Propovijed riječkoga nadbiskupa na Udbini 9. rujna

Ove riječi iz današnjeg evanđelja odjekuju u našim dušama kao objašnjenje krbavskog poraza prije 514 godina, kada je hrvatska vojska hametice potučena u srazu s turskom. Kao da se pisac ovog evanđeoskog teksta proročki prenio u budućnost i predvidio da će do tog poraza doći zbog propusta hrvatskih vojskovođa da prije bitke sjednu i promisle mogu li se, i ako da, na koji način uspješno suprotstaviti neprijatelju sa snagama kojima su raspolagali. Prema povijesnim izvorima, bilo je u hrvatskim redovima onih koji su pozivali na takvo promišljanje i na drukčije suprotstavljanje neprijatelju, ali oni koji su imali glavnu riječ, nisu ih htjeli čuti. Tako je junačko srce pobijedilo razum, a svima je poznato kakav je konačni ishod bio. Kamo sreće da se takvo razilaženje srca i razuma u našoj povijesti dogodilo samo u ovom slučaju. No, zar to nije nekakva konstanta koja nas neprestano sve do danas prati, bilo na način da srce nadvladava razum, bilo obratno? I danas  mnogi na našu stvarnost gledaju pretežno očima srca, zapomažući s prorokom Jeremijom: «Sva je zemlja pusta jer nikog u srce ne dira» (Jer 12, 11). Drugi, pak, smatraju da takvo stanje nije posljedica pomanjkanja srca, tj. ljubavi, nego kritičkog i trezvenog razuma, pa ističu da nam više od svega  treba pameti i znanja. A trebalo bi biti svima očito da rješenje nije u alternativi srce ili razum nego u sintezi i međusobnom prožimanju jednog i drugog. Istinski su uspjesi i pobjede mogući samo ako veliku ljubav i polet usmjeravaju još veća mudrost i razboritost spojene s moralnim osjećajem za istinito, dobro i pravedno. Za takvu se sintezu zauzima Isus u današnjem evanđelju kada  zahtijeva da prije bilo kojeg pothvata najprije sjednemo i razmislimo. Zna Gospodin da se samo tako možemo sačuvati od brzopletosti i pogrješnih odluka koje se nerijetko skupo plaćaju.
Tu je i druga Isusova riječ koja nam se čini kao naručena za ovo mjesto i za ovaj dan. čuli smo kako On u današnjem evanđelju kaže: «Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: 'Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!'» Znamo da se na mjestu gdje se nalazimo ne gradi kula nego spomen-crkva svim hrvatskim mučenicima, svim onima koji nisu Boga i čovjeka ljubili samo srcem nego i umom, ne samo riječima nego i djelima. A i kako bi drukčije, ako vjera nije samo osjećaj nego i razum i volja; ako ona uključuje sve čovjekove sposobnosti u opredjeljenju za Boga i čovjeka; ako nas Isus, kako smo u današnjem evanđelju čuli, poziva da ga ljubimo iznad svega, ali i da, prije nego odgovorimo na njegov poziv i pođemo za Njim, dobro razmislimo o tom njegovu zahtjevu?
Slično se srce i razum nastojalo uskladiti i kod pripreme gradnje ove spomen-crkve. Moralna i svaka druga opravdanost njezine izgradnje, što ju je pokrenula i nadahnula velika ljubav, bila je ispitivana razlozima razuma, kako se ne bi gradilo nešto što nema opravdanja ili što se ne može dovršiti. Važno je da i kod daljnjeg ostvarenja, koje će nesumnjivo nailaziti na poteškoće poput svakog velikog pothvata, želje i mogućnosti, srce i razum ostanu usklađeni. Samo je to jamstvo uspješnog završetka i samo tada će nas angažiranje oko izgradnje ovog spomen-hrama ujedini na bitnim vrijednostima, za koje su mučenici živjeli i umirali. Učinak toga će biti da ćemo usporedno s izgradnjom ovog materijalnog hrama izgrađivati i nutarnji duhovni hram istine, pravde i ljubavi u svojim srcima i međusobnim odnosima, postajući tako živi Božji hram.
