LIČKI OSIK: Sv. Josip Radnik i obljetnica smrti popa F. Biničkog
„Branitelj od suvremenih zabluda - Fran Binički (Mušaluk, 1875. – Lički Osik, 1945.)
Fran Binički jedan je od najvećih umova i intelektualaca koje je Lika dala u 20. stoljeću. Možemo mirno reći da je najučeniji svećenik u prošlosti Like. Govorio je 12 jezika, a pisao na pola od toga, napisao mnogo knjiga, a još više članaka tako da bi već sam popis napisanoga sadržavao jednu knjižicu. Obnašao je odgovorne brojne službe u svojoj biskupiji i izvan nje. Nije se nikada štedio kada se trebalo izložiti i založiti za svoj narod. Da nije bio takav zacijelo ne bi nakon prvih stolica u Senjsko-modruškoj biskupiji prešao za župnika u Široku Kulu, što se onda smatralo „Bogu za leđima“. Dobri njegovi poznavatelji kažu da je bio blag i načitan. Imao je bogatu knjižnicu. Najzaslužniji je što je 1929. u Mušaluku otvorena škola. No kad su bila u pitanju kršćanska načela, bio je glasan, snažan i nepopustljiv.
Binički je jedan od bližih suradnika biskupa Antona Mahnića, početnika i organizatora Hrvatskog katoličkog pokreta. Jedno vrijeme uređivao i „Hrvatsku stražu“, časopis koji je na visokoj stručnoj razini iznosio stavove Hrvatskog katoličkog pokreta i sučeljavao se sa suprotnim stavovima. Pokret je radio na tome da se moderna Hrvatska izgrađuje na svojim kršćanskim temeljima i da se društvo ravna po kršćanskim načelima, koja je agresivni liberalizam na svim razinama društva počeo osporavati i omalovažavati. Binički se nije u svom radu ograničio samo na obranu napadnutih načela, nego je hrabro naviještao stalne kršćanske istine nasuprot liberalnom relativizmu. Bogato znanje i jaka volja omogućili su mu da tu ulogu kršćanskog i hrvatskog „stražara pod Nehajem“, kako ga nazva jedan njegov biograf, dobro obavi. Smatrao je da će afirmiranjem tih načela i borbom za njih najviše pridonijeti dobru svog naroda. U tom duhu Binički je radio i kao sjemenišni profesor i odgojitelj u Senju, kao urednik Hrvatske straže i kao pisac brojnih knjiga, rasprava i članaka. Trsio se da iz svog bogatog znanja hrvatske povijesti istakne neke događaje i likove koji će kao uzori služiti suvremenim naraštajima. Narod koji ne čuva svoje korijene lako uvene i nestane.
Za pravo svog naroda trebao se boriti u raznim političkim sustavima i državama. Živio je u Austro-Ugarskoj, staroj Jugoslaviji, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, dočekao komunističku Jugoslaviju. Radosno je dočekao kraj Austro-Ugarske, ne sluteći da će u novoj državi zbog svojih kršćanskih načela i svog hrvatskoga domoljublja dospjeti na robiju. S velikim zanosom govorio je o budućoj samostalnoj hrvatskoj državi, ali je bio veoma kritičan prema mnogim postupcima Nezavisne Države Hrvatske. Dolaskom „osloboditelja“ u Gospić 4. travnja 1945. dospio je u zatvor gdje je nakon mnogih tortura zaradio još i tifus. Nakon zatvorskih mučenja pušten je kući i ubrzo je nakon toga umro 1. svibnja 1945.
U svakom od tih sustava jasno je i javno zastupao kršćanske i humane stavove, boreći se žestoko protiv raznih izopačenja. Borio se protiv liberalnog nazora po kojemu nije ništa tako vrijedno i važno da uza nj treba stalno prianjati, da nema velike razlike između istine i laži, dobra i zla. Nasuprot tome naviještao je vječne istine i vječnu Božju dobrotu, ali i postojanje laži i zloće koja se na razne načine uvlači u društvo tražeći jednaka prava i za sebe. Znao je Binički da su najveće opasnosti ako se svijet gradi na laži. Izvor svakoga zla je u laži. Iz toga izvire i nasilje, mržnja i svako drugo zlo. Uočio je kako se svijet pravi da ne trpi silu, ali laž često postavi i više od istine. Ima toliko zakona koji sprječavaju i kažnjavaju nasilje, ali je laž dobila gotovo pravo javnosti. Ima čovjek pravo lagati! Osjetio je kako laž u svojim bogatim varijantama prodire u sve pore društvenog života.
Borio se do kraja također protiv komunizma i fašizma jer su sustavi građeni na sili i laži. Liberalizam izvana odbacuje silu ali slobodu toliko rasteže da je sve slobodno, pa i laž. Drugim riječima, sve je relativno. Znao je Binički da je pad čovjeka bio kad je nasjeo laži. Napasnik u raju zemaljskom nije upotrebljavao nad Adamom i Evom silu, nego ih je varao. Pad je uslijedio jer su nasjeli laži. Iz toga je niknulo nasilje, kada Kajin ubija rođenog brata Abela. To je redoviti razvoj i redovita posljedica laži. Napasnik nije ni nad Isusom Kristom, nakon što je Krist proveo 40 dana u postu i molitvi, upotrijebio silu. Lagao mu je, ali Isus nije nasjeo njegovoj laži. Treba znati da je u laži korijen svakom nasilju. Danas se možda još više nego u Biničkovo vrijeme stalno naglašava da se iz odgoja treba isključiti silu. Roditelj ne smije udariti svoje dijete. Nije to loše, jer se silom ne postiže rast. No zar je dobro djetetu omogućiti i potaknuti ga da laže?
Teško je na našim hrvatskim prostorima naći osobu koja je jasnije prozrela opasnosti koje sa sobom donosi liberalizam pod plaštem slobodarstva, tj. oslobađanja od vjere i predaje pa i od svih etičkih i moralnih normi. Bit kršćanske slobode je u čovjekovoj nesputanosti za svako dobro.“