IV. hodočašće Hrvatske kopnene vojske u Svetište hrvatskih mučenika na Udbini

U četvrtak, 12. rujna 2019. upriličeno je hodočašće Hrvatske kopnene vojske u nacionalno svetište Crkvu hrvatskih mučenika u Udbini. U 10,00 sati od crkve Sv. Marko Groba u Podudbini pobožnost Križnog puta predvodio je čuvar svetišta i domaći župnik preč. Josip Šimatović. Okupilo se oko četiristo vojnikinja i vojnika.

U 12 sati počela je u svetištu sv. misa koju je predvodio vojni ordinarij u RH mons. Jure Bogdan u koncelebraciji s domaćim gospićko-senjskim biskupom mons. Zdenkom Križićem, kancelarom i tajnikom preč. Mišelom Grgurićem, domaćim župnikom preč. Josipom Šimatovićem, župnikom u Korenici mons. Milom Čančarom, župnim vikarom vlč. Perom Burečićem i s još desetak svećenika vojnih kapelana.

Na početku je biskup mons. Zdenko Križić pozdravio: potpredsjednika Vlade i ministra obrane Damira Krstičevića, načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH generala zbora Mirka Šundova, zapovjednika Hrvatske kopnene vojske general bojnika Sinišu Jurkovića, zapovjednika 4. hodočašća kopnene vojske pukovnika Tomislava Kasumovića, prisutne generale i admirale, brigadire, pukovnike, zapovjednike postrojbi, časnike, dočasnike, vojnikinje i vojnike. Pozdravio je posebno braću svećenike i biskupa Juru Bogdana kojeg je pozvao da započne ovo misno slavlje.

Potom je general bojnik Siniša Jurković zapalio zavjetnu svijeću. Pjevanje je predvodila  Klapa Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj".

         Biskup mons. Jure Bogdan izrekao je sljedeću propovijed:

„1) Hodočašće

Radostan sam da kao vojni biskup predslavim sveto euharistijsko slavlje na ovom hodočašću Hrvatske kopnene vojske u Udbinu, u mjestu svehrvatskih stradanja. U zajedništvu s biskupom ove mjesne Crkve mons. Zdenkom Križićem, vojnim kapelanima i drugim svećenicima, zapovjednicima i pripadnicima Hrvatske kopnene vojske, okupili smo se da bismo tražili duhovnu snagu i nadahnuće za svoj život u zvanju - zanimanju koje je zahtjevno i posebno. Ovdje dolazimo najprije, kao vjernici, hodočasnici i pripadnici hrvatske vojske. U Bibliji i u tradiciji Crkve, tako je i danas, hodočašće, prije svega, čin osobne pobožnosti, dolaska na sveto mjesto…. Hodočašće je uvijek traženje Boga  i susreta s njime u bogoštovnome ozračju. To je glavni preduvjet svakoga hodočašća da bi ono uspjelo… Sav program i sadržaj ovoga našeg hodočašća Hrvatske kopnene vojske tako je i zamišljen i isplaniran: pobožnost križnoga puta, od postaje do postaje uvela nas je u razmišljanje o životu i smrti Isusovoj, o neizmjernoj ljubavi Boga Otkupitelja prema čovjeku. Stvorila je u nama raspoloženje i potaknula nas na nasljedovanje Krista u svakodnevnom životu, u vjernosti, dosljednosti života prema moralnim načelima, u strpljivom nošenju životnih križeva… Na svakom hodočašću osobna sv. ispovijed uvijek je susret kršćanina s milosrdnim Ocem ljubavi koji oprašta, prihvaća, ohrabruje, rasterećuje. Stoga su tu naši dušobrižnici i potiču nas na osobnu ispovijed koja zahvaća dubinu odnosa s Bogom i čovjekom, u vjeri. Sveta misa na hodočašću, uvijek ista a uvijek nova, svaka neponovljiva i drukčija, 'srce i vrhunac je života Crkve. Njome Krist Crkvu i sve njezine članove pridružuje svojoj žrtvi hvale i zahvaljivanja koju je jednom zauvijek, na križu prinio Ocu; po ovome sakramentu on izlijeva milost spasenja na svoje Tijelo – Crkvu.' (KKC br. 1406).  Misa je uvijek i čin zajedništva, mjesto u kojem se kao zajednica  zborno obraćamo svome Bogu koji pohađa svoj narod.

Naša završna molitva kod spomen križa znak je naše vjere – zajedništva svetih, povezanosti nas putujuće Crkve u prostoru i vremenu, Crkve hodočasnice na zemlji s našim preminulim, s dušama u čistilištu koje su potrebne naših molitava i od nas očekuju molitvu.

Svi ovi pobožni čini danas, od križnoga puta, pristupa u Crkvu, barjaci,  prinošenja i paljenja zavjetne svijeće, odvijaju se prema određenome protokolu: u odorama, složno, dostojanstveno, polagano. Kao pripadnici hrvatske vojske, s vojničkom stegom i pravilima, nastupamo zajednički - složno, ali opet spontano, vjernički, k svetim tajnama. Ne samo da javno ispovijedamo – pokazujemo svoju vjeru,  mi također svjedočimo svima koji tu dolaze o organiziranosti hrvatske vojske, važne sastavnice hrvatske države. Hrvatski vojnik nije ni stroj, ni broj, nego osoba sa svojom duhovnošću, svojom kulturom ponašanja, svojim dostojanstvom na svim razinama promiče lijepu našu Domovinu, za koju smo puno trpjeli i koju treba sustavno i organizirano čuvati, braniti i izgrađivati. Hrvatski vojnik nije  janjičar iz turskih vremena. Pripadnik je svoje postrojbe s posebnim zadacima, profesionalac je gdje god to treba, ali uvijek i nadasve on je čovjek srca, duše i obitelji sa svim svojim potrebama. Ovakva hodočašća su jedinstvena prigoda i pomoć u izgradnji i učvršćivanju našeg identiteta.

