Na Udbini obilježen Dan Hrvatskog društva političkih zatvorenika
Susret je tradicionalno započeo sv. misom u Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini koju je predslavio gospićko-senjski biskup Mile Bogović u suslavlju župnika i dekana udbinskog i čuvara svetišta mons. mr. Tomislava Rogića i vlč. Jure Tuteka. Biksup je u svojoj prigodnoj homiliji istaknuo:
„Doživljavajući zloću oko sebe, mogao bi se stvoriti osjećaj da se nalazimo u bezizlaznoj situaciji, pogotovo kad vidimo da zlo ne popušta. Prilika je u ovo vrijeme probuditi svijest kako i zlo može svoju ulogu tako odraditi da pomogne boljem uspjehu dobrote.
Reći ću to jednom izmišljenom slikom.
U nekom mjestu vjernici željeli u znak zahvalnosti što je njihov kraj pošteđen od kuge sagraditi crkvu na brdu, ali su se bojali kako odnijeti građu na vrh. Ipak su krenuli. To nije bilo pravo đavlu (zahvalnost, crkva), pa je donosio kamen i lupao s njime po gradilištu. Došli ljudi i vide: baš toliko je trebalo materijala za crkvu.I uvelike im je pomogao onaj koji je želio onemogućiti gradnju.
Taj optimistički stav najjasnije je izrekao sv. Augustin riječima Vazmenog hvalospjeva: „O zaista potrebna Adamova grijeha... O, sretne li krivice koja je zaslužila takvoga i tolikoga Otkupitelja!
1.Božji odgovor na čovjekov grijeh
Možemo reći da je grijeh prvog čovjeka izazvao Boga na nastavak stvaranja, odnosno na novo stvaranje. To novo stvaranje dovršava se uskrsnim jutrom kada je čovjek Krist „raskinuo okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao". Zato Crkva govori da je uskrsnuće osmi dan stvaranja. Spomenuti sv. Augustin reći će slikovito da je Bog na krivi glas čovjeka nadogradio divnu simfoniju. Nećemo reći da je prvi čovjek autor te simfonije, nego Božja ljubav prema čovjeku, ali to „komponiranje" nastalo je nakon prvoga grijeha. Bog je nastavio sa stvaranjem nakon sedmog dana, a osmi dan ostvarena je pobjeda života u čovjeku Isusu Kristu. Njegovim uskrsnućem dovršeno je stvaranje u Kristu, a zbiva se u svima koji u njega vjeruju. Krist ih vodi do savršenstva koje je u njemu ostvareno (usp. Kol 1, 28).
To dovršavanje u pojedincima i u svijetu (Crkvi) ne zbiva se bez silnih vapaja i suza, o kojima čitamo u poslanici Hebrejima (usp. Hebr 5, 7), kao što nije bilo bez toga ni na Kristovom putu prema osmom danu – prema uskrsnuću. Uvijek kada i nas snađu nevolje, i nas obuzima jeza, drhtimo i plašimo se, moleći da nas mimoiđe taj križ, ali upravo se tada pruža i nama prilika za veliki pothvat i veliku pobjedu. Za takav pogled smoći ćemo snage ako budemo svjesni cilja prema kojem idemo i prisutnosti Oca u čijim smo rukama. To su prilike za stvaralačko Božje djelovanje na putu prema dovršenju našeg otkupljenja, prema ostvarenju, u nama, djela osmog dana stvaranja. Možemo reći da Sotona, želeći upropastiti Božje djelo, uvijek izaziva Boga na još savršeniji stvaralački čin.
2. Zloća kao izazov i poziv na djela dobrote
Ohrabreni sv. Augustinom, možemo taj govor nastaviti pa dodati da ne bismo imali tako veličanstvenih mučeničkih svjedočanstava u životu Crkve prvih stoljeća da nije bilo okrutnih progona Kristovih vjernika; da ne bismo imali tako divno svjedočanstvo ljubavi Majke Tereze prema čovjeku da su se po ulicama Kalkute (i drugih „Kalkuta") šetali samo zdravi i situirani ljudi. Tek u suočenju s bijedom i bolešću bila je ona izazvana da do krajnjih granica razvije svoju ljubav prema potrebnima. Pa i ne trebamo ići daleko. Zar bismo u nadbiskupu Stepincu dobili tako sjajan uzor vjernosti istini i dobroti da nije bilo komunističke mržnje na njega i na njegov narod. A koliko je bilo prinosa žrtava dobrote i ljubavi majki udovica nakon 1945.? I konačno, kako možemo zamisliti Kristovo otkupiteljsko djelo da nije bio okružen zloćom ovoga svijeta u kojoj se očitovala onakva i onolika Kristova ljubav? Dokazao je zloća može biti poticaj za velika djela dobrote. Sve ono što se odigralo s njime na dan njegove muke i smrti, pripremilo je onako sjajno i pobjedničko uskrsno jutro.
3. Zlo kao izazov za jačanje u dobru
Više puta smo slušali kako su i naši neprijatelji zaslužni za našu slobodu jer su svojom zloćom pokrenuli našu zaspalu dobrotu. U tom smislu zanimljivo je razmišljanje sv. Augustina. On veli:
Život naš na ovom hodočasničkom proputovanju ne može biti bez kušnje. Rast naš ostvaruje se kroz kušnje. Nitko sebe ne poznaje ako nije kušan. Nitko ne može biti okrunjen ako nije pobijedio. Nitko ne može pobijediti ako se nije borio. A nitko se ne može boriti ako nema neprijatelja i napasti.
