Mediji - sredstvo (župne) katehizacije
Naravno, premda u obrazlaganju ove teme nije potrebno objašnjavanje ključnih pojmova ("mediji" i "kateheza"), ne treba biti naivan pa (javne) MEDIJE zamišljati kao jednostavno i obično sredstvo koje nam je pri ruci i koje je svima - čitateljima, slušateljima, gledateljima, a poglavito Crkvi za 'sve što poželi' – ponuđeno kao "na tanjuru". Jer – ovo valja istaknuti, zato što mnogi ne znaju ili nedovoljno respektiraju tu činjenicu – NEMA neovisnih medija, ma koliko se oni takvima ili slobodnima predstavljali. SVI javni mediji imaju svoga VLASNIKA, a vlasnik odlučuje i o sadržaju programa, tj. o tzv. uređivačkoj politici. Ipak, i unatoč različitim ograničenjima pa i zaprekama, u sadašnjem je hrvatskom društvenom okruženju i raspoloženju mogućnost prisutnosti kateheze u našim javnim medijima (crkveni se pretpostavljaju) mnogo veća nego što stvarno jest. To je posebno uočljivo na tzv. lokalnoj razini odnosno na području lokalnih medija – od županijskih (gradskih, općinskih…) do župnih.
Prije nego pokušam istaknuti neke smjernice, podsjetit ću da smo tijekom pontifikata pape Ivana Pavla Velikog dugi niz godina imali najljepši primjer "iskorištavanja" suvremenih medija za širenje Radosne vijesti. Premda je on većini nedostižan medijski uzor, ipak od njega mnogo možemo naučiti. Jer mediji i u 21. stoljeću ostaju ono što su i prije bili – sredstvo informiranja, zabavljanja, uvjeravanja i prenošenja kulturnoga naslijeđa. Ipak, premda bi mediji također trebali biti odgojni čimbenik, oni sve više zabavljaju, a sve manje educiraju, i sve lošije informiraju ter, nažalost, vrlo često na teško uočljiv način - manipuliraju.
Uza sve to mediji su sredstvo (najmoćnije!) i za katehizaciju/evangelizaciju. Štoviše, ono što su u vrijeme Sv. Pavla, najvećega katehizatora i evangelizatora u povijesti Crkve, bili gradski trgovi (forumi) kao najvažnije javno mjesto za navještaj Evanđelja – danas su MEDIJI! Također, ono što su bile famozne rimske ceste kojima su marširale ne samo kolone militantnih osvajača nego je također i Radosna vijest "trčala" (usp. 2Sol 3,1) "nogama glasonošâ radosti" (v. Iz 52,7) – danas su MEDIJI!
Nažalost, mnogi kršćanski vjernici to ne shvaćaju dovoljno ozbiljno, a golema većina je potpuno neupućena u način funkcioniranja medijâ pa zato i ne primjećuju kako su razni medijski sadržaji, koji se i kršćanima lako "uvlače pod kožu", doslovce - protukršćanski. Nasuprot tome, medijski su "sinovi ovoga svijeta neusporedivo snalažljiviji" (usp. Lk 16,8). Na taj je fenomen sjajno ukazao Bl. Ivan Pavao Drugi u svojoj knjizi "Prijeći prag nade" (na hrvatskom u izdanju splitskoga Verbuma). Štoviše, Papa je tu "snalažljivost" doslovce usporedio s ozbiljnom i opasnom borbom. On otvoreno kaže: "Crkva svakoga dana obnavlja borbu s duhom ovoga svijeta, borbu koja nije ništa drugo doli borba za njegovu dušu. Ako su u njemu s jedne strane nazočni Evanđelje i evangelizacija, s druge strane postoji snažna antievangelizacija koja raspolaže sredstvima i programima i žestoko se opire Evanđelju i evangelizaciji. Borba za dušu suvremenoga svijeta najžešća je tamo gdje se duh ovoga svijeta čini najjači. U tom smislu 'Redemptoris missio' (enciklika Ivana Pavla Drugog, objavljena 1990., kojom on ističe važnost misijskog poslanja i potiče kršćane na buđenje iz 'misijske uspavanosti'; m.op.) govori o modernim areopazima, to jest o novim propovjedaonicama. Ti areopazi danas su svijet znanosti, kulture, sredstava komunikacije; to su ambijenti u kojim se stvaraju intelektualne elite, pisci, umjetnici." Dakle, ako bi išta današnjim katolicima, u kontekstu govora o hitnosti "nove evangelizacije" i potrebi javne katehizacije odnosno župne kateheze, trebalo i moglo otvoriti oči srca i uma za shvaćanje okolnosti u kojima živimo, onda doista boljega, jačega i jasnijega opisa od navedenog Papina posvješćivanja ne treba tražiti.
