Susret katoličke mladeži u Livnu - BiH
Korake nam upravljaj...
Bosna i Hercegovina proživjela je tijekom posljednjega rata stravičnu agresiju, doživjela mnoge zločine koje upućeni svrstavaju u najveće na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Sa suzama na licu mnogi su je morali napustiti, ostavljajući iza sebe svoje spaljene domove, porušene bogomolje i oskrnavljene svetinje. četrnaest godina nakon završetka rata njegovi tragovi ne prestaju boljeti stanovnike ove zemlje, opominjući na razornu moć ljudske zloće i srca koja su zaboravila riječ Kristovu: "Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem" (Iv 14,27). Naprotiv tima i takvima koji ni danas ne napuštaju svoj "program" okupilo se više od deset tisuća mladih u Livnu, kraj franjevačke crkve svetih Petra i Pavla, moleći "Korake nam upravljaj putovima mira i dobra, Kriste!". I mi, mladi iz Hrvatske, došli smo svojoj braći u vjeri u Bosni i Hercegovini posvjedočiti svoju blizini i zajedništvo, podržati njihova nastojanja da ostanu na svome, živeći u duhu Evanđelja Gospodinovoga onako, kako nas opominje apostol Pavao: "Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima!" (Rim 12,18). Koliko god se donkihotovskima činila njihova nastojanja u očima onih koji objektivno imaju vlast, zajedno s jednom osobom iz ove priče ponavljam - jedan je Bog nad nama! Zajednički Otac svih ljudi, Onaj koji će suditi moćnike zemaljske, Onaj koji "silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne", kako je u svome hvalospjevu zapjevala Blažena Djevica.
Naši domaćini iz Prnjavora
Naši domaćini bili su vjernici župe Prnjavor, iz mjesta četrdesetak kilometara sjeveroistočno od Banje Luke. Prije rata bio je to grad u kojem je, na jednom mjestu, živjelo više od petnaest etničkih zajednica. Danas je to grad koji nas je ugodno iznenadio svojim izgledom i uređenošću. Iako ratne rane, kako rekoh, još bole, malobrojna, ali vrijedna rimokatolička zajednica u tom mjestu ne odustaje od napora za ostankom i opstankom, živeći u miru s grkokatoličkom zajednicom Ukrajinaca, pravoslavnim kršćanima i muslimanima. Osim bosanskih Hrvata, rimokatolici su i Talijani i česi, a prije Drugog svjetskog rata ovdje je živjela i cijenjena zajednica Nijemaca. Nakon noći koje smo kod njih prespavali u busu smo, na putu za Banju Luku, imali vremena izmijeniti dojmove o domaćinima. Negativnih, dakako, nije bilo. Zajednički nazivnik svih naših dojmova bila je srdačnost i gostoprimstvo tih ljudi, u kojima teški križ rata nije ugasio plemenito svjetlo dobrohotnosti i vjere u život.
Talijani i njihov san Giovanni
Mogu o tome govoriti iz vlastitog iskustva. Moj domaćin bila je obitelj iz mjesta štivor nedaleko Prnjavora. Bez želje za privatiziranjem prostora Osvita, smatram vrijednim i poticajnim ono što sam kod njih doživio prenijeti na papir. Jedna od najljepših strana susreta katoličke mladeži je upoznavanje novih ljudi i proširivanje vidika. Koliko je vas znalo da u BiH postoji talijanska manjina? štivor je, naime, središte Talijana u BiH, koji su krajem 19. stoljeća iz alpskih predjela Trenta doselili na plodne bosanske ravnice. Do danas su očuvali svoj jezik i nacionalni identitet, o čemu svjedoči crkva posvećena sv. Ivanu Krstitelju, čije je svetište oslikano prizorom doseljenja Talijana. Da je nad njima njihov san Giovanni vjerno bdio, govori opstanak unatoč svim povijesnim mijenama. U njegovoj crkvi svake nedjelje slave misu, na kojoj Očenaš i Vjerovanje mole na jeziku pradjedova.
