Gospa Ribarska u Senju-Marija suputnica i supatnica
„Na današnji dan kada mnogi vjernic pa tako i Senjani dolaze u ovu crkvu Gospi Karmelskoj a onda s njome zajedno idu po Gradu, ona je njihova suputnica i supatnica jer je mnogo toga proživjela i sama mnogo prepatila. Boljela ju je Josipova sumnja i plan da je potajice otpusti, da je dijete morala roditi u štali, da je morala bježati u Egipat pred jednim nepravednim i nerazumnim kraljem; i nju je boljelo što mnogi nisu htjeli razumjeti poruku njezina Sina, a posebno kad ga je njegov narod izručio stranoj vlasti pod optužnicom da mu sudi kao zločincu, kad je stajala pod križem. Onaj koji je mnogo pretrpio, može bolje razumjeti drugoga u nevolji: Kaže poslovica: Tko nije pelin guto, taj ne zna što je sladost tko nije tužan bio, taj ne zna što je radost.
Još više je Marija supatnica i tješiteljica po tome što je svoje patnje znala osmisliti – a bilo ih je mnogo. Marija nije gledala u Isusovoj patnji samo muku; ona je vidjela u njoj silnu ljubav prema ljudima koju ne može ugušiti ni silna mržnja kojom je bio okružen. Ona je osjetila da je taj govor ljubavi s križa mnogo jači od govora mržnje Isusovih neprijatelja. Divila se toj ljubavi i u tome nalazila utjehu:
Vidjela je da se u križu i muci njezina Sina zbiva veliko otkupiteljsko djelo za svijet. Gledala je kako će tom ljubavi mnogi biti osvojeni, da će mnogi shvatiti da ih Bog ljubi; Bila je to za nju utješna činjenica. Jasno je da je vjerovala da Bog koji je ljubav neće dopustiti da tolika ljubav ostane od njega neshvaćena, da će Otac uskrisiti svoga Sina. To ju je stalno tješilo.
Nije, dakle, Marija nikad bila tako zarobljena osjećajem tuge da ne bi mogla osjećati vrijednost i smisao svoje patnje i tuge. Ne samo da je mnogo trpjela, nego je u svim svojim trpljenjima Marija nalazila smisao i utjehu. Nikada nije bila neutješna i beznadna.
Tu nam je ona prava učiteljica i tješiteljica.
Biskup je progovorio i o velikom jubileju obilježavanja 1700. otkako je Crkva dobila slobodu. Nakon tri stoljeća progonstva, car Konstantin je 313. dao kršćanima slobodu. Uvidio je da su upravo kršćani bili najzdravije tkivo carstva. Nakon što je Krist ponio svoj križ krive osude, kršćanima nije bilo teško razumjeti da im se nevolje događaju. Bili su progonjeni tri stoljeća u njihovoj državi. Jedna od njih imenom Jelena crpila je snagu u svojim teškoćama imajući pred sobom Kristovu patnju na križu. Bila je zadovoljna i onda kada je radila najniži i najteži posao. Nije se uzoholila kada ju je uzeo za ženu rimski vojskovođa Konstancije, nije se razočarala kada ju je zbog niskog porijekla otpustio. I kada ju je sin Konstantin, postavši car, poveo na dvor, nije zaboravila snagu i vrijednost križa. Otišla je na Kalvariju i tražila upravo onaj križ, ono drvo na kojemu je Krist raspet, na kojemu se dogodilo spasenje svijeta. Predaja kaže da ga je našla i da je nakon toga sagrađena na kalvariji velebna crkva na čast Sv. Križa. Zato se i Jelena naziva Križarica. U našoj Biskupiji imamo u Rakovici crkvu posvećenu sv. Jeleni. U toj crkvi bilo je nakon Oluje prvo okupljanje naših svećenika na čelu s nadbiskupom Tamarutom. Molili smo se ondje da možemo shvatiti i osmisliti križeve progonstva i ratnih stradanja.
Ove godine, povodom 1700. obljetnice Milanskog edikta kojim je rimski car Konstantin dao Crkvi slobodu, želimo mi katolici Hrvati učiti po uzoru na Konstantinovu majku Jelenu kako osmisliti naše današnje križeve, i pojedinačne i narodne.
U Jeleni gledamo jaku ženu koja je osposobila sina za veliki preokret. Bez odgoja koji je primio od majke, ne bi Konstantin promijenio tijek povijesti. U našem narodu ta svetica bila je mnogo štovana. Ovdje u Senju imali su pavlini crkvu i samostan Sv. Jelene. Imamo i župa posvećenih toj svetici: Cesarica i Rakovica. Mi ćemo u Rakovici 18. kolovoza proslaviti i sv. Jelenu i 1700. godinu od slobode Crkve. Misu će predvoditi kardinal Bozanić, zajedno s Predsjednikom HBK i našim Metropolitom, te drugim biskupima i svećenicima, a sudjelovat će iz cijele udruge Hrvatska žena, koje znaju cijeniti majčinstvo žene. Sudjelovat će i folklorne skupine slunjskog područja da se u ovoj Godini vjere još bolje istakne kako naše narodno bogatstvo ima svoje vrijednosne korijene u vjeri.
U ovoj Godini vjere valja vrjednovati sve ono što smo kao vjernici stvorili i oblikovali jer će nam i to pomoći da se vjera učvrsti i prenese na nove naraštaje. Treba voditi računa da te stare posude ne ostanu prazne ili da se u njima nastane neki krivi običaji i poruke. To vrijedi i za ovaj lijepi običaj hodočašća po Gradu na dan Gospe Karmelske.
U današnjem svijetu gledamo žene koje se bore za pravo žena ali u mnogim slučajevima ta borba zanemaruje ulogu žene-majke. Nije teško vidjeti duboku krizu u toj pobuni žene protiv majke, protiv onoga najuzvišenijega u sebi. U našem narodu javila se jaka reakcija na krivi odnos žene i prema ženi, kada je krenula akcija „U ime obitelji!“ Govorili se s pravom da smo na ovim prostorima branili i obranili Europu. S ponosom možemo reći da se i danas na ovim prostorima vodi važna bitka ne samo za Europu nego i za čovjeka općenito. Neki su primijetili da danas u svijetu najbolje cvjeta športska disciplina bacanje motike i lopate u dalj, tj. bježanje od rada. Jednako se može reći da paralelno s tom „športskom disciplinom“ razvija i odbacivanje križa od društvenih ustanova i od pojedinca. Vidimo kako se ta disciplina silom želi nametnuti i našim školama, mimo volje roditelja i širih slojeva naroda.
Narodu se ne pomaže ako ga se usmjerava od križa, nego ako se narod pouči kako se nositi s teretom života, kako i u teškoćama čitati nadu i utjehu. Mudrost križa nije u tome kao da bi on bio poput magičnog znaka kojim se liječi teškoće, nego što je simbol jednoga spasonosnog stava prema životu i prema patnji, stava koji je izražen kroz život i trpljenje Isusa Krista.
Nenadmašni učitelj u toj mudrosti je Isus Krst a najsnažnija katedra je njegov križ na Kalvariji. Svojom vjernošću Isus Kristu i svojom vjerom u spasonosnost njegova križa mogu nam i danas mnogo toga reći i Marija, Majka suputnica i supatnica, i sv. Jelena Križarica.
Nakon procesije održan je na trgu ispred katedrale Uznesenja Marijina sa završnim pogovorom.
Fotografije: Blaženka Ljubović