Budući da je ovdje od početka riječ i o katehizaciji i o evangelizaciji – (u) medijima! – korisno je naglasiti da ih, unatoč razlici, u tome kontekstu možemo smatrati sinonimima odnosno različitim pojmovima za istu stvarnost ili medijsku djelatnost. Znademo dobro da Crkva rijetko može odlučivati o tome kako će i koliko biti prisutna u javnim medijima ter da su njezini "interesi" i interesi medija ponekad isključivi i na suprotnim stranama. Zato se mi – kako je jednom istaknuo dr. Jerko Valković – unatoč nastojanju da evangelizacija bude naša urgentna zadaća, danas susrećemo s ozbiljnim pitanjem: "Na koji način djelovati da bi mediji progovorili o nekim specifično vjerskim temama, a da to ne mora biti zabavno po svaku cijenu i da se uvijek ne trči za masovnom gledanošću?" U svakom slučaju, mediji su prostor u koji Crkva bez dvojbe treba stupiti. Stoga tamo gdje se – na župnoj, dekanatskoj ili biskupijskoj razini – uspostavi suradnja s određenim javnim (građanskim) medijem to valja cijeniti i brižno njegovati ter paziti da se taj civilni ambon ne izgubi.
A u odnosu na primatelje poruke – čitatelje, slušatelje, gledatelje – nužno je (kao "medijsku zapovijed" br. 1!) imati na umu i u praksi svijest da JEZIK kojim se u današnjim medijima govori i piše ne smije više biti onaj klasični (ne samo latinski kojim se kler vjekovima koristio), već "novi medijski jezik, koji ima svoju gramatiku, gdje se perfekt, prezent i futur gotovo slijevaju u stalni prezent, pa se govori o tiraniji prezenta". Jer i senzibilitet novovjekih kršćana bitno je promijenjen masovnom pojavom vizualnih medija. Odnosno, mentalitet današnjega čovjeka značajno je oblikovan porukama marketinga medijske industrije. Zato se i današnji vjernik bitno se razlikuje od nekadašnjeg mirnog i pobožnog katolika koji je satima strpljivo slušao i "najdosadniju" propovijed. Desetljeća nove "medijske torture" učinila su da i kod kršćanâ "eshatološka usmjerenost kao da nestaje ili se gubi u nejasnoj fiktivnoj, zabavnoj, horor viziji današnjeg medija, a sve to usmjerava prema nastanku nove antropologije, novoga čovjeka komunikacijâ", izvrsno je dijagnosticirao bit problema dr. Valković. No budući da je Crkva pozvana propovijedati u zgodno i nezgodno vrijeme, naša je zadaća ući i u suvremenu medijsku arenu odnosno areopag, koji je Papa spomenuo, ali tu zahtjevnu aktivnost – unatoč entuzijazmu koji je na mnogim mjestima vidljiv i pohvalan – ne bi se smjelo prepuštati diletantizmu, nego se hitno valja osposobljavati za život i evangelizacijsku djelatnost u medijskoj javnosti ter vješto snalaženje u novim medijskim mogućnostima. Ta zadaća danas – kada u svjetovnim medijima vlada inflacija hipernegativnih priloga o Crkvi (a to se ne može izbjeći jer postoje oni koji su stalno zainteresirani da ocrne!) - treba poglavito svećenicima biti prioritet, jer javnost upravo od njih očekuje da budu u medijima, da mijenjaju trendove, da reagiraju na laži i zablude ter da ljudima pokažu pravi smisao života i otkriju im evanđeosku istinu i radost. Iskustvo i istraživanja, naime, potvrđuju da ljudi – to više što su prekomjerno izloženi "granatiranju" medijskim crnilom i žutilom – žele čuti što im Crkva ima dati, žele jasne poruke i "dobre vijesti" odnosno "bijelu kroniku", ali – nažalost – često doživljavaju da jezik Crkve i propovijedi uopće ne razumiju ili da je u njima više racionalizma nego duhovnosti i kršćanske radosti. Dakle, Crkva danas ne treba mijenjati sadržaj navještaja, ali je nužno da se promijeni oblik i način prenošenja katehetskog i evangelizacijskog sadržaja. A to je posebno važno za sve aktivne članove i sudionike toga procesa u temeljnoj crkvenoj zajednici – u župi!
