GOSPIĆ: Proslava Blagovijesti
Biskup domaćin na početku je podsjetio da se blagdan Blagovijesti u Gospiću posebno svečano slavi posljednjih deset godina, u slavljima su sudjelovali svi biskupi metropolije kao i susjedni iz Dalmacije. Istaknuo je kako je u prvoj petoljetki biskupije papa bio Ivan Pavao II., utemeljitelj biskupije, čijim se nadahnućem krenulo u projekt Crkve Hrvatskih mučenika na Udbini, dok je drugo petoljeće godine 2006. započelo korizmenim hodočašćima u katedralu, blagoslovom novog ordinarijata, posjetom ad limina novom papi Benediktu XVI. te plenarnim zajedanjem Hrvatske biskupske konferencije u Gospiću. Biskup Bogović istaknuo je tradiciju održavanja Sabora biskupa Riječke metropolije kao i nazočnost svih sjemeništaraca i bogoslova biskupije s ravnateljima i odgajateljima.
Biskup Ivas u propovijedi je govorio o potrebi ljudi da se nakon prvog grijeha odazovu na stalne Božje poruke ljubavi prema čovjeku. Najveća je ljudska mudrost vjerovati Bogu čitajući Božje znakove, kako je povjerovala i Božja izabranica BDM na poziv anđela Gabrijela. Čudesno je i paradoksalno da se čovjek cijelu povijest trudi zanijekati znakove Božje nazočnosti. Znak preporoda čovječanstva, Blagovijest, najradosnija je vijest u povijesti čovječanstva. Zahvalimo Bogu što je i Blagovijest hrvatskom narodu koji je taj znak prepoznao a mnogi su za njega ginuli kao na Krbavskom polju kod Udbine. Ovaj svijet može se spasiti samo u znaku Krista koji je nepotrošiv, ali ne bez nas nego s nama, zaključio je biskup Ivas.
Liturgijsko pjevanje predvodio je katedralni zbor pod ravnanjem s. Velimire Marinović i uz orguljsku pratnju bogoslova Josipa Šimatovića. Na misi su se okupili brojni sjemeništarci iz sjemeništa Zmajević u Zadru predvođeni ravnateljem Marinom Ninčevićem, te bogoslovi iz Rijeke predvođeni rektorom Bogoslovskog sjemeništa u Rijeci mons. Nikicom Uravićem i dr. Nikolom Vranješom. Nakon mise održano je tradicionalno primanje biskupa Bogovića u ordinarijatu za predstavnike crkvenih i državnih vlasti.
Cjelovita propovijed biskupa Ivasa na Blagovijest u Gospiću
„Sam će vam Gospodin dati znak: Evo, Djevica će roditi sina. Dat će mu ime Emanuel, što će reći Bog s nama...".., poručuje prorok.
Braćo i sestre. Poslije prvoga ljudskog grijeha, poslije nesretnog pokušaja da bez Boga bude čovjek, Bog je u stalnoj potrazi za čovjekom: „Gdje si, pita Jahve Adama i Evu!?" U toj svojoj potrazi, Bog je kroz cijelu ljudsku povijest čovjeku slao znakove nade.., naročito kroz povijest svoga izabranog i ljubljenog naroda Izraelskoga. Biblija je puna znakova Božje ljubavi kojima je On na razne načine otkrivao svoju nazočnost i brigu, u silnoj želji da ga narod njegov prepozna i da mu povjeruje.., daje On Bog koji je živo zainteresiran za sretan život svoga naroda.., pa da je stoga, najveća „mudrost života" njemu vjerovati, slušati i slijediti njegov Zakon. Sjetimo se čudesnih Božjih znakova na Izlasku Izraela iz egipatskoga ropstva.., od prijelazu preko mora Crvenoga, do onog potresnog znaka grmljavine sa Sinaja, kad je Jahve sa svojim narodom sklapao sveti Savez i po Mojsiju mu zapovijedi života.., sve do Svetog Šatora, velikog znaka da Bog sa svojim narodom živi i putuje, put pokazuje i vodi ga u „Zemlju obećanu"... Dramatične su one biblijske stranice s kojih, unatoč svih Božjih napora, slušamo Božji plač i tužaljke, jadanje i kukanje nad narodom koji se pred njim skriva, bježi od njega i s njime svađa, i nikako da prepozna i prihvati znakove njegove nazočnosti, njegove ljubavi i skrbi: „Što sam još mogao učiniti za svoj ljubljeni vinograd.., a da nisam učinio ...?!" l onaj proročki vapaj: „Jeruzaleme, Jeruzaleme, obrati se Gospodinu Bogu svojemu!"