Pascal je govorio da srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje, pa je zato potrebno da razum slijedi i srce, a ne samo logiku. No, moramo reći, a današnje evanđelje nas u tome podržava, da vrijedi i obratno, da i srce treba slušati razum. Bilo bi doista loše kada bi ono što se vidi srcem ostalo zatvoreno za razum i njegovu refleksiju, kada sve ono što ljubimo i cijenimo ne bismo mogli i htjeli podvrći razumskom utemeljenju i opravdanju, posebno onom moralnom. To bi značilo da nas naša ljubav porobljuje i sputava. Upravo na tu mogućnost misli Isus kad u današnjem evanđelju zahtijeva da svoje ljubavi, pa i one najveće kao što su ljubav prema vlastitom životu, prema roditeljima, bračnom drugu, djeci, domovini, trebamo uzdići na razinu odnosa koji je On došao utemeljiti navještajem kraljevstva Božjega u kojemu su osnovni  zakon bezuvjetna ljubav prema Bogu i bližnjemu bez iznimke. Isus nas time poziva da našim ljubavima, svemu onome što srce vidi i cijeni, damo univerzalnu, bezuvjetnu dimenziju, kakva je upravo razumska dimenzija, dakako, ukoliko razum ispravno upotrebljavamo.
Bez konfrontacije s razlozima razuma, razlozi srca mogu voditi u subjektivizam, zatvorenost i sebičnost, osobnu i skupnu, kao što, bez konfrontacije s razlozima srca, vođen samo čistom razumskom logikom, čovjek može lako završiti u apstraktnosti i bešćutnosti prema konkretnim ljudima i stvarnostima, može upasti u moralni formalizam i farizejstvo, može slijediti najobičniji konformizam i pragmatizam. Treba li posebno isticati da su jedno i drugo značajke i opasnosti našeg vremena i njegove kulture, i to ne samo negdje drugdje, nego i ovdje kod nas?
Sve to ukazuje na nužnost dijaloga, najprije dijaloga srca i uma u svakome od nas, jer su samo ljudi koji su u skladu sa sobom sposobni graditi i širiti mir i sklad oko sebe. Taj je nutarnji sklad pretpostavka za dijalog u međusobnim odnosima, kako u onim bračnim i obiteljskim, tako i u onima između različitih društvenih skupina, kao i odnosima na području gospodarstva, kulture i politike. Srce vidi vrijednosti i ideale i oduševljava se njima, dok razum trezveno i kritički propitkuje je li to u skladu s moralnim zahtjevima i može li se i kako ostvariti. Srce je idealističko, razum realističan; srce bi htjelo sve, a razum se usmjeruje na ono što je moguće. Upravo je zbog toga dijalog, kako ističe Drugi vatikanski sabor, dužnost svih i treba biti otvoren svima (GS 92), a prije svega onima koji, u zajedničkoj brizi za opće dobro, «drukčije od nas misle i rade u društvenim, političkim ili vjerskim pitanjima» (GS 28). No, da bi istinski dijalog bio moguć, potrebno je, prema shvaćanju koncilskih otaca, da svi sugovornici budu ravnopravni (UR 9), da su sposobni jedni druge čuti i svoje srce otvoriti «u duhu ljubavi različitim oblicima ljudskog suživota» (OT 19) te da ništa unaprijed ne isključuju iz razgovora. Ne čini li se, braćo i sestre, da je upravo izostanak takvog dijaloga jedan od glavnih uzroka mnogim našim međusobnim nerazumijevanjima, sumnjičenjima, etiketiranjima, predrasudama, tolikim društvenim nesigurnostima i razilaženjima s obzirom na našu prošlost i s obzirom na naš put u budućnost?
Postavlja se pitanje zašto nemamo dovoljno volje za takav dijalog koji je jedini put do uspostave suglasja između različitih opcija i logika, između onoga što bismo htjeli i onoga što je moguće i dopušteno, između srca i razuma, odnosno onih koji slijede jedno ili drugo? Ne odražava li se u tom pomanjkanju volje ona dublja bezvoljnost i nemoć koja je poznata svakom čovjeku? Poznata nam je u tom smislu  jadikovka starog rimskog pjesnika da vidi i odobrava što je dobro, a ipak slijedi što je zlo. Slično je govorio i sv. Pavao da ne čini dobro koje bi htio, nego zlo koje ne bi htio, kao da nije svoj gospodar, kao da netko drugi njime vlada. «Po nutarnjem čovjeku», kaže on, «s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha...». Tim je riječima opisana tragična sudbina čovjeka, njegovo iskonsko otuđenje koje je posljedica grijeha. Grijeh nas otuđuje dovodeći nas u stanje da moramo proturječiti svojim najdubljim težnjama koje mogu naći svoje ispunjenje samo u Bogu. Diktat je grijeha jači i strašniji od bilo kojeg ljudskog diktata, i što smo više pod njegovim diktatom, to smo nemoćniji i neotporniji u suprotstavljanju drugim diktatima.
