Propovijed biskupa Barišića u Senju
Sv. Ignacije Antiohijski (Dj 11, 19-26; Iv 15, 1-11)
Nazočnost hrvatskih biskupa u gradu Senju, susret i zajedničko euharistijsko slavlje, večeras u Senjskoj katedrali doista je radostan i značajan događaj za sve nas, braćo i sestre. U takvoj radosti pozdravljam domaćina Gospičko – senjskog biskupa, brata Milu, metropolitu Riječkog mons. Ivana, kanonike, svećenike, redovnike, redovnice, vjerni puk Božji, gosp. Gradonačelnika, g. saborskog zastupnika i sve građane…
U gradu smo Senju, svojevrsnoj memoriji naše burne povijesti, u kulturnom i povjesnom središtu, u kojem je stoljećima kroz velike nevolje, trebalo braniti slobodu i krst časni. Na našim prostorima ovo je često bilo najuže međusobno povezano. Unutar jedne takve povezanosti slobode i vjere, stoji i povijesna povezanost obrane grada Klisa i Senja, kliških branitelja i senjskih uskoka pod vodstvom uskočkog kapetana Petra Kružića. Split i Senj osobito povezuje učeni i nemirni duh, nadbiskup Mark Antun de Dominis, koji je snažno obilježio svoje vrijeme, a u nekim stvarima čak bio i ispred svoga vremena. Kakve je sve nevolje i patnje podnosio hrvatski narod pred turskim osvajanjima svjedoči nam i otac hrvatske književnosti i duhovni pisac Marko Marulić vapijućim glasom u svojoj molitvi „Suprotiva Turkom“:
Svemogući Bože moj, kim svaka postaju,
Odvrati jur gnjev tvoj, ter pomiluj naju,
Ostavi zlu volju, pozri na virni puk,
Gdi trpi nevolju, svak čas od turskih ruk.
Luge, sela grade, popliniv s`žegose
Muže, žene, mlade, svezav povedoše.
A mnogi se i raseliše preko granica, kopna i mora, u Gradišće i Molisse.
I prvo današnje čitanje iz Djela Apostolskih govori nam o progonima i nevoljama: „Oni što ih rasprši nevolja dopriješe do Fenicije, Cipra i Antiohije... Ruka Gospodnja bijaše s njima... U Antiohiji se učenici najprije prozvaše kršćanima“. Upravo danas slavimo blagdan jednog velikog antiohijskog svjedoka vjere, biskupa i mučenika, sv. Ignacija Antiohijskog, rođenog 50-te godine po Kristu, drugoga nasljednika sv. Petra u Antiohijskoj crkvi. Uhvaćen, osuđen, u okovima je vođen u Rim gdje je mučen i bačen zvijerima u Rimskoj areni 107. godine. Zlostavljan na putu do Rima, hrabrio je vjernike i biskupe u mjestima kroz koja je prolazio, hrabrio glasom i poslanicama, a najviše ih je ohrabrio svojim svjedočkim životom potičući ih na povezanost s Kristom i zajedništvo u Crkvi.
Stoljećima, toliki sinovi i kćeri hrvatskog naroda u obrani slobode i kršćanske vjere, predavali su nam ne samo primjer hrabrosti domoljublja, već i uzor svetosti Bogoljublja. Ugroženi puk od turskog osvajanja uz svoje vapaje Bogu nadao se je ljudskoj pomoći i kršćanskoj solidarnosti od tadašnje kršćanske Europe. Dok su Turci bili pod Klisom slala su se pisma i poslanstva na sve strane. Ban Petar Berislavić, Trogiranin slao je u poslanstvu splićanina Tomu Nigera, ne bi li dobio pomoć od europskih vladara za svoj patnički hrvatski narod. Mavro Vetranović opisao je europsku nebrigu i našu križnu svakodnevnicu dok se još Klis držao poznatim stihovima:
„I vašoj državi, ku nogom poplesa,
Ni jednog ne ostavi hrabrog viteza.
Nego samo Klis ostaje, u ki se uzda puk.
Vaj, drazi Klišani, ali vi ne znate,
što su zli Kristijani, a u njih se uzdate“.
