DREŽNIK GRAD: Pokop vlč. Josipa Bogovića

 

U 16 sati svetište župne crkve ispunili su svećenici u albama, njih blizu 40. S njima je biskup mons. Mile Bogović, a prostranu crkvu ispunio je Božji narod. Bože, koliko dobrote i veličine ima u tom narodu! Prošao je kalavariju. Na ostacima zidova ove crkve nakon povratka 1995. stajao je grafit: "Ovo je štala za đubar". Bila je meta srpskog topništva. Danas crkva blista u ljepoti kao i ovaj narod koji je izdržao nevjerojatne patnje. Biskup predvodi misu.

Na početku župnik Mile šajfar u kratkim crtama orisava lik vlč. Josipa Bogovića. Biskup dostojanstveno predvodi ovu gozbu ljubavi. Pjevanje predvode časne sestre i bogoslovi, a za orguljama je bogoslov šimatović. Crkva između radosti i tuge: tuga zbog odlaska legendarnog svećenika, a radost što je ugradio sebe u veličanstveni hod Božjeg naroda kroz ovo burno vrijeme. Biskup ističe kvalitete pokojnog žipnika Josipa. U svećeničkoj godini on je izazov i nadahnuće. Na kraju mise odrešenje, miris tamjana. Pokojni je vlč. Josip volio svečanu liturgiju. Ovaj je put zaista bila svečana.

Slijedi povorka prema mjesnom groblju kojih kilometar od crkve. Promet zastaje i prolaznici se čude tolikim svećenicima, biskupu, narodu. Groblje okruženo njivama, zasijanim kukuruzom i žitaricama. U groblju je pokopana majka vlč. Josipa. On nema ni brata, ni sestre: ovi su vjernici njegova braća i sestre! Od pokojnog se oprašta u ime svećenika biskupije mons. Tomislav šporčić. Iznosi njegov dinamičan i plodan život. Vlč. Josip Bogović rođen je 27.01.1932. u Prekrižju (Krašić). U gimnaziju je krenuo 1947. Bogosloviju je završio u Pazinu, a za svećenika zaređen 12. 7. 1959. u Ogulinu. Bio je kapelan u Ogulinu (1959.-1960.) te  upravitelj župa G. i D. Kosinj (1960.-1965.). Kao župnik u Kosinju osuđen je na 6 mjeseci zatvora koji je proveo Gradiški. Dečkima iz župe napisao je potvrdu da su vjernici i katolici a što su ovi ponijeli sa sobom u pokušaju da prijeđu granicu. Vraćeni su, a velečasni je osuđen na zatvor.Godine 1965. postaje župnik župa Drežnik Grad, Vaganac, Rakovica i Korenica  i tu ostaje do početka agresije i okupacije 1991. Dana 15.10.1991. zarobljen je od strane paravojnih srpskih formacija zajedno sa slunjskim župnikom i čč. ss. Amalijom i Mihaelom u Vagancu pri pokušaju da potraže i pokopaju ubijene vjernike u Vagancu. Mučen je u Korenici, a potom otpremljen u Beograd gdje je nad njim provođena neviđena tortura. Zadržan je u zatvoru 3 mjeseca, do 23.01.1992. Ostavljen je na cesti zavezanih očiju kod Brčkog. Prešao je u Hrvatsku te se smjestio u Zagrebu u župnoj kući sv. Marije na Kaptolu 3. Odavde je nedjeljom odlazio u Karlovac gdje je u župi Sv. Trojice služio misu za prognane vjernike svojih župa i istovremeno se liječio od posljedica robije. Nakon "Oluje" 1995. nije mogao preuzeti razorenu župu i zahtjevnu obnovu. Nastanio se kao umirovljeni svećenik u Drežničkom Selištu. Kad se bolest pogoršala odlazi u svećenički dom u Rijeku gdje je preminuo. 

