuti", on će opet, "ako rečem još samo jednom: Ako ih je slučajno ondje samo deset?" "Neću ga uništiti zbog njih deset", odgovori.Kad je Gospodin završio razgovor s Abrahamom, ode, a Abraham se vrati u svoje mjesto. Međutim, u gradu nije bilo niti tih deset, danas bismo rekli: Nema ni 10% katolika koji poštuju III. BOŽJU i I, III. i V. Crkvenu zapovijed.
Koliko je bilo pravednika u Sodomi: samo četiri!?! Koji su to bili? Lot, Abrahamov bratić, Lotova žena i njihove dvije kćeri. I što se dogodilo: "Ona dva anđela stignu navečer u Sodomu dok je Lot sjedio na vratima Sodome. Kad ih Lot ugleda, ustade i pođe im u susret. Nakloni se licem do zemlje, a onda im reče: "Molim, gospodo, svrnite u kuću svoga sluge da noć provedete i noge operete; a onda možete na put rano." A oni rekoše: "Ne, noć ćemo provesti na trgu. Ali ih on uporno navraćaše, i oni se uvratiše k njemu i uđoše u njegovu kuću. On ih ugosti, ispeče pogaču te blagovaše. Onda ona dvojica upitaju Lota: "Koga još ovdje imaš: sinove i kćeri, sve koje imaš u gradu iz mjesta izvedi! Jer mi ćemo zatrti ovo mjesto: vika je na njih pred GOSPODINOM postala tolika te nas Gospodin posla da ga uništimo. Iziđe Lot da to kaže svojima budućim zetovima koji namjeravahu uzeti njegove kćeri te reče: "Na noge! Odlazite iz ovog mjesta jer će Jahve uništiti grad!" Ali je u očima svojih budućih zetova ispao kao da zbija šalu. Kako zora puče, anđeli navale na Lota govoreći: "Na noge! Uzmi svoju ženu i svoje dvije kćeri koje su ovdje da ne budeš zatrt kaznom grada! Ali on oklijevaše. Zato ga oni uzeše za ruku, a tako i njegovu ženu i njegove dvije kćeri i - po smilovanju Gospodnjem nad njim - odvedoše ih i ostaviše izvan grada.
Kad ih izvedoše u polje, jedan progovori: "Bježi da život spasiš! Ne obaziri se niti se igdje u ravnici zaustavljaj! Brzo! Bježi, jer ne mogu ništa činiti dok ti onamo ne stigneš." Kako je sunce na zemlju izlazilo Gospod zapljušti s neba na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem i uništi one gradove". Eto, samo se četvero spasilo od uništenja, a tako isto znamo i za samo četvero ljudi od cijeloga čovječanstva koji su poput Marije, dušom i tijelom u nebu. Prvi je po kronološkom redu Henok: "Henok je hodio s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze." (Post 5,24). Slijedeći je prorok Ilija: " I dok su tako [Ilija i Elizej] išli i razgovarali, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih i Ilija u vihoru uziđe na nebo." (2Kr 1,11). Treći je u punini vremena Isus Krist: "Kada to [Isus] reče, bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći" (Dj 1, 9-10). I četvrta je, naravno Blažena Djevica Marija. Papa Pio XII je 1954. proglasio dogmom vjere u katoličkoj crkvi slijedeće: "bezgrešna Majka Božja vazda djevica Marija, dovršivši tijek zemaljskog života, bi uznesena u slavu nebesku dušom i tijelom" (Munificentissimus Deus).
Svi mi drugi, grešni sinovi i kćeri Adama i Eve, moramo čekati dovršetak povijesti i preobrazbu ovoga svijeta u novo nebo i novu zemlju. Tada ćemo svi odjednom dobiti novo, proslavljeno i uskrslo besmrtno tijelo. Ovome svijetu na kraju svojega zemaljskoga života ostavljamo svoje materijalno tijelo, kao mrtvu i nepomičnu školjku, kao znak/simbol i utjelovljenje svih onih trenutaka i razdoblja u svom životu kad nismo pripadali Bogu, kad smo se ustegnuli Bogu, kad smo griješili i kad smo mu okrenuli leđa. Tada nismo imali dodir s Bogom života, tada nas nije doticao Bog života i tada nije bilo za nas u nama i u našem biću i životu božanskoga života. Kao akumulacija, kao nakupina svih tih trenutaka i vremena u kojima nismo bili u doticaju s Bogom, ostaje naše mrtvo tijelo na ovome svijetu. Jedna od četiri osobe koje su s Lotom napustile Sodomu bila je i njegova žena. Iako su anđeli koji su ih izveli iz grada i spasili jasno rekli da moraju bježati od grada i NE OSVRTATI SE, ona se ipak okrenula i pogledala prema gradu te se u tom trenutku pretvorila u stup soli. Blažena Djevica Marija uvijek je gledala prema Bogu, nikad mu nije okrenula leđa, nikada nije ljubila ovoga svijeta ni što je u svijetu, uvijek je tražila ono što je gore, gdje Krist sjedi s desna Ocu, za onim gore je težila, ne za zemaljskim, kako bi to opisao Duh Sveti u jednoj od nadahnutih poslanica svetoga Pavla apostola. Zato Marija nije imala što ostaviti ovome svijetu. Zato je natopljena i prožeta životom, ušla u život vječni cijelim svojim bićem i cijelim svojim zemaljskim životom.
