RIJEKA: Pokop vlč. Bogdana Zovića

Propovijed mons. dr. Mile Bogovića, biskupa na misi zadušnici za + vlč. Bogdana Zovića, Kozala, 22. svibnja 2009.
Završio je jedan svećenički život koji je bio već po svojoj naravi usmjeren u duhu evanđelja prema radu za druge, i to ne one iz svojih bližnjih po krvi nego po vjeri. To je područje svećeničkog djelovanja. Svećenik je u biti navjestitelj Božje ljubavi prema čovjeku. Ne samo onda kada propovijeda, nego cijelim svojini životom. On je svojim životom jedna cjelovita propovijed. Svećenik nema ni svoje obitelji za koju bi se trebao brinuti, ni svoje kuće za koju bi trebao skrbiti. S osjećajima da su župljani njegova obitelj stajao je Bogdan pred njima i u Pazarištu, i u Ravnoj Gori, u Kosinju, Oštarijama, Zagorju i u drugim mjestima gdje je vršio svećeničku službu. Svu svoju brigu i svu svoju skrb on posvećuje onima kojima ga Crkva šalje.
Bogdan je tu svoju životnu propovijed dovršio u ozračju Gospodinova uzašašća. Preminuo je uoči tog blagdana, a pokapamo ga nakon blagdana. Možemo i njegov smrt gledati kao na uzašašće jer je odlučio slijediti Isusa Krista. Postavši čovjekom Bog je prihvatio ljudsku sudbinu. Moglo mu se dogoditi sve što se nama događa. Bio je to silazak, spuštanje na „niske grane", poniženje (živjeti ispod svoga dostojanstva). Pjevajući o patnjama izraelskog naroda u egipatskom ropstvu, Kranjčević stavlja u Mojsijeva usta pitanje:
Jel' ljudsko čelo za to stvoreno da u prah pada ropski, kukavno?
A ako nije ljudsko čelo za takva poniženja, zacijelo nije ni ono Sina Božjega. Pa ipak ih je on prihvatio sva poniženja i svoj ljudski križ. On se spustio do groba. Spuštanjem u ljudski grob, Sin Božji se spustio na najnižu stepenicu. No, to nije bila propast u bezdanim nizinama nego početak ljudskog uzdignuća. Njegovo poniženje i križ postadoše polazišta njegova uzdignuća i uzdignuća svih koji u nj vjeruju. Zato se Spasovo drugim riječima zove i Križevo. Uskrsnuo je i uzašao na nebo.
Eto, tako gledamo i na i na spuštanje u grob Kristova svećenika Bogdana Zovića. Vjerujemo da je već čuo Gospodinove riječi: Slugo dobri i vjerni, bio si vjeran u malome, uđi u radost svoga Gospodara! Mi koji srno bili njegovi suputnici imali bismo mnogo toga danas reći iz tog njegovog životnog govora, iz njegove životne propovijedi. No, svjesni smo da sada nije više važno što ćemo mi ljudi reći o njemu, nego kako ga je Gospodin odvagnuo u svojoj ljubavi i milosrđu.
Završio je jedan svećenički život koji je bio već po svojoj naravi usmjeren u duhu evanđelja prema radu za druge, i to ne one iz svojih bližnjih po krvi nego po vjeri. To je područje svećeničkog djelovanja. Svećenik je u biti navjestitelj Božje ljubavi prema čovjeku.
Ne samo onda kada propovijeda, nego cijelim svojim životom. On je svojim životom jedna cjelovita propovijed. Svećenik nema ni svoje obitelji za koju bi se trebao brinuti, ni svoje kuće za koju bi trebao skrbiti. S osjećajima da su oni njegova obitelj stajao je i pred svojim župljanima. Svu svoju brigu i svu svoju skrb on posvećuje onima kojima ga Crkva šalje.
Bogdan je tu svoju životnu propovijed dovršio. Mi koji smo je slušali imali bismo mnogo toga danas reći iz tog njegovog životnog govora, iz njegove životne propovijedi. Poznamo ga kao čovjeka u ophođenju veoma blaga, ali u stavovima veoma čvrsta.
Opredijelio se za službu u narodu i sudjelovao je u njegovim radosnim i žalosnim trenucima. Koliko je puta podijelio s ljudima radost zbog rođenja djeteta, radost prvopričesnih i krizmanih i svadbenih svečanosti. Radovao se kad su se ljudi radovali, njihove radosti bile su njegove radosti. No dolazio je bolesnicima i do njihovih bolesničkih kreveta, do njihovih umornih i od bolesti iscrpljenih tijela; dolazio je kao glasnik nebeske nade kada je zemaljska kopnila, svjedok neugasive nade i onda kada je ispraćao pokojnika na vječni pokoj. Redovito njegovo koračanje za pokojnikom izražavalo ne samo sućut prema rodbini nego i rastanak s čovjekom s kojim je prijateljevao, susretao i surađivao, s kojim se zajedno molio i radio. Pogotovo je takvih slučajeva bilo mnogo u mjestima gdje je dugo svećenički djelovao. No bio je svjestan da njegova nazočnost u narodu znači više od drugih ljudi upravo zato jer je svećenik. Svećenikovi najbliži su njegovi župljani.
U ovoj godini Riječke metropolije valja reći da je Bogdan vidljivi znak našeg metropolijskog zajedništva. Rođen je u Istri, služio je po mjestima Gorskog kotara i Like, a pokapamo ga ovdje u metropolijskom središtu. Neka i dalje s nebeskih visina pomaže tom našem zajedništvu, našoj mladoj biskupiji i njezinim vjernicima, onima koji su mu olakšavali križ bolesti u bolnicama i Svećeničkom domu.
Hvala ti, Bogdane, za zauzet svećenički život na prostorima ove naše Riječke metropolije i posebno Gospićko-senjske biskupije. Neka te Gospodin uvede u svoj mir!
 