U ime svećenika Riječko-senjske nadbiskupije oprašta se mons. Nikola Uravić. U ime svećenika slunjskog dekanata vlč. Mile Pecić. Zajedno su dospjeli u srpsko zarobljeništvo. On govori kao svjedok: "Josipe, hvala ti za vrijeme koje smo dijelili, za bitke koje smo vodili, za rane koje si podnio za Boga i crkvu". Zatim se oprašta dr. Anđelko Mijatović, ugledni intelektualac (nekad savjetnik predsjednika Tuđmana), koji je s vlč. Josipom dijelio dane robije u Gradiški. Na kraju je riječ oporoštaja izrekao načelnik općine i član župskog pastoralnog vijeća g. Franjo Franjković i vlč. Ivan Hodak kojeg s pokojnim Josipom veže prijateljstvo. Biskup je završio molitvom i zemni ostaci vlč. Josipa položeni su u grob. Rastanak s uskrsnom pjesmom "Kraljice neba, raduj se, aleluja". To je velebni finale ljudskog i kršćanskog života!

Homilija mons. dr. Mile Bogovića na misi za vlč. Josipa Bogovića
   U ime svoje i u ime Biskupije izražavam sućut svima koji su na bilo koji način bili povezani s pokojnikom: rodbini, župljanima, svećenicima, prijateljima, znancima i drugima. Dakako da tu mislim na župljane ove župe i okolnih župa kojima je dugo vremena upravljao pokojnik: Drežnik-Grad, Rakovica, Vaganac, Korenica. Tu je i područje današnje plitvičke župe. On je dao prijedlog u kojim bi granicama trebala biti ta nova župa, što smo doslovno prihvatili. Volio je svoje župljane kako ove tako i one u Kosinju. A znamo da su ga i oni cijenili i poštivali.
    U ovoj godini pokopavamo trećeg našeg svećenika. Josip Bogović umro je u pedesetoj godini svoga svećeništva. Ove godine trebao je slaviti zlatnu misu, ali mu to dugotrajna i teška bolest nije dopustila. No vjerujemo da je Gospodin primio njegovu žrtvu koja se odvijala na križu njegove patnje.
    Kada očima vjere pogledamo taj svećenički život možemo vidjeti daje potrebno i za njega moliti Božje praštanje ali također prepoznajemo daje u mnogim vrlinama bio doista ljudski i kršćanski velik pa je dobro da mi svećenici i ostali vjernici „cijenimo sve što njemu bijaše sveto, da u svemu u čemu je bio velik i dalje nama zbori".
    Možemo navesti neke od vrlina u kojima se pokazao velik.
    1. Voljeti svećeništvo. U ovoj Svećeničkoj godini dobro je isticati ulogu svećenika u našoj povijesti i sadašnjosti. Narodu se neće pomoći ako se na osnovi neke iznimke, i to često krivo predstavljene, stvara mentalitet da su svećenici teret i loš primjer društvu. Bit će uvijek takvih kojima će biti zadovoljstvo odašiljati takve slike. S time treba računati. Ono što je sigurno: ima razloga da mladež i danas zavoli svećenički poziv kako bi nastavili ono blagotvorno djelo svećenika koje su vršili u prošlosti i koje i danas vrše.
    Josip Bogović uvijek je bio ponosan na svoj svećenički poziv i na svoje svećeništvo. Volio je svećeništvo i ponosio se njime. Smatrao je da je to poseban dar koji rijetki dobivaju i on je bio zahvalan Bogu što je među izabranima kojima je povjerena velika i posebna uloga u narodu. Inače je volio velike uloge.