Pavao se pita tko će nas izbaviti iz tog smrtonosnog stanja i nalazi odgovor u Isusu Kristu, čijom smo milošću spašeni. Pavao je čvrsto vjerovao na temelju osobnog iskustva da je Krist je jedini Spasitelj i Osloboditelj čovjeka. Bezbrojni su koji su dijelili i još uvijek dijele s njime tu vjeru i iskustvo. Među njima je bio i sluga Božji Ivan Pavao II. koji je svoj pontifikat počeo porukom «urbi et orbi»: «Nemajte straha! Otvorite vrata Kristu, otvorite državne granice, političke i ekonomske sisteme, bezgranična polja kulture, civilizacije, razvitka.»
Tu bismo poruku, braćo i sestre, svi trebali uzeti k srcu, jer Krist je put u istinski život i snaga kojom možemo pobijediti svaku slabost i nemoć. On je kadar pročistiti naše srce, prosvijetliti razum i ojačati volju, pomoći nam do uspostave međusobnog sklada i reda. S Njime su i u Njemu mogući istinski osobni i društveni rast i napredak.
Da je tome tako, svjedoče upravo mučenici. Oni su bili ljudi koji su se dali potpuno zahvatiti Kristom, čijom su snagom pobijedili zlo i postigli potpunu slobodu za činjenje dobra, štoviše, za izvršenje najvećih djela ljubavi prema Bogu i čovjeku. Zbog toga Crkva svaki put o njihovu slavlju zahvalno Bogu kliče: «Mučenička krv očituje čudesnu tvoju snagu, kojom podupireš ljudsku nemoć i slabe ljude krijepiš da svjedoče za tebe, po Kristu našem Gospodinu.» Mučenici su zvijezde koje ne tamne i zato su sigurni orijentiri u svim vremenima. Njihovo je svjedočanstvo neiscrpan izvor vjerodostojnosti Crkve i onoga što ona nadahnuta Duhom Svetim naučava i čovjeku predlaže. Njihova je krv sjeme novih kršćana, kako je govorio stari crkveni pisac, a povijest ne jednom potvrdila.
Braćo i sestre, na početku smo današnjeg evanđelja čuli kako je s Isusom na njegovu putu u Jeruzalem išlo silno mnoštvo. Dio tog nepreglednog mnoštva, koje Isusa ne prestaje slijediti sve do današnjeg dana, činimo i mi koji smo se u njegovo ime okupili danas na ovoj našoj Golgoti da, slaveći spomen-čin njegove muke i smrti s kojima su sjedinjene muke i smrti tolikih znanih i neznanih naših mučenika i patnika, postanemo i dionicima njegova uskrsnuća, koje svojim zrakama nade ne prestaje već sada obasjavati sve naše križeve i pretvarati ih iz znakova smrti u znakove novog života. Kao onom prvom mnoštvu, Isus se i nama ovdje obraća i govori nam da ga trebamo ljubiti iznad svega, ali ne slijepo nego s razlogom, i da svoje zemaljske poslove, bilo osobne ili društvene, ne smijemo činiti samo sa srcem nego i s razumom. Ljubav je prema samom sebi prava samo ako uključuje srce i razum, tako i ljubav prema vlastitoj obitelji, tako i ljubav prema vlastitoj domovini. Molimo, stoga, zajedno s drevnim kraljem Salamonom da nas Bog obdari prije svega svojom mudrošću, kako bismo u njezinu svjetlu u svim prilikama i okolnostima znali umom i srcem slijediti putove Gospodnje, koji su jedini putovi života. Da s tih putova nikada ne skrenemo, neka nam u tome svojim zagovorom pomognu svi naši sveti hrvatski mučenici i Božji ugodnici. Amen.


  Vijesti - Sve