Program proslave Velike Gospe u svetištu Krasno

BILTEN MAJKE BOŽJE KRASNARSKE

VELIKA GOSPA - KRASNO 2008.

PROGRAM SLAVLJA VELIKE GOSPE 2008.

1. Subota, 9. kolovoza 2008.

SUSRET STRADALNIKA DOMOVINSKOG RATA, INVALIDA

I SVIH NEMOćNIJIH I BOLESNIJIH

(Omogućimo našoj braći u većoj nevolji da dođu na Krasno,
što bi im na Veliku Gospu možda bilo teže u mnoštvu vjernika).

2. četvrtak - 14. kolovoza 2008.

BDJENJE UOčI VELIKE GOSPE

3. Petak - 15. kolovoza 2008.

SVETKOVINA VELIKE GOSPE - UZNESENJA MARIJINA

DOđIMO K MAJCI BOŽJOJ KRASNARSKOJ!

Poštovani hodočasnici!

I ove godine Majka Božja Krasnarska poziva nas u svoje svetište na Krasnu, u srcu živopisnog i za sve nas privlačnog Velebita.

Okupit ćemo se na Marijin najveći blagdan kada je gledamo od Boga proslavljenu, na nebo uznesenu, radujući se jer je u slavi kod Boga, jer u njoj vidimo jednu od 'svojih', 'kćer roda ljudskoga', našu 'sestru' i još više 'Majku-Zagovornicu-Kraljicu'. U njezinu uznesenju odnosno potpunom uspjehu, gledamo i našu budućnost, našu slavu. Bog nas po Mariji zove da usprkos našim razočaranjima gledamo naprijed, sve do naše zadnje budućnosti, koju on osigurava ako s njime surađujemo. To je razlog naše radosti.

Hodočasteći, po mogućnosti po starom običaju i pješice, uključujemo se poput Marije u povorku svih onih koji su snagom Božjom stvarali novi i bolji svijet, počevši od boljih međuljudskih odnosa u našim obiteljima.

I ove godine uključujemo u naš zavjet molitve i žrtve za izgradnju naših župnih zajednica, za našu spremnost na suradnju u raznim zadacima.

Pogledajte predviđeni program i preporučite ga drugima. Učinimo sve da Svetište na Krasnu, po Marijinu zagovoru, tih dana bude mjesto našeg istinskog susretanja s Bogom i međusobno, jačanja naše otvorenosti Božjim nadahnućima za izgradnju crkvenosti osobito suradničke svijesti u župnim zajednicama naše gospićko-senjske biskupije.

U ime Odbora za Krasnarsko svetište

Mons. Tomislav šporčić, generalni vikar

HODOčASTITI UZ POKORU I OBRAćENJE

Hodočašća su uvijek bila povezana i s nekom žrtvom odnosno pokorom koja vodi k obraćenju. Evanđelje jasno naglašava potrebu obraćenja bez kojega nema ulaska u kraljevstvo nebesko. Vjernici su svoje hodočašćenje redovito povezivali i s pokorom dugih pješačenja, strogim i dugim postovima, obilaženjem zavjeta, a sve s ciljem da se vježbaju u duhovnom životu, čuvajući se od grijeha i svakoga zla. Donedavno, ali i danas se znaju vidjeti pobožne neki vjernici koji na koljenima obilaze Svetište Majke Božje Krasnarske. Takva i slična vanjska pokora vodi odricanju od zla i jačem opredjeljenju za Isusa, posebno u sakramentu pokore ili pomirenja.

U naše vrijeme pokornički vid hodočašćenja izražen je i pobožnošću Križnoga puta koji se u svetištima obavlja zajednički ili osobno. Križni Put nam na vrlo jednostavan način pomaže razmatrati muku i smrt Isusovu koja je prijelaz k slavi uskrsnuća. U takvom razmatranju i molitvi imamo prilike produbiti pojedina događanja u postajama kao svoja ili postaje svojih bližnjih, postaje svojega naroda i društva. Križni put nam uprizoruje kako je Isus svojim trpljenjem vršio volju nebeskog Oca. To je snažan poziv svakom vjerniku da u svom životu vrši volju Božju, makar i uz teže žrtve i odricanja, što predstavlja i određenu muku odnosno pokoru. To je put oslobađanja od sebičnosti i otvorenosti prema Bogu i ljudima.

Krist ne samo poziva na pokoru već nam daje i primjer pokore. Krist je, naime, pružio najveći primjer pokornicima time što je htio trpjeti za naše grijehe.Tkogod se smatra kršćaninom mora slijediti korake Božanskog učitelja i odricati se, nositi svoj križ i sudjelovati u Kristovim patnjama, što ga vodi k slavnom uskrsnuću.

Neka i pobožnost Križnoga puta, po nekim elementima ove godine posebna, u našem svetištu na Krasnu bude pomoć da po zagovoru Velike Gospe što bolje obnovimo svoju vjeru i doživimo pravu životnu radost.

HODOčASTITI - PRIčESTITI SE

Pretpostavlja se da se svi koji dolaze na Krasno ispovijede, sudjeluju na misi što uključuje i primanje svete pričesti.

Ništa nam ne koristi tužiti se što neki ne idu u crkvu, čak i iz naših obitelji, ili omalovažavaju našu vjeru, ako mi sami ne živimo od svoje vjere. A to se događa ako se ne kajemo za svoje grijehe, ako se ne okupljamo u nedjelje i blagdane na misi te osobito ako se ne hranimo Božjom riječi i Božjim kruhom u pričesti.

Moramo se susresti s ozbiljnom činjenicom zanemarivanja nedjeljne mise, a onda i pričešćivanja, bez čega, kako je sam Krist rekao, ne možemo imati 'života u sebi'. U tom smislu, krajnje je vrijeme da se počne ispravljati praksa da je pričest samo za djecu i starije, osobito za žene, te da je dovoljno eventualno jednom godišnje ispovjediti se i pričestiti se. To nipošto nije dobra tradicija. Navikli smo se da se svakoga puta prije pričesti treba ispovjediti. Međutim, to nije uvijek potrebno. Ispovijedamo se, odnosno tražimo od Boga preko Crkve oproštenje/pomirenje, kada nas savjest upozorava da je naš život u raskoraku s našom vjerom u Krista. Zato idemo na ispovijed osobito o nekim važnijim prigodama (Božić, Uskrs, Velika Gospa i dr). Uostalom, i sama misa je slavlje Božjega darivanja u Isusu za nas, za oproštenje naših grijeha. Isus je došao za grešnike.

Svakako, pitanje pričešćivanja bilo bi potrebno raspraviti na razini naših župnih zajednica. Jer biti na misi a ne pričestiti se slično je kao da smo pozvani na svečani ručak a ne želimo jesti. Jer istom pričešćujući se, ulazimo u pravo zajedništvo s Kristom i braćom. Kao što od mnoštva zrnja nastaje jedan kruh, čestica pri-čestici, tako se i mi združujemo u zajedno Tijelo, u Kristovo zajedništvo. Upravo nam taj pričesni susret daje snagu za ostvarivanje Kristove ljubavi u svakidašnjem životu.