    2. Svećenik uvijek ima pred sobom čovjeka. U svećeniku društvo ima čovjeka koji pred sobom ima pojedince i društvo u cjelini. On nije činovnik koji vodi brigu samo o jednoj ljudskoj potrebi. On gleda na život u cjelini sa svim njegovim opasnostima i prilikama. Društvo postaje sve složenije i sve manje duhovno povezano, sve je više lutanja i nesnalaženja. Crkva i dalje ne gleda na društvo kao skup potreba i mogućnosti, kao na mnoštvo funkcija koje se međusobno isprepliću nego kao na žive ljude, stvorene na sliku Božju. U takvom društvu svećeniku je sve teže nositi se s ulogom koju mu Crkva daje i s poslanjem koje je od nje primio.
    Josip Bogović je svim svojim moćima nastojao odgovarati na tu zahtjevnu ulogu, neumorno radeći, ne štedeći ni vrijeme ni snage. Po naravi je bio zapovjednički tip ali je znao podmetnuti leđa. čovjek koji je jedva znao stoje to odmor. To je ponio od svojih isusovačkih uzora. Nije se nikada štedio. Njegovi su najteži časovi bili onda kada je onemoćao i kada su silom prilika morale izostati brojne akcije koje bi on rado pokretao i izvodio a tijelo više nije imalo snagu
    3. Svećenik treba biti spreman podnijeti i podnijeti nepravdu. Svećenik u svojoj sredini treba djelovati po nadahnuću svoga učitelja i vođe – Isusa Krsta. To znači da će uvijek biti onih „vrebača“ koji ga slijede da bi ga mogli optužiti. Tužitelji se mijenjaju, ali ih nikada neće nestati. Pronaći i razglasiti svećenikov nedostatak, neki jako cijene. Može se sve to iskonstruirati prema potrebama.
    Josip je u toj borbi imao velike snage. Bio je spreman podnijeti velike nevolje. Pokazao je to najviše u vrijeme kada je došao u ruke neprijatelja. Da su ga progonitelji i više pritiskali, on bi ostao kod svojih načela. Svoje zatočenje smatrao je kao novi izazov da potvrdi svoju vjeru u Boga i ljubav prema svome narodu. Razgovor koji smo mogli gledati na našoj televiziji, nakon stoje pušten na slobodu, bio je izvanredna propovijed u kojoj je došlo do izražaja kršćansko opraštanje i razumijevanje tuđih slabosti. Svoju poruku nije potkrjepljivao naučenim frazama nego hrabrim nošenjem križa pod kojim se više od tri mjeseca znojio.
    4. U ovoj Svećeničkoj godini Sveti Otac nam svima, i svećenicima i ostalim vjernicima, postavlja za uzor sv. Ivana Vijaneja. Uzori su važni u svakom rastu: bilo pozitivnom bilo negativnom. Našemu narodu želimo danas pružiti za uzor našu braću koja su znala ponijeti svoj križ za drugoga, koji su znali i život svoj založiti za to da bi drugi slobodnije i mirnije živjeli. Zato smo pokrenuli projekt Crkve hrvatskih mučenika.
    Josipu su uzori bili beskompromisni ljudi, po čemu je sam bio prepoznatljiv. Bio je zahtjevan prema sebi i prema drugima. Rado je govorio o Stepincu i u vrijeme kada je to bilo opasno. Obična svakodnevica ga ne zadovoljava. Treba je učiniti zanimljivom i napetom. To je teško kada postaneš nepokretan i bez onih koje vodiš. Zato valja razumjeti križ koti je nosio nakon umirovljenja. I na bolesničkom krevetu sjetio se naših mučenika i Crkve koju njima na čast gradimo.
    Zahvaljujem svima koji su Josipu pružili milosrdnu ruku pomoćnicu na njegovom životnom putu. Posebno onima zadnjih godina života kada mu je ta ruka bila neophodna. Tu u prvom redu mislim na osoblje u Svećeničkom domu na čelu s ravnateljem mons. Nikicom Uravićem, sestrama Flaviji i Danijeli kao i medicinskom osoblju koje ga je pratilo i bolesti.
Dragi Josipe, neka ti Gospodin udijeli svoj mir i radost vječnu!
 

