Misa i vijenci povodom 65. obljetnice stradanja
Udbina, predturska Krbava, od 1714. ima kamenu crkvu sv. Nikole, a 1751. broji 1.028 katolika. Između dva svjetska rata crkva je na Udbini normalno djelovala. Imala je 1.600 katolika. Pravoslavci su živjeli po okolnim selima. često su pravili izgrede, ubijajući katolike iz čista mira.
Biskup senjsko-modruški je slao onamo svećenike kojima se nije moglo prigovoriti da su nacionalisti (Feliks šeliga i Julije Kesseler). Na početku rata župnik je bio Mate Moguš. Nakon uspostave NDH Moguš je zapisao: "Srbi u Hrvatskoj nisu bili zadovoljni te se dadoše u četnike i komuniste. Mnoga su mjesta stradala pa i susjedni Podlapac. Naročito su napali crkvu, obeščastili je i oltare porušili - dokaz divljaštva i mržnje na sve što je hrvatsko i katoličko. Udbina je, hvala Bogu, do 20. rujna 1941. bila pošteđena zahvaljujući hrabrom držanju Hrvata i savezničke vojske."
Godine 1942. na svetu Luciju četnici su osvojili Udbinu. Spasili su se samo oni Hrvati koji su se nekoliko dana prije povukli preko Lovinca prema Gospiću. Ostali su pobijeni. Već u tijeku rata Udbinu je preplavilo pravoslavno stanovništvo, koje se useljava u kuće protjeranih i pobijenih vlasnika. U ideološki obojenom sustavu povratak je bio onemogućen...
Crkva je srušena. Groblje je razoreno. Ondašnji župnik Moguš je nakon lutanja našao utočište u Grižanama, gdje su ga neki Srbi nakon rata uhapsili i na montiranom procesu u Gospiću, nakon mnogo mučenja, pogubili.
Takvo je stanje potrajalo sve do „Oluje“ kada se potomci poginulih i protjeranih intenzivnije zanimaju za svoju očevinu. Danas je na Udbini prijavljeno tek desetak ljudi čiji su korijeni iz razdoblja prije 1942. godine. A, kako su zemljišne knjige s upisom vlasnika do Drugog svjetskog rata uništene, izuzetno im je teško dokazati vlasništvo i vratiti svoju imovinu.
„Rođen sam u obitelji koja broji 10 članova, 5 sestara i 3 brata te otac i majka poznati kao mirna i radina familija. Otac mi je dao zadaću čuvati oko 60 komada ovaca te moga konjića Macka, koji je samo mene priznavao i čekao da ga uzjašem. Ostale sestre i dva brata išli su u šumu, orali su sijali…
Kad bi snijeg pao tako da se ne vidi ni krov kuće trebalo je izaći van, ali ne kroz vrata, nego kroz prozor. Prozor iz kuće se otvara u prostor, a mene kao momka guraju da napravim vučji prokop van i očistim prozore te badžu da može dim van kuće. Ako bih to odbio, dobio bi trisku itd. Da bi zimu lijepo sproveli, morali bi imati skije i saonice, a niotkud se to može imati, nego veće cipele oguliti, od bačvi uzeti drvene okvire i tako s visine iznad kuće podudbine skijati se i sanjkati.Tu bi došli moji susjedi Sertići, Kalanji i drugi. Tako bismo sproveli veći dio dana.
Ova ljepota u mojoj Podudbini nije dugo potrajala, bila je kratkog vijeka… Godine 1942. vrši se popis djece. Dolazi obavijest: „Podudbina će biti napadnuta! Napustite kuće i iselite se u Udbinu na privremeni smještaj!“… Borba je trajala sve dok se protivnici nisu probili na Gradinu. Tada je uzviknuto: «Živio Staljin!» i istaknuta je crvena zastava. Bio sam na tavanu jedne kuće iza crkve kada je pala naredba: «Svi u kontra juriš!» Tu je bio sukob prsa o prsa i život je izgubilo više ljudi i na jednoj i na drugoj strani. Uslijedilo je zatišje, ali ne zadugo. Drugi i treći dan u noći se čula pucnjava.
Nedostaje hrane u gradu i stanovništvo je gladno. Moja majka odlučila je poći sa mnom u Podudbinu. Tamo kuće gore, dim… Žita, stoke nema. U vrtu nešto zelenog krumpira i drugo na brzinu pobrasmo i uz Omanovićevu dragu (današnja crvena kuća) natrag na Udbinu, a iza nas rafalna paljba četnika - Srba. Uvidjelo se da popisanu djecu treba (uz pristanak roditelja) evakuirati. Da se djeca spase, odlučiše ih prebaciti u samostan Bihać. Dva dana prije odlaska dolazi obavijest da će Udbina ponovno biti napadnuta. Avioni tad baciše vreće soli, tako da su dječica svojim rukama pobirala sol. To je bio rastanak s Udbinom. Avion se spustio na Vedriš (današnja pilana). To je bio običan put, a ne pista, tako da je pri spuštanju avion ostao bez prvog kotača. Iste noći avion su četnici pokušali zapaliti, ali im nije uspjelo. Popravljeni avion pokupio je djecu i uspio uzletjeti i odletjeti za Bihać. Tamo smo se spustili u kukuruzište i od tuda otišli u samostan kod časnih sestara, čekajući vijesti. O povratku natrag više nikad, ali stižu druge vijesti - Udbina je pala. Nije prošlo dugo vremena i dogodio se napad na Bihać. Opet se iz noći u noć čula pucnjava i vodile su se strašne borbe. Zatim ponovno nekoliko dana zatišje. Bili smo u crkvi, goli i bosi… Uslijedilo je primirje, ali ne zadugo. Mogli smo izaći van, ali ne daleko... Nije dugo trajalo (oko 15 dana). Prije zime djecu pokupiše i na sajam - «rasprodaja». Ljudi su uzimali jedno dijete koje im je trebalo za posao, kome je trebalo jače, kome muško, kome žensko itd. Među zadnjima ostao sam ja, jer sam bio najslabiji i najmanji, sve dok neku ženu nisam primio za nogu i plakao da me povede k sebi.
Po dolasku Nijemaca u Bihać, kroz 7 dana, nas djecu hrvatska vojska seli iz Bihaća u Hrastovac na 1. dan, zatim u Ilicu (Zagreb) te na 30 dana u Vrbovec - Lovrečina, u samostan časnih sestara. Tu sam ostao sve dok mi brat nije nastradao, a nastradao je kad su išli u šumu kopati pijesak. Bilo je to 1944.
Tada se roditelji prvi put nakon pada Udbine viđaše i mene uzeše sa sobom u Zagreb, gdje sam završio 3. i 4. razred Oš, i dočekao 1945. Roditelji su mi u Podravini radili kod seljaka za hranu, spavajući u štali sa stokom…“