2) Zašto Udbina?

      Putujući starom cestom ili novom autocestom prema moru prolazimo redovno udbinskim područjem. Udbina je mjesto koje mnogi putnici ne zaobilaze, dapače, zaustavljaju se rado ovdje jer cijelim ovim krajem dominira novoizgrađena Crkva  hrvatskih mučenika. Svojim položajem i arhitekturom privlači putnike, poziva ih da se zaustave i uđu u nju. Iz povjesnice ove crkve doznajemo da je njezin nacrt i plan nadahnut starohrvatskom crkvom Sv. Križa u Ninu. Ona je spomen na sve pale „hrvatske mučenike“, od bitke na Krbavskom polju 1493. g., do obrambenog Domovinskog rata od 1991. do 1995. i sve do naših dana.

Kamen temeljac za ovu crkvu blagoslovio je papa sv. Ivan Pavao II. prilikom svog posjeta Rijeci 2003. godine. Gradnja ove crkve počela je 9. rujna 2005. godine, na obljetnicu davne i tragične Krbavske bitke kad je 1493. g. od osmanlijske ruke poginulo deset tisuća branitelja hrvatske domovine. Crkva je posvećena 10. rujna 2011. godine. Od tada se glavno slavlje Dana hrvatskih mučenika održavalo krajem kolovoza, a sada druge subote u rujnu.

Udbina je u prošlosti bila sjedište Krbavske biskupije, osnovane još davne 1185. godine. Ovdje je postojao i utvrđeni srednjovjekovni grad - Krbavski grad koji se krajem 15. stoljeća naziva Udbinom. Nakon oslobođenja Udbine od Turaka krajem 17. stoljeća, crkva i župa pod zaštitom su sv. Nikole biskupa. Katolička i hrvatska Udbina živjela je tako do tragičnog 13. prosinca 1942. g. kad je cjelokupno hrvatsko katoličko stanovništvo iz Udbine i okolnih sela protjerano ili pobijeno. Partizani su svu napuštenu hrvatsku imovinu spalili, a crkvu Sv. Nikole uništili su 1947. godine. Na njezinim temeljima izgrađen je hotel. Preostala hrvatska imovina nacionalizirana je i predana novim doseljenicima na Udbinu. Današnja Crkva hrvatskih mučenika podignuta je uz temelje negdašnje crkve Sv. Nikole.

3) Mučeništvo

Naše četvrto vojno hodočašće odvija se u trodnevlju  priprave za proslavu Dana hrvatskih mučenika u sljedeću subotu, 14. rujna, kad Crkva slavi blagdan Uzvišenja sv. Križa. Misni tekstovi uzeti su od mučeništva. Pojam mučeništva u Katoličkoj Crkvi znači da je mučenik podnio smrt „in odium fidei“, ubijen je iz mržnje prema vjeri. Ovdje treba dobro razlikovati kršćanski -  teološki pojam riječi mučenik koja se u svakodnevnom govoru višeznačno upotrebljava. Hrvatski termin mučenik mogao bi zavesti neupućene da se zaustave na vanjskom aspektu mučeništva, na vanjskoj nasilnoj smrti dok je po kršćanskoj teologiji uzrok smrti ono što karakterizira kršćansko mučeništvo. U kršćanskom smislu martir mučenik je onaj koji je svoje svjedočanstvo za Krista posvjedočio vlastitim životom. On čvrsto vjeruje u prekogrobni život i ostaje vjeran i dosljedan do kraja. U povijesti Crkve sve do naših dana puno je mučenika. Tek mali broj njih proglašeni su blaženima i svetima. Neki od njih su i iz hrvatskog naroda. Pri utvrđivanju mučeništva potrebno je dokazati da je mučenik podnio smrt zbog svoje vjernosti Kristu, odnosno njegovim zapovijedima. U novija vremena to nije uvijek lako dokazati jer su suvremeni progonitelji, poput nacista i komunista, svjesno nastojali 'ne stvarati mučenike' pa su kojekakvim političkim i drugim razlozima opravdavali smaknuće nepoćudnih kršćana. 'Svojim postupkom mučenik propovijeda vjeru u prekogrobni život i u uskrsnuće. Nitko ne propovijeda ljubav snažnije od onoga tko umire iz ljubavi. Tu ljubav Crkva uzdiže i stavlja za uzor vjernicima kada pristupa kanonizaciji nekog mučenika.' Starozavjetni primjer mučeništva  Makabejaca iz prvog čitanja klasičan je primjer mučeništva kako ga shvaća Crkva. On je uvijek poticajan za sve nas.“ Biskup je na kraju još jednom istaknuo: “Okupljeni na mjestu gdje su toliki mučenici iz našeg naroda ubijeni in odium fidei i gdje se oni časte hodočastimo i od Boga molimo vjernost do kraja i svjedočanstvo kršćanskog života uvijek i svuda. Bogata baština hrvatskih mučenika naš su ponos i naša obveza.“

Nakon sv. mise biskup Križić poklonio je sliku Tomislava Košte ministru Damiru Krstičeviću, a župnik preč. Josip Šimatović, Tomislavu Kasumoviću zapovjedniku Centra za obuku voda“ Marko Babić“.

tekst: s. Robertina Medven

fotografije: MORH

Galerija fotografija