Oproštajni govor mons. mr. Tomislava šporčića u ime klera Gospićko-senjske biskupije
    Vlč. Josip Bogović rođenje u Prekrižju (Općina Jastrebarsko), 27. siječnja 1932. Godine Od oca Ivana i majke Ane r. Plavetić. Gimnaziju je započeo u Dubrovniku i Zagrebu kao kandidat o.o. Isusovaca. Stoje na osobiti način obilježilo čitav njegov život i djelovanje, te zatim nastavio u Pazinu gimnaziju i kasnije teologiju kao sjemeništarac i bogoslov senjsko-modruške biskupije. Za đakona je zaređen na Josipovo 1959, u Rijeci, a za svećenika u Ogulinu, 12. srpnja 1959. U Ogulinu je odmah , kratko vrijeme nastavio sa službom duhovnog pomoćnika. Bio je upravitelj župe G. i D. Kosinj 1960-1965., te nakon toga postaje upraviteljem župa u Drežnik Gradu, Vagancu i Rakovici sve do 1995. Bilo mu je nuđeno da pođe u druge dijelove biskupije i nastavi još pastoralno djelovati. No, on je radije išao u mirovinu da bi ostao u sa svojim župljanima, u svojoj kući u Selištu koju je prije svega kanio pretvoriti u Dom za okupljanje mladih i održavate konferencija i duhovnih vježbi. No, ali je također bio svjestan zahtjevnosti takvih ostvarenja.
         Kao župnika ovih župa 1991. biva zarobljen od četnika, kada je danima mučen u Korenici, a zatim prebačen u Beograd gdje je prošao teške torture. Ostaje 100 dana u zarobljeništvu u Brčkom odakle je svezanih očiju pušten na slobodu.
         Za njega se može reći daje živio svoje svećeništvo punim plućima. Htio je s njim učiniti puno. I pokušavao je to svom snagom i svim svojim umijećem. Nije odustajao od nikakvog plana koji bi si zacrtao. Nije previše promišljao koliko će ga stajati ta upornost. Upravo zato što je vjerovao da je upornost i točnost uz Božju milost garancija pastoralni odgoj župljana. Postao je svećenikom u jeku razvoja komunističke ideje i propagande. Htio se svojim propovijedanjem, aktivnostima, gradnjama i popravkom crkvenih objekata (kako crkvi, tako i župnih stanova) i sa svim drugim suprotstaviti trendu odvlačenja vjernika, osobito mladih od crkve i Boga. Bio je veliki štovatelj Bl. Alojzija Stepinca. On mu je u mnogočemu bio uzorom. I kao takav nije bio po volji tadašnjim lokalnim moćnicima i čuvarima tadašnjeg sistema. Cesto je bio šikaniran. Zalagao se za obnovu svih crkvama i kapelica. Posebno se zalagao i za obnovu crkve sv. Petra i Pavla u Prijeboju. No, sigurno da mu ni to nije bilo uračunato u dobro.
       U pastoralu je koristio stare i prokušane metode, ali je rado prihvaćao i surađivao kad mu je bilo ponuđeno nešto novo. Poznato je njegovo redovito mjesečno organiziranje pobožnosti prvih petaka. Poznato je njegovo veliko zalaganje za svećenički pomladak. Mučilo gaje što na i na široj biskupijskoj razini nema boljeg organiziranog pastoralnog djelovanja u tom vidu. Stoga je sam prema svojim mogućnostima nastojao učiniti što god je mogao. Posebno je cijenio svećenike koji su se u tom više zalagali. Sigurno spada u one koji su zadnjih desetljeća u našim biskupijama na tom području najviše radili i poduzimali. Uza sve osobne - subjektivne teškoće cijenio je zajedništvo i trpio kad je ono bilo ugroženo. Prema župljanima bio je zahtjevan te još zahtjevniji prema samom sebi. Uza svu zahtjevnost i autoritativnost znao je biti vrlo blizak sugovornik i suradnik te otvoren za drugoga.
Osobito je u sebi i drugima gajio domoljublje. Za njega se može reći da se držao onog načela: „Za Domovinu mogu sve staviti na kocku, ali Domovinu ne smijem staviti na kocku." (F. Deak)
         Znao se radovati svakom, pa i malom pastoralnom uspjehu. Osobito se radovao svojim kolegama kad bi ga posjetili. Njegovi razgovori nisu nikada prelazili granice pastoralne zauzetosti i planiranja.
        Prijateljstvo i razumijevanje uzvraćao je iskrenim povjerenjem i    spremnošću otvorenošću i prema onom novom. Vjerujemo i nadamo se da naš dragi pokojnik ulazi u puninu novoga, vječnoga života. Za tu novost se zauzimao tumačeći ga i drugima prenosio svojim propovijedanjem, svojim radom, i molitvom žrtvom u tijeku aktivnog života i vjerujemo svojom žrtvom nemoći bolesti posljednjih godina. Zahvaljujemo Gospodinu za njegov život i djelovanje. Neka mu Gospodin bude vječna nagrada.

