SESTRE U GOSPIĆU PROSLAVILE SVETKOVINU SRCA ISUSOVA
Sestre Presv. Srca Isusova koje djeluju u samostanu i župi Otočac, proslavile su u petak, 19. lipnja 2019. svečano svetkovinu Presvetog Srca Isusova zajedno sa sestrama koje djeluju u biskupskom domu u Gospiću. U dvorani biskupije biskup mons. Zdenko Križić održao im je predavanje o štovanju Srca Isusova i Njegovoj ljubavi prema nama. Iz ovog predavanja donosimo sljedeće:
„Blagdan Srca Isusova započeo se slaviti u nekim crkvama još od 17. stoljeća a uveden je kao obvezan za opću Crkvu u 19. stoljeću, odnosno 1856. Međutim, pobožnost prema Srcu Isusovu datira još od početka 13. stoljeća. Vrlo stara kršćanska tradicija uočila je mistično rađanje Crkve baš u trenutku kada je probodeno Isusovo srce. Uvođenje blagdana za opću Crkvu izazvalo je protivljenje nekih teoloških struja koje su tvrdile da Crkva s ovim čini idolatriju jer slavi, ne realno nego neko metaforičko srce. Odgovor Crkve bio je da se s ovim blagdanom slavi, s jedne strane Isusovo čovještvo, s druge strane Božja ljubav prema ljudima koja se očitovala u Isusu kad je svoj život dao za spas ljudi. U Isusu Bog je ljudima objavio svoje lice i svoje srce, a Isus je Boga objavio kao ljubav. Ta objava Boga kao ljubav tako je velika da je ljudima to teško i vjerovati. Isusove prispodobe o Rasipnom sinu, izgubljenoj ovci, i druge, kao i sami Isusovi susreti s grješnicima i patnicima pokazuju tu nevjerojatnu ljubav i otkrivaju Božje lice za kakvim je čovjek čeznuo od svoga postanka. Crkva ovom svetkovinom daje zahvalnost za tu Božju ljubav koju nećemo nikada dostatno razumjeti i za nju zahvaliti. Da bismo bolje razumjeli sâm naziv blagdana potrebno je bolje razumjeti značenje srca u Svetom pismu. U odnosu na nas i naše vrijeme gdje srce, prije svega, označava stvarnost koja sadrži ljubav, osjećaje, nježnost i slično, značenje srca u biblijskoj tradiciji je daleko šire i jače. Ono je središte cjelokupnog života čovjeka. U Mudrim izrekama stoji: „Sine moj, povrh svega čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život.“ (4,23). U tom smislu nalazimo u Bibliji najrazličitije uloge i funkcije srca.
Srca je organ razumijevanja i shvaćanja
U knjizi Ponovljenog zakona čitamo: „Mojsije veli narodu: 'Vidjeli ste na vlastite oči što je Jahve učinio u zemlji egipatskoj… Ali vam ne dade Jahve do danas srca da shvatite… '“ (29, 1-3).Jošua se pred kraj života obraća narodu riječima: «Evo ja krećem danas na put kojim je svima poći: spoznajte i priznajte svim srcem svojim…: ni jedno od svih obećanja koje vam je dao Jahve, Bog vaš, nije ostalo neispunjeno.“ (23,14). Kod Izaije čitamo Božju uputu proroku: „Idi… otežaj salom srce tom narodu… da očima ne vidi, da ušima ne čuje i srcem da ne razumije.“(6,10). Citate kod Mateja 13,15 i Ivana 12,40, preuzet će sam Isus kako bi istaknuo “okorjelo srce tog naroda… koji srcem ne razumije“. Bez srca se ne može posve razumjeti glas istine, glas Božji. Zato poziv: “Ako danas glas mu čujete ne budite tvrda srca.”(Ps 94,7). Psalmista blagoslivlja Jahvu „koji me svjetuje, te me i noću srce opominje“ (17,7). Za biblijskog čovjeka nije dovoljan zdrav razum da bi se nešto dobro razumjelo. Nužno je i srce, odnosno ljubav. Velika je istina da nećeš nikada dobro razumjeti ili upoznati osobu koju ne voliš. Isus poznaje dobro svoje ovce zato što ih voli, zato što za njih daje život.