Ne znam koliko bi se ovi Vetranovićevi stihovi mogli primjeniti na slučaj nedavne agresije na Hrvatsku, jer u novije vrijeme Europa ne želi se zvati kršćanska. Danas, poslije tolikih nevolja i križnih puteva, zahvalni smo Bogu i mnoštvu mučenika i svetaca hrvatskog naroda za slobodu i krst časni. Inicijativom, prije svega vašega biskupa Mile, na Udbini želimo sagraditi crkvu posvećenu upravo svim hrvatskim mučenicima i svecima. Dok zahvaljujemo Bogu i svima njima da smo ostali, da nismo nestali s povijesne scene, te da danas živimo na svom, u svome nacionalnom, kulturnom i vjerničkom indentitetu, osobito ovdje u Senju, naviru nam ova povijesna sjećanja na stoljetna stradanja hrvatkog naroda. Dakako, naše povijesno sjećanje ne želi nas zatvarati u prošlost već prije svega ono nas otvara budućnosti. U tom svjetlu, ovdje u Senju, gdje se čuva ključ kliške tvrđave koja se u ono vrijeme nazivala i bila „ključ Europe“, mogli bismo se zapitati: Gdje i u čemu je bio ključ naše povijesti? Koji je i kakav je ključ naše budućnosti? Pa i osobne i obiteljske? S pravom se bunimo ako nam drugi pišu povijest, ili bolje reći brišu istinu, izjednačujući žrtvu i agresora, o čemu nam svjedoče i najnovije stranice takozvano haškog suda pravde. Ali, kako mi sami pišemo i čitamo svoju povjest? Nije li naša povijest, kako ona 1941. tako i ona 1991., od nas samih psotala prešućena, nijema, gluha i ideološki manipulirana? U kojem je ključu želimo čitati? Samo političkom, ekonomskom, sociološkom...? Takav ključ nije dostatan niti za našu najnoviju povijest niti za teška i duga stoljeća naših stradanja i patnji. Braćo i sestre, ključ, koji je tajnovito ali trajno prepoznatljiv u povijesti našega naroda, izvorno i primjerno prisutan je u osobi Isusa Krista i očitovan u svjedočanstvu njegovih svjedoka. Isus Krist jest Božji ključ naše povijesti koja cjelovito s Njegovim križem i uskrsnućem postaje povijest spasenja. Isus Krist jest Prvi i Posljednji, Živući koji ima ključeve Smrti i Podzemlja (Otk 1,17). On je ključ našega života i povijesti. On je Ikona naše budućnosti! Zato jedino Isus Krist može reći svojim učenicima, onda onima s Njime i svima budućima: „Ja sam istinski trs, a Otac moj vinogradar!“ Vinograd je slika izraelskog naroda za koga prorok Jeremija slikovito reče: „A ja te zasadih kao lozu izabranu, ko sadnicu plemenitu. Kako li mi se samo prometnu u jalov izrod, u lozu divlju“ (Jer 2,21); a prorok Izaija još konkretnije dodaje: „Nadao se pravdi a eto nepravde, nadao se pravičnosti, a eto vapaja“ (Iz 5,7). Od vinograda se očekivao plod koji je izostao. I hrvatski narod jest jedan vinograd. Sin Božji ušao je u vinograd - u našu besplodnu povijest. Jedino On može reći: „Ja sam trs a vi loze“! Slika - metafora loze izražava Otajstvo utjelovljenja Sina Božjega, Trsa s plodnim mladicama koje su povezane s njime i međusobno. Isus Krist jest vjerni vinograd – loza koja za razliku od nevjernog Izraela donosi plod. Trs i loze su jedno. Imaju istu limfu. Zajednički im je plod. Ali biti plodan ima svoj bitni uvjet, kojega Isus neprestano naglašava: „Ostanite u meni... Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda“ (Iv 15,4-5). „Ostati u Njemu“ znači biti prožet Njegovim sokom - duhom ljubavi prema Bogu i bližnjima. Potrebno je ostati u Njemu, da bi se održali i plod donosili. Protivno ovom ostati, jest nestati, jest osušiti se i biti bez ploda. Nije dovoljno biti oko Njega s površnom egocentričnom duhovnošću, biti samo lišće bez ploda. Potrebno je plod donositi a ne samo ime nositi. Upravo to je mislio i Mavro Vetranović dok je govorio o „zlim Kristijanima“, onima s imenom bez svjedočenja. Smijemo li se zapitati, kakav je danas vinograd hrvatskog naroda? Raste li u slobodi za kojom je stoljećima čeznuo? Je li plodan pravdom, poštenjem, solidarnošću? Raste li pomlađen u svojim mladicama? Je li na strani života? Krštenje primaju mnogi, skoro svi. Ostaju li te mladice ucjepljene u trs Isusa Krista ili pokušavaju rasti odcjepljene? Sveti Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik, nije nosio samo ime već je bio kršćanin, povezan s Kristom u zajedništvu crkve. Kakvo je naše crkveno, pa i društveno zajedništvo? U svojoj poslanici Crkvi u Efezu piše: „Doista, vaš poštovani prezbiterij, dostojan Boga, skladno je povezan sa svojim biskupom kao žice na citri. Tako u skladu vaših osjećaja i sukladnosti vaše ljubavi, vi pjevate Isusa Krista. I svatko od vas neka sudjeluje u ovom velikom zboru, da bi u zajedništvu slijedio jedinstveni Božji ton i jednoglasno po Isusu Kristu pjevali Bogu Ocu, a On vas čuo i prepoznao po vašim djelima kao udove svoga Sina.“ Sveti Ignacije, čije ime dolazi od Ignis, što znači vatra – žar, i danas nas svoju braću biskupe i sve vjernike poziva i hrabri da se ne zovemo samo kršćanima već da s novim žarom živimo, svjedočimo i navještamo Radosnu vijest života u društvu, te s Kristom povezani svi mi u zajedništvu Crkve u svome vremenu budemo svjetlo svijeta i sol zemlje. Da, braćo i sestre, Senj je bogato povijesno žarište naše nacionalne, crkvene i kulturne memorije, koja nas podsjeća na prošlost, ali i danas živo kulturno i duhovno središte koje nas otvara i istovremeno usmjerava na budućnost. S pravom se kaže da narod bez povijesnog pamćenja, bez memorije nema budućnosti. „Ostati na Njemu – pravom trsu, Isusu Kristu, korijenu i izvoru plodne loze, koji s bogatog svoga uroda za nas, podiže kalež saveza na zdravlje i spasenje naše i koji nas pozva da to činimo Njemu na memoriju – spomen, znači pisati, čitati i graditi cjelovitu i sigurnu povijest i budućnost“. „A ruka Gospodnja bijaše s njima.“ Poput kršćana u Antiohiji i mi smo prepoznali i osjetili da je nad nama i s nama kroz našu povijest bila i jest „ruka Gospodnja“. Bila je i nad onima i s onima za koje se govorilo „čuvaj se senjske ruke“. Ovoj pruženoj ruci Gospodnjoj, Isusu Kristu podizali su Klišani i Senjani svoje ruke i srce. To i večeras činimo i mi pastiri zajendo s vama vjerni puče Božji. Ova ruka Gospodnja ispružena prema nama i raspeta za nas u našoj povjesti i za našu povijest piše naovu stvarnost, u kojoj je ljubav jača od mržnje, dobro od zla život od smrti. Ova Božja ruka ključ je povijesti koji otvara vrata smrti i podzemlja. Život otvara budućnosti. Kao mladice pravoga trsa koji nam reče: „To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“, mi okupljeni na ovom euharistijskom slavlju, memoriju ključu, njemu jedinomu ključu povijesti i budućnosti, naše Europe i svijeta u svojoj radosnoj nadi kličemo: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo“. I večeras, braćo i sestre, u zahvalnosti Bogu za darovani ključ života, naše povijesti i budućnosti potražimo Ga još više! Potražimo Ga kroz svoju odgovornost, osobnu i obiteljsku, crkvenu i društvenu. Utjelovimo Ga svojim životnim svjedočenjem i navještajem! A ti Gospodine, ključu i vrata naša, učini da svi mi kao mladice na tebi - trsu, u vinogradu hrvatskog naroda i društva, i sami postanemo vidljiv plod i prepoznatljiv ključ naše bolje budućnosti.