Razumljivo je da u tome radu najveću odgovornost ima upravitelj župe. Zgodno je jednom naglasio nadbiskup Marin Srakić da se danas svi koji ne znaju raditi s računalom mogu smatrati polupismenima. Osim toga, "rad na računalu, svijet Interneta i svijet medijâ svećenicima ne smije biti nepoznanica, jer ako su pozvani propovijedati evanđelje, moraju to činiti svim mogućim sredstvima", poručio je nadbiskup.
Međutim, ne bi bilo dobro da župnik bude jedini djelatnik na toj "medijskoj njivi" pa je svaki novi medijski pothvat u župi prigoda za okupljanje skupine mladih ljudi koji su zainteresirani za uređivanje i osmišljavanje npr. mrežnih stranica i župnog lista. Taj pak rad također može biti izvrsna prigoda za novu evangelizaciju barem jednog dijela tzv. rubnih ili udaljenih župljana.
U svemu tome najvažnija je opća komunikacijska strategija župe, a sve ostalo pitanje je tehnike i rada, istaknuo je jednom dr. Mirko Mataušić. "Svaka bi župa u sklopu župnoga pastoralnog vijeća trebala imati i odbor za odnose s javnošću koji će se brinuti za župni list, radijsku emisiju, mrežnu stranicu, gradit će odnose s medijskim djelatnicima, lokalnim novinarima, medijima na lokalnoj i nacionalnoj razini", naglasio je taj teolog i komunikolog (u okviru ŽPV – ali tim, a ne jednog čovjeka!). Osim toga, već i u manjim mjestima – poglavito u turističkim regijama – osnovne informacije o župi trebali bi sadržavati i gradski, općinski vodiči, letci dobrodošlice za strane goste, a poveznica (link) župne mrežne stranice treba se nalaziti na mrežnim stranicama grada, općine, županije… (a sve to opet "staviti na Fejs"!!!).
Budući da je dobro poznato kako je velika snaga tzv. lokalnih medija, tako i župni list može biti najmoćniji tiskani medij Crkve, to više što su brojne mogućnosti njegove distribucije. Taj list – poželjno je da izlazi što češće (jer je onda i utjecaj jači!) - ne mora sadržavati samo vjerske odnosno duhovne sadržaje, već treba da iziđe iz "sakristije". To vrijedi i za župni portal… To znači da će župni medij biti dvostruko korisniji ako izvješćuje o raznim mjesnim problemima, poglavito tamo gdje ne postoji slično građansko glasilo. Dakle, da zaključim, unatoč neizbježnosti ulaganja sredstava u materijalnu obnovu u Crkvi, taj vid pastoralne zauzetosti nikako ne bi smio premašiti važnost duhovne izgradnje vjernika – pomoću medijâ. Odnosno, da se izrazim slikovito – zidovi ne smiju "pojesti" čovjeka!
Don Anđelko Kaćunko
-----------------------------
PS: Osim svega toga, budući da uvijek vrijedi stara izreka "što nije zapisano, nije se dogodilo!" (premda se danas se danas kaže da "što nije na Fejsbooku to ne postoji!"), a iz svih povijesnih tragedija kao jedini svjedoci vremena ostajali su tragovi uklesani "na tvrdoj stini" (iz čega je očito da ništa od današnjih elektroničkih zapisa neće preživjeti u budućim potresima), umjesto zaključka o važnosti župne medijske zauzetosti – poglavito tiskane - dovoljno je sjetiti se koliko su tisućljećâ izdržali čak i na propadljivom papirusu neki pisani povijesni dokumenti. Isto će tako naši evangelizacijsko-katehetski "zapisi" – čiju duhovnu snagu može precizno vrjednovati samo Svevišnji – imati i svoju "dodanu vrijednost" budemo li se za njihovo "trčanje" služili svim raspoloživim sredstvima javne komunikacije. Na slavu Božju, za dobro Crkve i na korist našega naroda. S napomenom kako i dalje vrijedi da (samo) "scripta manent"!