Srce služi za razmišljanje
Mudrac Sirah govori o stvaranju ljudi i ističe: „Oblikovao im jezik, oči, uši, i srce im dade da razmišljaju (17, 6).Salomon moli od Boga: „Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, da može razlikovati dobro od zla“ (1Kr 3,9). Imamo u Bibliji bezbroj citata gdje je naglasak da čovjek srcem razmišlja. I Isus će to potvrditi kada veli da iz srca izlaze zle misli i ostalo, jer tamo je sve skovano. Marija u svom srcu razmišlja o riječima koje umom nije razumjela. Ovo nema značenje da osoba u svom razmišljanju i donošenju odluka treba isključiti razum. Nipošto. Bilo bi to vrlo opasno. Naglasak je na tome da sam razum nije dostatan. Kod otaca u pustinji čitamo, kada su pitali jednog iskusnog duhovnog učitelja: “Što moramo slušati više, razum ili srce?” On odgovara: “Srce”. I pojašnjava: “Srce nam redovito dobro kaže što Bog od nas traži. Ali, ako je to nešto zahtjevno, onda dolazi opasnost od razuma koji će nam sugerirati kako da to izbjegnemo učiniti.” Svi imamo iskustva kako nam često razum pomaže da opravdamo nešto što nije za opravdati, ili da ne učinimo nešto što trebamo učiniti.
Srce je organ gledanja
Čitamo kod mudraca Siraha: “Oči je svoje stavio u srca njihova da im pokaže veličanstvo djela svojih.” (17,8). Uz oko i srce je organ gledanja. Što više, neke se stvari mogu vidjeti samo srcem, odnosno snagom ljubavi. Zato Pavao moli za svoje kršćane: “Prosvijetlio vam Gospodin oči srca da vidite” (Ef 1,18). U srcu se nalazi sposobnost čovjeka da vidi ono misteriozno, ono božansko. Isus proglašava blaženima one koji su čista srca i za njih kaže da će Boga gledati. Ne samo u drugom životu, nego još u ovom. Boga se može vidjeti samo očima srca. Svi znamo kako iste stvari, iste osobe, iste događaje, vidi drukčije onaj koji gleda očima tijela i onaj koji gleda očima srca.
Srce je organ pamćenja, memorije
U svagdanjoj židovskoj molitvi u kojoj priznaju jedinog Boga i u kojoj su pozvani da tog Boga ljube «svim srcem svojim», s naglaskom da se to dobro zapamti, a to je pamćenje opet sposobnost srca: „Riječi ove koje ti danas naređujem neka ti se urežu u srce.“ (Pnz 6,6). „Danas dakle, spoznaj i zasadi u svoje srce: Jahve je Bog, gore na nebu i ovdje na zemlji – drugoga nema.“ (Pnz 4,39). „Utisni ove moje riječi u svoje srce.“ (Pnz 11,18). U knjizi Mudrih izreka mudrac savjetuje svoga sina: „Čuvaj sine riječi moje i pohrani moje zapovijedi kod sebe … Upiši ih na ploči srca svoga“ (7,1.3.). Psalmista stavlja naglasak kako se Božja riječ treba pohraniti u srcu, da bi bila korektiv našem životu: „U srce pohranih riječ tvoju da protiv tebe ne sagriješim.“ (119,11). Kada se nešto pohrani u um, to se i zaboravi, ali kada se pohrani u srce, to ostaje. Ako srce otvrdne ono i dalje ostaje organ pamćenja, ali svega onoga što je negativno. Postaje nesposobno za opraštanje i izmirenje. Jer se u srcu njeguje neka uvreda ili neko trpljenje koje je zadano od nekoga. Tako će vam neki u detalje i s dopunama ispričati neku uvredu ili zlo o drugima koje se dogodilo prije više desetljeća.
Srce u Bibliji je također nešto kao svijest i savjest.