Što nas okružuje veće zlo, to nam se pruža uzvišenija pobjeda. Nema prave veličine koja se nije izbrusila i izrasla u borbi protiv ovozemnih podlosti i niskosti. I tu nam je Isusov primjer najpoučniji. Upravo je tu njegova snažna poruka: Zloća u svijetu, oko nas, pa i u nama ne smije nas obeshrabriti da joj se predamo, nego da nam ona bude izazov za jačanje u dobru. Zloća je prisutna u svijetu, ali njoj je oduzet žalac i zato nema snagu da otruje za pobjedu gdjegod se dogodi oslonac na božansku snagu koja je u svijetu po Isusu Kristu. Nije li zloća svom svojom silinom navalila na Pravednika da ga preda smrti. Sa sv. Pavlom možemo joj i mi postaviti pitanje: „Gdje je smrti pobjeda tvoja? Gdje je smrti žalac tvoj" (1 Kor 15, 55). Zloća svijeta ne može postići svoj cilj: razaranje i uništavanje života, pače i ona i bez svoje volje, uz svu svoju bahatost, mržnju i divljinu, može pridonijeti rastu i pobjedi dobrote ako idemo s Kristom, putem istine i života.
U Isusu nije bilo divljine, mržnje, bahatosti, oholosti. U njemu je bila pitomost, ljubav, skromnost, poniznost. Izgledalo je da je to slaba oprema, ali se na koncu pokazalo da su upravo to osobine pobjednika.
4. Godina evanđelja
Zlo se pojavljuje pred nama poput Golijata, jaka, dobro opremljena i naoružana, a dobro poput Davida s praćkom u ruci. I pored svega toga, i mi poput Davida trebamo biti sigurni u pobjedu. Bog je bio iza one praćke, a ne iza oklopa. Zato je David pobijedio.
David je tek blijeda slika onoga što je Krist svojom „praćkom" učinio kada se, okružen silom i mržnjom, predao u ruke vječnoga Oca, predao se na raspolaganje Očevoj ljubavi. Svu zaštitu Isus je povjerio Bogu (Ocu).
No, ima još jedna zorna slika. Slika vuka i janjeta. Nije li Isus upravo tu sliku koristio: Šaljem vas kao janjce među vukove (Lk 10, 3). Kakve su tu šanse za pobjedu janjaca? Vukovi su zaštićeniji od janjaca. Zar nije i samo zakonodavstvo više postavljeno tako (grješne strukture) da zaštiti lopova. Nastradat će oni na sitno. U ovom svijetu doista je napast da čovjek zaželi biti vuk, Golijat, da povjeruje u laž (u početku bijaše Riječ, ali i laž), u pušku (nasilje), a ne u janje, David s praćkom, da se osloni na istinu i križ (slika na koricama HV 10). Upravo to je Isus htio da apostoli budu. Ipak Isus nije slao apostole da od njih napravi gubitnike, nego upravo pobjednike.
Ta poruka jasno se izražava na svakoj misi kada svećenik podigne hostiju i pozove ljude da priđu i uzmu pobjedničku snagu u sebe riječima: Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta!
Evo Jaganjca Božjega koje je pobijedilo divljinu ovoga svijeta, vučje osobine, nasilje, nadutost, oholost ovoga svijeta. Jaganjac ne crpi snagu u tjelesnoj snazi, poput vuka, kao što se ni David nije oslanjao na svoju snagu i opremu, nego na Boga Izraelova.
5. Možemo danas reći da je društvo slabo i zato što nemamo političkih zatvorenika.
6. CHM je škola osmišljavanja križa, janjeta, Davida, ideala. Vječna i idealna Hrvatska živi najviše u patnicima i prognanicima, a najmanje u sitima i situiranima. Jer patnici i prognanici su najpismeniji za „čitanje" naroda. Oni ne čitaju debele knjige i programe, poruke iz EU i Bruxelesa, nego čitaju narod. Vi ste to pismo/čitanje dobro naučili. Koristite ga i dalje jer se bojim da tu knjigu koja se zove (hrvatski) narod sve manje čitaju oni koji ga vode. Zato je potrebno sići u narod poput Isusa. Vratimo se slici s početka propovijedi kako je đavao lupa kamenjem po onom gradilištu na brdu. zato je građevina postala veća nego je bila predviđena. Tako je bilo lupanja i lupetanja po ovom brdu. zato je crkva ovako velika postala. Ima također lupanja kamenjem i po građevini naše Hrvatske. Ne treba se zato previše zabrinjavati. i to lupanje i lupetanje može doprinijeti da ona neprestano jača i raste.
Ova CHM nastala je prvenstveno zato da upoznamo one koji su znali iz svoje patnje čitati svoj narod, živjeti i žrtvovati se za njega.
Nakon mise članovi HDPZ obišli su kriptu svetišta gdje ih je mons. Rogić upoznao s trenutnim aktivnostima vezanim za Crkvu hrvatskih mučenika kao i idejom cijelog projekta. Slijedila je skupština društva u kojoj je predsjednik Marko Grubišić poručio. „Žrtve koje su pale za današnju Hrvatsku ne padaju u zaborav, što je vidljivo i po ovom našem susretu i okupljanju. Ono što je posebno značajno u rad naše udruge uključuju se i mlađi, djeca i unuci političkih zatvorenika koji su jamstvo čuvanja uspomena na žrtve bivših politički režima," zaključio je predsjednik Grubišić. Datum obilježavanja Dana hrvatskih političkih zatvorenika ima posebnu simboliku i po stradanju VenaNcija, prvog mučenika iz redova kršćana i biskupa s teritorija današnje Hrvatske koji je skončao 257. godine u unutrašnjosti Dalmacije a čiji se lik nalazi i u vitraju kapele unutar CHM-a.