Čudno je to i (paradoksalno).., ali je istinito i strašno, da se čovjek, gotovo isto tako čitavu svoju povijest trudio posumnjati i zanijeka ti sve te znakove Božje nazočnosti i ljubavi. S Bogom se svađao i sporio, optuživao ga.., borio se s Bogom.., priklanjao se lažnim i okrutnim bogovima.., maštom izmišljenima, rukama napravljenima i od zemaljskog zlata salivenima.., idolima koji su nemilosrdno tražili žive ljudske žrtve i narod dovodili do gubitka identiteta, do propasti i smrti...
l sve tako i tako daleko da su mnogi poručivali Bogu: „ne trebaš nam.., ostavi nas u „našem traženju i nemiru"..,.., eto ti tvoje nebo, pusti nama našu zemlju... Pa još i dalje... sve do teških i bezobzirnih tvrdnji kako Bog uopće i ne postoji.., da nigdje i nema znakova ni tragova Božjih.., sve do potpune nezainteresiranosti za Boga, do indiferentizma i agnosticizma... l još dalje, dotle da su i učitelji djecu u školama morali učiti: kako su Bog, i religija i Crkva.., velika prijevara i otrovni „opijum za narod "... l da sve to treba uništiti i izbrisati iz duša i kultura ljudskih.., milom ili silom... Ima i još dalje i strasnije, kad su sami ljudi neke ljude počeli proglašavali bogovima, ili su se pojedini ljudi sami „bogovima" proglašavali, i ponašali se kao bogovi... Bili su to strašni bogovi, koji su donosili smrtonosne zakone i znakove, i bili nezasitni ljudskih žrtava,
krvavih... Koji su u Ime bezbožnih ideologija, „u ime naroda, rase, ili velike države.., u ime ideologija i filozofija, religija, politike i partije.., sijali teror, strah i smrt... l tada se, svaki puta nanovo, zemlja pretvarala u pakao dima i vatre (crne i crvene), u prokletstvo stravičnih ratova, zločina, logora, osuda bez suda, kolona smrti i masovnih grobnica..,(do danas neistraženih) i milijune nedužno okaljanih žrtava... U tom paklu naročito su okrutno progonjeni oni koji su ustrajno prepoznavali znakove Božje i koji su htjeli, svim tim znakovima zla i smrti nasuprot, živjeti, braniti i graditi ovaj svijet po Božju, po Božjem zakonu, u znaku ljubavi prema životu, životu svoje obitelji, svoje domovine i Crkve.., dostojanstveno, u Božjemu miru i slobodi, u svetom daru ,,u kom sva blaga Višnji nam Bog je do!" l to sve do mučeništva...Puna ga je naša hrvatska povijest... Bogu neka je za sve njih hvala i slava!
„Evo vam znaka..! „Djevica će začeti i roditi sina"." Zdravo, Marijo! Neka mi bude, reče ona!"... Mi vjerujemo da je najveći Znak, po kojemu prepoznajemo da je živi i pravi Bog s nama, među nama, za nas i za sve ljude i narode, i za sva vremena i vjekove, upravo „Djevica koja s vjerom začinje i rađa i stoji pod križem „Sina svoga Boga moga". Boga čije je ime Emanuel, Boga koji s nama živi u liku pravoga čovjeka. „Evo vam Znaka, naći ćete Dijete gdje leži u jaslama, povijen u pelenice"..."Evo čovjeka!" Bog povijen i odjeven našom ljudskom grešnošću i smrtnošću... Upravo će On s tom ljudskom grešnošću i smrtnošću na križu raspet.., postati Znak pomirenja Boga i ljudi, Znak novoga i vječnoga Saveza i zajedništva Boga s ljudima. Znak prijelaza iz umiranja i smrti u „život u izobilju" Božjem. Bit će to znak novoga, preporođenoga i spašenoga čovjeka i čovječanstva, u koji smo svi privučeni, l opet će pod znakom križa Kristova stajati Djevica, majka Marija.., kao veliki znak i svjedok da je Bog upravo Znakom križa, krvlju svojom, u kopljem otvorenom srcu svome, zapečatio Novi Savez.., da svi možemo ushitno klicati: „Zaista ovaj čovjek bijaše Sin Božji!" l da se svi osjetimo u zagrljaju Kristovih raširenih i raspetih ruku. l da svi možemo reći: „neka nam bude po tvojoj riječi, ljubavi i žrtvi!... Zaista, ne možemo bez križa tvoga, Gospode!