 

Govor mons. Mile Pecića u ime svećenika iz dekanata i ratnih prijatelja
      Draga braćo i sestre, Vlč. Josip Bogović stršio je u našim svećeničkim redovima kao osebujna ličnost. Svojim temperamentom, energijom branio je svoje stavove pa čak nekad i tvrdoglavo. U svaku svoju aktivnost unosio je žar pred kojim nitko nije mogao ostati ravnodušan. Nametnuo bi se kao vođa koji ima inicijativu ali koji je spreman podmetnuti leda. Narod je vidio da sebe ne štedi, da mu nije bilo do osobne ugodnosti i zato gaje cijenio i podržavao. Neki su ga doživljavali kao zahtjevnu osobu, ali istovremeno on je znao biti nježan prema ljudima, prema cvijeću u vrtu koje je uzgajao, životinjama. Za ideale koje je propovjedao i živio bio je spreman ići do kraja. Svoj je temperament unosio u svakodnevne poslove, pastoral, obnovu crkava. Nije se ustručavao raditi u vrtu i imati žuljeve ruke, ali isto tako zanosno naviještati Riječ Božju.
      Dječjim zanosom dočekao je demokratske promjene 1990. koje su donijele nadu našem narodu. Hrabrio je narod da ustraje na putu promjena koje će mu vratiti ljudsko i nacionalno dostojanstvo. U tome je prednjačio.Kad smo 15.10.1991. u Korenici zarobljeni, okruženi mržnjom molili smo Boga da patnje i torture budu kraće. Naslućujući moj izlazak iz pakla, rekao mi je te noći da javim kardinalu Kuharicu što se događa, ali je pri tom mislio na narod: nek se narod povuče prema Bosni jer će svi biti masakrirani - ponavljao je. Nakon tromjesečne robije ono malo preostalog zdravlja posvetio je prognanom narodu. Dolazio je u Karlovac iz Zagreba da bi s prognanim vjernicima slavio misu, podržavao nadu.Posljedice torture nagrizle su njegovo zdravlje. Nije mogao sudjelovati u obnovi porušenih crkava stoje teško doživljavao. Poput hrabrog ratnika-veterana, s ožiljcima na duši i tijelu, povlačio se ostavljajući iza sebe trag koji su znali prepoznati ljudi. O tome svjedoči i ovaj pogreb koji je priznanje za jedan neponovljiv i hrabar svećenički život.
      Vlč. Josipe, hvala ti za vrijeme koje smo dijelili, za bitke koje smo vodili, za rane koje si podnio za Boga i Crkvu. Neka ti Božja dobrota podari život blaženih! 

