Mons. Marijan Ožura proslavio zlatnu misu - 50 godina svećeništva
Jedna djevojčica izrecitirala je pjesmicu svečaru a druga predala cvijeće. Tada je dr. Franjo Jurčević pročitao biskupovu čestitku i pridružio se svojom. Kroz zlatomisničko slavlje vodio je i animirao mons. Milan Šimunović iz Rijeke.
On je i propovjedao. Istakao je: " Sestre i braćo! Svećenici, evo i naš zlatomisnik Marijan, naši roditelji, danas i vjeroučitelji u školama, ništa drugo nisu željeli i ne žele nego samo ponavljati da valja izdržati u životnim kušnjama i razapinjanjima, kako je postupio sam Isus, njegovi apostoli, sve do našega blaženog Alojzija Stepinca...Ali pritom nismo sami, nas okuplja pobjednička vjera, vjera u Isusa Uskrsloga, da možemo biti sigurni da zapravo idemo prema istinskoj budućnosti. Tu vjeru jačamo na svakoj misi.".
Na prinosu darova sudjelovali su ministranti. Slavlje je doseglo vrhunac u Pričesti. Kako to obično biva otpjavna je svečana himna Tebe Boga hvalimo. Svečar je zahvalio mnogima koji su ga zadužili u životu i jedva prikrio suze. Na kraju otpjevana je Lijepa naša, hrvatska himna. Zlatomisničko slavlje nastavljeno je u velikoj dvorani Miće Valentića koja može primiti 500 gostiju. Redale su se zdravice, glazbenici su svirali. Cetingradska tamburica posebno je bila zapažena. Zdravice su izrekli dekan Pecić, vlč. Franjo Jurčević, general T. Medved (domaći sin), u ime Osnovne škole cetingrad čestita Danica Plivelić, zatim Fikret Abdić, efendija Muhić, g. Hajro Muhamedagić, Ilija Perković i mnogi uglednici.
Mons Marijan Ožura rođen je u mjestu Hrvatsko, župa Turke (Gorski Kotar) 1937. Roditelji su mu Rudolf i Vicenca. Od braće na životu su Milan i Vlado te sestra Zdenka. Školovao se u Osilnici, Rijeci, a od 1959. do 1963. studirao je bogosloviju u Pazinu. Zaređen je za svećenika u Senju 31.03.1963. a mladu misu slavio je u Osilnici 07.07.1963. Nakon mlade mise 1963. dolazi u Cetingrad i ostaje do danas, punih 50 godina. Od 1973. do 1986. slunjski je dekan a također i član Prezibiterskog vijeća. Od 1995. do 1997. vodio je uz Cetingrad i župu Cvitović. Godine 1997. postaje kanonik Riječkog kaptola i dobiva titulu monsinjora. Opredijelio se za Gospićko-senjsku biskupiju i od 2003. kanonik je Senjskog kaptola. Godine 1991. povlači se pred agresijom u Veliku Kladušu gdje ostaje pune tri godine. Godine 1994. pokušava izići iz Kladuše zajedno s muslimanima i svojim vjernicima, ali je u Vojniću zarobljen, maltretiran i ostao u srpskom zatvoru od 20. kolovoza do 9. rujna 1994. Nakon izlaska iz zatvora ostaje u Karlovcu s prognanim narodom te se vraća u kolovozu 1995. u Cetingrad i započinje obnovu. Crkva je potpuno razorena kao i župni stan, kuće. Vodi brigu o iseljenim župljanima pa i onima u prekooceanskim zemljama. Više puta ih je posjećivao. Inače je zavolio ovaj kraj i ljude. Upravo je zbog toga ovdje i ostao 50 godina.