To je Blagovijest - Evanđelje, od kojega na ovom svijetu u ljudskoj povijesti nema i ne može biti ništa većega i ništa radosnijega. „Raduj se i ne boj se Marijo, našla si milost u Boga!". „Ženo evo ti sina, evo ti Majke. U ruke tvoje predajem duh svoj!" To je konačni i neopoziv Božji znak i poruka svim ljudima i narodima... To je vrhunac milosnog dara Božjega, iz kojega će se, u duhovskom plamenu, roditi njegova Crkva. „Konačno", Bog nas je našao, zagrlio i uveo doma, u kuću Očevu! „Konačno", našli su se, „čovjek i njegov Bog!"... Možemo živjeti!!!
Zahvaljujemo danas Bogu što je tu Blagovijest navijestio i našem Hrvatskom narodu kao znak svoje ljubavi i brige. Zahvaljujemo Bogu što
je taj pozdrav i navještaj naš narod čuo, što je prepoznao taj znak i prihvatio ga, i trudio se, i borio se, često i do mučeničke smrti nebrojenih svojih sinova i kćeri, koji su u našoj povijesti (iz)ginuli „za krst časni i slobodu zlatnu". Nije li Udbina jedno takvo sveto mjesto, gdje su svoju vjernost Bogu Savezniku i Gospi roditeljici i donositeljici Spasitelja, kršćansku vjernost svojoj djeci, obiteljima i domovini, (ali i cijeloj kršćanskoj Europi), posvjedočili krvavim svjedočanstvom mnoga naša braća i sestre!? Nije li Udbina bila veliki sveti znak naše vjernosti.., i ne bi li trebala biti trajni sveti poziv, da u tom znaku i danas, svjedočki istinito pa i mučenički živimo, nasuprot svim suprotnostima i protivljenjima, koje i danas proživljava naša vjera, naša Crkva i naš narod,?!
Vjerujem da je to Božja poruka i nama ovdje danas okupljenima u ovom spomen-slavlju 10.-e obljetnice.., poruka ovoj Crkvi, biskupiji Gospićko-Senjskoj, svima vama vjernicima laicima, nama svećenicima, redovnicima i biskupima.., u ovoj svećeničkoj godini... Upravo je svojoj Crkvi, na poseban način Bog povjerio taj Znak „Djevice koja moli, rađa Isusa Krista, na križ raspetoga i iz groba uskrsloga Spasitelja svijeta.., da ga u snazi Duha njegova u vjeri živimo, i da ga u ovom našem svijetu svima svjedočimo...!? Bog nam je povjerio (i zapovjedio) da mi njegova Crkva budemo njegov Znak, da budemo (kao) Djevica Majka koja moli, koja kaže Bogu „DA", koja rađa i svijetu donosi, prinosi i svjedoči Spasitelja i njegovo spasenje.., koje je drugačije od onoga koje obećaje i nudi ovaj svijet i moćnici svijeta... l da vjerujemo i uvjerljivo životom i djelima ljubavi naviještamo, da nema drugog Znaka ni Imena (ni kapitala, ni gospodarstva ni politike, ni poretka) u kojem bi se ovaj svijet mogao spasiti, doli Znak Krista koji je u žrtvi križa, u beskraju ljubavi prema Ocu, darovao svega sebe ljudima i za ljude.., i tako nam otvorio Kraljevstvo Božje.., koje je jedino spasonosno, nepotrošivo i vječno. Da vjerujemo, da to On čini i danas, u svojoj Crkvi (ne bez nas, nego zajedno s nama), na svim oltarima, u svim sakramentima, napose u slavlju svete Euharistije, koju i sada s Njime (i Gospom) ovdje slavimo...