Govor generalnog vikara mons. mr. Tomislava šporčića na sprovodu vlč. Bogdana Zovića - Rijeka, 22. svibnja 2009.
Poštovana rodbino, dragi prijatelji župljani župa u kojima je djelovao vlč. Bogdan izražavam svima iskrenu sućut i za smrt pok. Bogdana. Svaka smrt naših pokojnika ostavlja među nama prazninu i na svoj način gubljenje i bol. Sigurno i smrt pok. Bogdana ostavlja prazinu u njegovoj rodbini, među nam svećenicima i vjernicima.
Rođenje u Zovićima, župa Sv. Rozarije Trviž, kod Pazina, 27. rujna 1932. godine. Osnovno školovanje završava u Trvižu. Osam razreda gimnazije s maturom, te Bogoslovni studij polazio je i završio u Bogoslovnom sjemeništu u Pazinu. Za svećenika ondašnje Senjsko -modruške biskupije zaređen je 5. srpnja 1959. u Pazinu. Obnašao je službe: duhovnog pomoćnika i župnika Sv. Juraja u Sv. Jurju (1959-1961.), župnika u Donjem Pazarištu, Aleksinici i Klancu ((1961-1967), u Ravnoj Gori (1967-1977.), Gornji i Donji Kosinj (1977.-1999.), u Oštarijama kod Ogulina (1999-2004.) i Ogulinskog Zagorja (2004-2006.). Nakon umirovljenja 2006. godine boravio je u svećeničkom domu u Rijeci. Zahvaljujemo Upravi Doma na čelu s njenim ravnateljem mons. Nikolom Uravićem i časnim sestrama na brizi i njegovanju u danima nemoći i bolesti vlč. Bogdana.
Vlč. Bogdan je osoba koji je živio cjelovito za svoje svećeničko zvanje. On je u svojoj svećeničkom školovanju i pripremi sav bio u to usmjeren, a takav je ostao čitavi život u svom svećeničkom životu i radu. Rodom je Istranin. No, zdušno i s ljubavlju prihvatio je vjernike u svim župama u kojima je djelovao, a veći dio proboravio je u ličkim krajevima (Pazarišta i Kosinj). Propagirao je i zalagao se za oživljavanje posebnosti pojedinih župa Tako je npr. bio veoma zauzet oko utvrđivanja istine o Kosinju kao mjestu hrvatskog prvotiska. U Oštarijama je činio sve što je mogao na oživljavaju oštarskog svetišta Majke Božje od čudesa.
Bio je ustrajan, stalan, zahtjevan prema sebi. Prema svojim mogućnostima koristio je sve što mu je bilo na raspolaganju. Živo i aktivno je pratio crkvena zbivanja. Redovito sudjelovao na svim svećeničkim sastancima i programima permanentnog svećeničkog obrazovanja. Svuda je brinuo o crkvama i drugim crkvenim objektima. Nastojao je i u siromaštvu i neimaštini izvršiti radove, popraviti, i urediti. Nije u tome malaksao niti u poznim godinama i u godinama ozbiljno narušenog zdravlja. Nastojao sve tome podložiti, zakonu evanđelja i Crkve.
No, sve aktivnosti su proizlazile iz jednog asketskog i požrtvovnog duha. On je za sve svoje djelovanje imao opravdanje i uporište u vjeri, u riječi evanđelja i crkvene stege. Glas savjesti mu je bila prva i vrhovna norma za svako djelo. U tome zaista može biti svijetli primjer. čvrsto vjerujući daje to ono svjetlo kojeg se treba uvijek držati. Na njega bi se mogla primijeniti ona molitva sv. Anselma Canterburyskog:
"Moja svjetlosti, ti poznaš moju savjest,
Jer, 'O Jahve, sve su mi želje pred tobom',
i ako moja duša hoće išta dobro, ti si mi to dao.
Gospodine, ako je ono što ti nadahnjuješ dobro,
ili bih te, upravo zato što jest dobro, trebao ljubiti,
podari mi ono što si me naveo da poželim:
daj mi da te uzljubim koliko zahtijevaš.
Dovrši ono što si započeo,
podari mi ono za čim si me naveo da čeznem,
ne po mojim zaslugama
nego po tvojoj dobroti koja me prva prožela."

Puno puta se pripremao na smrt, na svoj način javno i glasno. često je bio svjestan činjenice smrti. Puno puta pisao i prepravljao svoju oporuku. U povjerenju ostavljao na uvidu kolegama svećenicima. često je privatno i javno molio za sretnu smrt. Tako je to i druge učio. U svom životu sve je jednostavno prihvaćao, a na to ga je nutkala njegova jednostavnost i vjernost.
Bio je plodan u svom svećeničkom životu. vjerujem da je u toj hrabrosti i pobožnosti 50 godina svog svećeništva opasanih bokova dočekao i konac svoga života. Neka ga Gospodin nagradi i pridruži ga broju svetih i odabranih svojih na nebu. Amen.

  Vijesti - Sve