 

Govor načelnika općine Rakovica Franje Franjkovića u ime vjernika Drežnik Grada, Rakovice, Vaganca i Korenice
     Tugujući skupe! U trenutku ovogzemnog oproštaja i rastanka od našeg nezaboravnog pokojnog župnika u mirovini vlč. Josipa Bogovića, dopustite da vam se obratim, po preporuci župnika vlč. Mile šajfara (kome zahvaljujem na pozivu), u ime pastoralnog vijeća, nas vjernika drežnikgradske župe sv. Antuna Padovanskog, u ime općine Rakovica, te da uputim rodbini i prijateljima preuzvišenom biskupu msgr. dr. Mili Bogoviću i svim nazočnim svećenicima i časnim sestrama izraze duboke sućuti i suosjećanja.
     Vlč. Josipe Bogoviću zadužio si nas svojim plodnim i svećeničkim životom i radom u tvojoj i našoj drežnikgradskoj župi. Kako vrijeme odmiče sve više moramo vrednovati tvoj doprinos promicanju vjerskog života župe i odgoju djece i mladeži, tvoj doprinos izgradnji i održavanju svih vjerskih objekata na području župa Drežnik Grad, Vaganac i Rakovica. Ništa manji doprinos u svojem 30-godišnjem službovanju u Drežnik Gradu (od 1965. do 1995.) god. davao si i pridodavao državotvornim i domoljubnim nastojanjima.
     Zato je moje oproštajno obraćanje tebi isključivo zahvalničko. Nismo mi zaboravili tvoje brojne onodobne vjeronauke, tvoje redovne mise u svim župama i kapelama (uključivo Prijeboj, Selište, Smoljanac), za djecu i odrasle vjernike, redovne pobožnosti, zornice u svim crkvama, brojna krštenja, krizme, vjenčanja, pozivanja i slanje mladića i cura u sjemeništa i vjerske škole, na bogosloviju. Bilo je tada puno više djece i odraslih i time teže za jednog svećenika. Bio si uvijek točan, besprijekoran, radostan i strog pastir. Nismo zaboravili rekoh ni brojne pothvate u izgradnji novih vjerskih objekata poput onih u Vagancu, Selištu, novog župnog stana u Drežnik Gradu, održavanja postojećih, prije Domovinskog rata.
     Znamo velečasni da si započeo i završio svećeničku službu robijanjem u velikosrpskim komunističkim tamnicama (1962. odveden iz Kosinja, 1991. odveden iz župe Drežnik u Zagorje). Pitamo se odakle ti tolika neustrašivost i snaga. Samo od Boga! Vjerovao si u raspad tog protuvjerskog i protuhrvatskog ludila. Sjećamo se tvoje britkosti i žestine, tvoje neuništivosti. Bio si stijena, svijeća koja nije tinjala, nego plamtila! Bio si i ostao naš blagoslov, potpora i uzor.
     I na kraju, nismo zaboravili ni tvoj doprinos nastupajućim demokratskim promjenama 1990. god. u svim hrvatskim selima na području bivših općina Slunj i Korenica. Niti u vezi sa tim tvoju potporu prijateljima u otporu velikosrpskoj agresiji koja je baš na prostoru ovih župa uzela prve hrvatske žrtve.
     Nakon povratka iz logora vlč. Bogović sav tjelesno izmučen, ali, gle čuda, ne i duhovno uništen, opet među svojim braniteljima i progoniteljima: U Karlovcu, Zagrebu, Crikvenici, Ogulinu, na crti bojišnice u Josipdolu, Tounju, Oštarijama itd. sam Bog davao ti snagu.
Oprosti nam vlč. što češće nismo bili uz tvoju bolesničku postelju u Rijeci. Mi vjernici zaokupljeni smo svojim zemaljskim brigama i poslovima. Hvala ti vlč. za sve dobro koje si nam darovao u viziji koju si živopisno nasljedovao iz svog rodnog Krašića, iz Doline kardinala. Hvala tebi i biskupima što je naša župa, slučajno ili ne, centralno mjesto tvog zemaljskog života. Volimo te velečasni! Radosni mučeniče za vjeru i dom počivaj u slobodnoj Hrvatskoj zemlji za koju si toliko trpio i radosno je dočekao! Zbogom prijatelju!


 

  Vijesti - Sve