Ono je sposobno vrjednovati istinu, ali je srce i nešto kao volja, sposobno odlučivati. Job veli: “Pravde svoje ja se držim, zbog mojih me dana srce koriti neće.” (27,6). Apostol Ivan piše: “Ljubljeni, ako nas srce ne osuđuje, imamo sinovsko pouzdanje u Boga.” (3,21). Pavao u poslanici Rimljanima veli da “ono što propisuje zakon stoji upisano u srcima” gdje je unutarnji sud koji nas optužuje ili brani (2,15). U srcu čovjek provjerava svoju istinu. Isus reče:“gdje je tvoje blago ondje će biti i tvoje srce”, a to znači da u srcu možemo iščitati do kojih vrijednosti držimo i u čemu je naše blago. Nema prave vjere u Boga ako ona ne izvire iz srca. Pavao u poslanici Rimljanima piše: „Ako ustima svojim priznaješ Isusa Gospodina i srcem svojim vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Vjera srca postiže pravednost.“ (11,9-10).Kada čovjek ne funkcionira dobro, kada je oslabio ili prekinuo komunikaciju s Bogom, Biblija veli da mu se pokvarilo ili otvrdnulo srce. U Knjizi Postanka čitamo: „Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovu srcu uvijek samo zloća.“ (6,5)... Sam Bog preko proroka Jeremije veli:„Narod je to opak koji ne sluša mojih riječi, nego slijedi okorjelo srce svoje.“(13,10).U polemici sa pismoznancima i farizejima oko obrednog pranja ruku prije jela, Isus odlučno ustvrđuje: „Poslušajte i razumijte! Ne ukalja čovjeka ono što na usta ulazi, nego ono što na usta izlazi… Što izlazi iz usta, izlazi iz srca, i to ukalja čovjeka. Jer iz srca izlaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To ukalja čovjeka.“ (Mt 15, 10-20).
...Na početku povijesti ljudskog roda Bog upozorava Kajina, kojemu je u srce ušla zavist i mržnja prema bratu i razmišljanje da ga ubije: „Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? Jer ako pravo radiš vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti.“(4,6-7).Sirah veli: „Srce mijenja lik čovjeku, bilo na dobro bilo na zlo.“ (Sir 13,25).Srce je kao neko središte ljudske osobe i od tog srca zavisi sve čovjekovo djelovanje na van. Međutim, nameće se problem kako formirati to srce da uvijek bude sposobno i spremno opredijeliti se za dobro? Čovjek Starog zavjeta ne daje jasan odgovor na ovo pitanje. Odgovori su više simbolični, slikoviti, nego konkretni. Tako knjiga Ponovljenog zakona veli: „Obrežite svoja srca.“ (10,16). Prorok Joel kada poziva narod da se vrati Bogu, reče: „Razderite srca, a ne halje svoje.“ (2,13). Ima se dojam da se Stari zavjet nalazi u nemoći što učiniti sa srcem kada se otme čovjekovoj kontroli i kada strasti ovladaju njime. I sam Bog svjestan toga po proroku veli: „Podmuklije je od svega srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne? Ja, Jahve, istražujem srca.“ (Jer 17,9-10). Starozavjetni pisci teoretski znaju kako sačuvati srce od zla. Psalmist postavlja pitanje i bez problema odgovara: „Kako će mladić čistim sačuvati put svoj?“ i odgovara: „Čuvajući riječi tvoje… U srce pohranih riječ tvoju da protiv tebe ne sagriješim.“ (119,9).U toj nemoći starozavjetnog čovjeka dolaze novi navještaji Božjih poteza koji će doskočiti tom, za čovjeka, nerješivom problemu: „Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa.“(Ez 36, 25-26). I sveti Pavao se čudi kod samoga sebe tom stanju u koje upadne: „Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtnoga tijela?... Poruka je Novoga zavjeta: „Pred Bogom možemo umiriti svoje srce, zašto god nas ono optužuje, jer je Bog veći od našega srca. On poznaje sve.“ (1Iv 3,19-20). Ako smo spremni na promjenu, ako to želimo, imamo kome predati svoj jad i opet iznova započeti. Isus nas poziva da učimo od njega jer je blaga i ponizna srca. Trebamo to htjeti, iako to ostvariti nije samo u našoj moći. Uz naša nastojanja moramo stalno vapiti da on učini srca naša po srcu svome“, završio je izlaganje biskup. Slijedila je zanimljiva rasprava.
Poslije ove duhovne okrjepe imali smo zajednički objed s biskupima mons. Križićem i mons. Bogovićem, generalnim vikarom mons. Marinkom Miličevićem, kancelarom i tajnikom preč. Mišelom Grgurićem, domaćim župnikom preč. Mariom Vazgečem, ekonomom preč. Nikolom Turkaljem, đakonom Josipom Tomljanovićem, bogoslovom Domagojem Tujmerom te prijateljima i suradnicima sestara. Uz svetkovinu Presv. Srca Isusova, proslavili smo i zlatni redovnički jubilej s. Amalije Budimir koja niz godina djeluje u ovoj biskupiji.
s. Robertina Medven
Galerija fotografija
