Nalog Tijelova je sebedarje
Kao da je svaki od njih iz procesije svima poručivao: kroz službu koju obnavljam i ja ću biti dar svima vama. Mnogi su se trudili da tako i rade. No u takvim prilikama bilo je uvijek slučajeva da se netko predstavi kao da tako radi a ustvari ne radi niti želi tako raditi. Bilo je tu dosta glume. Zato Crkva i nije sklona obnavljati taj običaj, iako joj je drag kada se ispravno shvati.
Teško je naći neku usporedbu što znači taj dar: dati drugima svoje tijelo i svoju krv za hranu.
Možemo bar donekle to približiti slikom djeteta u majčinu krilu koje svu hranu, svu životnu energiju dobiva od majke. Pa i kada se dijete rodi i dalje uglavnom dijele prima sve od majke. Uključuje se, dakako, i otac. Dijete neće rasti samo po materijalnoj hrani nego i po pogledima dobrote i ljubavi majke i drugih ukućana. Oni su njegov život. Kada primamo tijelo Kristovo, onda u nama počinje kolati onaj život koji je Krist, koji je u Bogu. To je onda neki novi dar koji može dati samo Bog.
Današnja procesija poručuje svijetu da kršćanstvo ima što ponuditi svijetu, da ide prema svima s darom, a ne s prijetnjom. No ujedno poručuje da se ne želi tako prilagoditi da postane neprepoznatljivo. Također želi poručiti da vjera prelazi sferu privatnosti. Kršćanin nema pravo reći: moja vjera je moja privatna stvar; ja ću je aktivirati kada mi se sviđa. Na svome radnom mjestu ne trebam voditi računa da sam vjernik. Pače, on se treba u društvu tako predstaviti da svima bude jasno da se od njega i ne traži niti se očekuje nešto što nije u skladu s mojom vjerom. Crkva svojim procesijama ne želi nikoga provocirati, izazivati, posebno ne na nasilje. Kada bi crkvene procesije trebala štititi policija, tj. kada bi one za građane bile shvaćane kao provokacija, zacijelo ih Crkva ne bi preporučivala. Nasilje nije nikada dobro: ni kada ga izazivaš, ni kada ga činiš, ni kada se s njime pomiriš.
Danas valja spomenuti da i kršćanin koji prima Isusa, njegovo tijelo i krv, u stan svoga živote i svoje duše, treba imati u vidu da Krist uvijek poštuje slobodu svakog pojedinca. Neće on nasiljem ulaziti u taj stan, niti će se u njemu nametati. Dogodi nam se, naime, da primimo u svoju kuću uglednog gosta pa se vladamo kao da i nije tu. Tako se možemo postaviti i prema Isusu kojemu otvorimo vrata pa ga smjestimo negdje u kut a mi opet po svoju: oslanjamo se na svoje snage i svoju pamet, donosimo programe i planove ne vodeći računa o tom prisutnom gostu koji , bez sumnje, želi i može pomoći pri svemu tome.
Krist nam nudi svoju pomoć i danas kao narodu i kao Crkvi u Hrvata.