Svaki put kad mi griješimo, okrećemo lice od Boga, od njegove volje i njegova zakona, ne vjerujemo u ljubav koju Bog ima prema nama i pokušavamo spasiti sami sebe te se okrećemo sebi i ovom prolaznom svijetu. I svaki puta se jedan dio našega tijela, našega života i vremena pretvori u sol, u nešto beživotno, u smrt. Zbroj svih tih malih i pojedinačnim smrti nalazi se na kraju našega života u našoj tjelesnoj i zemaljskoj smrti. Naša se duša, pred Bogom nakon dovršetka tijeka našega zemaljskog života, mora pročistiti, posvetiti, preobraziti u božanski način postojanja i djelovanja, mora se prožeti natopiti božanskim životom, gubeći sve ono nebožansko što je tijekom života na zemlji stekla. Kao kad bi neku spužvu uronili u vodu u kojij je rastopljena školska kreda. Kad spužvu izvučete iz takve vode i osušite, spužva je puna krede, tvrda ja i gruba. U pore te spužve više ne ulazi ni svjetlo, ni svjež zrak ni čista voda, ništa dobra, nego trune iznutra. Takva je i ljudska duša kad se natopi praznovjerjem, gatanjima, čaranjima, odlascima gatarama, čitanjem horoskopa, psovkama, kletvama, izostajanjem s misa, nepoštivanjem starijih, roditelja, dobročinitelja, kad se natopi svađama, sukobima, mržnjama, osvetama i nepraštanjima, tvrdoćom srca, bludnostima, predbračnim i izvanbračnim životom, raznim krađama, lažima, neispunjenim obećanjima, prijevarama, neodgovornošću, lijenošću, ravnodušnošću prema bližnjima i tako bismo mogli još dugo nabrajati. Jer: Teže je Boga ljubiti nego u nj vjerovati. Nasuprot tome, ljudima današnjice je u đavla teže vjerovati nego ga ljubiti. Gotovo svi mu služe a nitko u nj ne vjeruje. Moramo se na vrijeme otrijezniti i početi vjerovati u ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovati joj, te na tu ljubav odgovarati ljubavlju, obzirom prema Bogu. Jako je bezobzirno prema Bogu svjesno i namjerno ne dolaziti svake nedjelje na misu. Jako je bešćutno i nemarno ne ispovjediti se svake godine bar 2 do 3 puta. Zamislite da se otuširate jednom svakih pet ili deset godina!?! A dušu ne treba oprati u skrušenoj ispovijedi?
Velika je sreća što postoji čistilište i mogućnost da se preobrazimo, pročistimo, usavršimo, pobožanstvenimo. Taj je proces jako bolan i mučan jer duša mora ostaviti, doslovno umrijeti starom načinu života. Mora se svjesno i namjerno promijeniti, oprostiti svima kojima to nije učinila za ovoga života, mora nadoknaditi sve štete koje je svojim grijesima nanijela drugim ljudima, ovom svijetu i Bogu tj. porastu njegova Kraljevstva nebeskog. No, kako je nakon smrti njeno vrijeme prošlo i duša više doslovno nema vremena da bilo što učini, netko to mora učiniti u njeno ime i za nju. Tu nastupaju pravedni, pobožni i sveti ljudi u putujućoj crkvi koji čine dobro, tu su i sveci s neba koji su za zemaljskog života činili žnigo dobra ljudima od kojih nisu imali koristi ili ljudima koji to nisu zaslužili. Tako su stvoriđi neko veliko more ili blago Crkve, dobra djela i njihove posljedice iz kojih Bog crpi dobrotu da pokrije i popravi štete duša u čistilištu te da im se tako oproste kazne koje ih taru. A dok taj proces pročišćenja i zadovoljštine traje, nebeska majka Marija redovito posjećuje duše u čistilištu i donosi im olakšanje, okrepu i utjehu. Iako jako trpe, duše u čistilištu su istodobno i radosne jer znaju da će se tim procesom osloboditi nesavršenosti, da će posvetiti, pobožanstveniti i osposobiti za raj, za zajedništvo s Majkom Božjom, Presvetim Trojstvom, svecima i anđelima.
Molimo danas Mariju da i našu dušu pohodi iz slave nebeske i da u nama potamni sve ono što nije Bog i što se na njega izravno ne odnosi. Neka nam pomogne da se počnemo pripremati za svoj odlazak s ovoga svijeta tako što ćemo početi ozbiljno raditi na prijateljstvu s Bogom: od lakših stvari (da s njim svaki dan malo porazgovorimo svojim riječima i da mu dođemo u goste kao važnom osobnom i obiteljskom prijatelju svake nedjelje i blagdana), preko onih srednjih (da izbjegavamo ono što Boga žalosti, razočarava, vrijeđa, srdi), pa do onih najtežih (da oprostimo svojim bližnjima kao što tražimo da Bog oprosti nama, da činimo dobro i budemo uslužni, popustljivi, velikodušni i požrtvovni i prema onima od kojih nemamo nikakvu korist ili koji našu dobrotu ne zaslužuju ili na nju nemaju pravo).
Izmolimo si nakon mise potpuni ili djelomični oprost. Ovaj blagdan je proštenje. a ovo je proštenište, svetište BDM, pa okoristimo se tim moćnim duhovnim sredstvom. Ili si izmolimo barem djelomični oprost. Neka i nas pohodi milost Božja po posredovanju Blažene Djevice Marija koja je nakon Isusa Krista najviše zasluga unijela u blago Crkve i raduje se kad njena djeca posvećuju i usavršuju po njenim zaslugama i darovima.
Zvonko Ranogajec
Galerija fotografija