Pozvani smo s Majkom Marijom, stajati pod Znakom njegova križa, sa svim svojim križevima, i svim križevima naše braće i sestara, i nesebično prinositi sebe i svoje žrtve, moći i sposobnosti za spasenje naših obitelji, djece i mladih.., našega naroda i domovine Hrvatske i svega svijeta.., i to na onim mjestima gdje živimo i djelujemo.., na svojoj Golgoti, na svom križu. Krist nije htio sići sa svoga križa kad su ga prozivati! (Mnogi bi htjeli i pozivaju nas da siđemo s križa!)
Svakodnevno vidimo kako se u ovo naše vrijeme, na sve moguće načine.., naročito silom moći medijske promidžbe, opet nude ili izvlače iz užasa povijesti, neki drugi (a zapravo stari) znakovi, kao znakovi boljega i sretnijega svijeta...naročito našoj djeci i mladima! l danas bismo mogli sve te ponude izreći onim riječima iz davnih vremena. „Kruha i igara" ,
što je bila i ostala velika sotonska napast, ponuda i prijevara, na koju je i Krist odrješito odgovorio: „Apage Stana! Odlazi, nestani Sotono, jer čovjek ne živi samo od kruha i igara nego od Riječi Božje"..."! što koriti čovjeku da sve ime a sebe samoga izgubi!?"
Ima pokušaja da i u Crkvi tražimo neke posebne znakove, neka posebno sveta mjesta ili raspoloženja, poruke ili viđenja.., kao da Krist nije na svakom mjestu.., i s njime Majka njegova.., u svojoj Crkvi na kopnu i moru.., u nizini i planini, u selu i gradu..,u buri ili bonaci.., pa bili naši dani vedri ili oblačni, žalosni ili radosni.., bio naš križ mali ili velik...!
l danas je važno pitanje: „jesmo li mi Crkva u Hrvatskom narodu Znak koji otkriva i pokazuje Krista Spasitelja, Znak Boga koji je po nama nazočan u ovom svijetu, i to tako da ga i drugi (naročito mladi) zažele vidjeti, upoznati ga i pridružiti mu se u Crkvi, zajedno s nama!? Ili ga možda mi odrasli kršćani u Crkvi, svojim ljudskim i kršćanskim životom, više zaklanjamo i skrivamo, pa ga je drugima teško vidjeti i prepoznati kao poželjnog Spasitelja svijeta!?
Kad je starac Šimun u Jeruzalemskom hramu primio na ruke Dijete Isusa, rekao je Mariji i Josipu: da je On „Svjetlo na rasvjetljenje naroda i slava puka svoga Izraelskoga"... Ali je i nadodao: „Ovaj će biti znak protivljenja (semeion antilegomenon)", znak osporavanja i trajne oporbe svijeta... Nije moguće biti znak Kristov u svijetu, a ne biti znak osporavan, znak protivljenja i suprotstavljanja...Jesmo li se umorili ili prestrašili (znamenja) Zmaja velikog, ognjenog, što i danas vreba pred znamenom velikim, pred Ženom zaogrnutom suncem i vijencem od dvanaest zvijezda, da joj proždere Dijete čim se rodi, kako piše knjiga Otkrivenja.,? Jesmo li mi današnji Kristovi sljedbenici posustali hodati s križem i za križem, i stajati uz Križ Gospodina našega Isusa Krista Spasitelja.., kao uz barjak Krista Kralja, koji je znak konačne Božje pobjede: „Zavlada Bog sa drveta!?"
„Mi treba da se dičimo znakom križa Gospodina našega Isusa Krista, u kojem je život i uskrsnuće naše". U kojem je život i uskrsnuće našega naroda i svega svijeta. Neka ova Crkva biskupija Gospićko-senjska, bude voljena Crkva, kako je rekao njezin biskup Mile prilikom njenog osnutka: „da je na ovim prostorima narod pokazao da voli svoju Crkvu"... l neka nadalje, uz Gospin zagovor, u svojoj ljubavi i vjernosti Bogu, sebi, narodu i Domovini Hrvatskoj, bude stamena, neustrašiva i postojana.., i nadasve živa i svjedočka Crkva. Stoga i danas molimo za ovu Crkvu... „Gospa od Krasna" neka vas u vjeri čuva i prati, da bismo i dalje, ponosni na vas, mogli s vama vjerovati i govoriti, kako je ova Crkva, kao i Velebit i Lika, hrvatska dika. Amen.