čežnja za mirom
U blagoj besjedi mojih domaćina čuo sam o lijepom životu prije rata, brojnosti njihove talijanske zajednice, ali i o trenutnom stanju, o selu u kojem nema mladih, o ljudima koji su odselili u prekooceanske države. Rat, svi to znamo, ostavlja puno veće ruševine u srcima ljudi, nego na vidljivim građevinama. U tim sjetnim rečenicama prepoznao sam ljude koji čeznu za mirom, za dobrotom i pravdom - za onim što je Bog upisao u srce svakog čovjeka. U nezavidnoj poslijeratnoj situaciji ti ljudi nisu rezignirani niti razočarani u Boga. Naprotiv! "Jedan je Bog nad nama!", dugo ću pamtiti tu rečenicu gospođe koja me ugostila. Jedan je Bog nad nama, svi smo mi njegovi sinovi i kćeri - ima li stoga smisla rat? Ne trebamo li živjeti u miru i slozi, mi vjernici različitih vjera, ako je nad nama jedan Gospodar kojemu služimo? Ne moramo li se poštovati i uvažavati ako je samo Jedan kojemu se molimo? "Jedan je Bog nad nama", to je ključ za dolazak do istinskoga mira, koji počinje od ljudskoga srca. Mir, koji proizlazi iz suhoparnih paragrafa, iz mirovnih ugovora koji su često mrtvo slovo na papiru - nije pravi mir. "Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje", ne prestaje ponavljati svima koji žele čuti naš Gospodin Isus Krist. Iz prostodušnih rečenica ovih ljudi koji nisu učili visoke škole mogao sam čuti ovu istinitu mudrost, jer su učili i uče od jedinog Učitelja, Isusa Krista! Kao i svi vi koji ste bili u Livnu i doživjeli gostoprimstvo bosanskih katolika, mogu zahvaliti tim ljudima ne samo na domaćinstvu, nego i na svjedočanstvu vjere u Boga i vjere u čovjeka koje smo ponijeli iz njihovih domova.
Na misi u čast bl. Ivana Merza
U znak zahvalnosti za naše gostoprimstvo prilikom njegovog dolaska na jedan od naših sabora u Ogulinu, povjerenik za mlade Banjalučke biskupije i domaćin Susreta vlč. Ilija Piličić omogućio je sudionicima iz ogulinskog dekanata sudjelovanje na misi u banjalučkoj katedrali. Većini je to bio prvi posjet ovom gradu, u kojem nas je dočekala katedrala neobičnog oblika koja je privukla našu pažnju, koliko vanjskim izgledom, toliko i fascinantnom unutrašnjošću. U njoj smo sudjelovali na misi na blagdan bl. Ivana Merza, prvog hrvatskog laika uzdignutog na čast oltara. Misu je predvodio, u zajedništvu s biskupom Komaricom i mnogim svećenicima, pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić. Osim nas, sudjelovali su mladi iz Varaždina, Požege, Cerne, Kutine, Knina, talijanske Genove i još nekih gradova. Naša grupa predstavila se kraćim nastupom Vesne Vuković (kratko, jasno i uvjerljivo!) i pjesmom Uđite s hvalama (instrumental Marija i Karla). I ovdje se moglo vidjeti oduševljenje domaćina dolaskom mnogih mladih. U klupi iza nas par domaćih vjernika nije skrivalo oduševljenje, cijelo su vrijeme pjevali zajedno s nama. Pošto mi mladi mnoge poruke lakše primamo preko pjesme nego iz mnogih propovijedi, pjesmama Luke Balvana o apostolu mladih, Banjalučaninu Ivanu Merzu, pridružila se cijela katedrala iako ih mnogi dosad nikad nisu čuli. Ovaj susret trebao bi biti mali poticaj širenju štovanja našeg novog blaženika, prvog iz BiH i prvog laika-Hrvata. Svojim vjernim nasljedovanjem Krista u laičkom staležu, svojom revnošću i požrtvovnošću, svojom (konstruktivnom, a ne samo pasivnom) odanošću Crkvi primjer je svima koji rade u pastoralu mladih, ali i svim mladim vjernicima. Stoga uvijek pri radu s mladima treba računati i na njegov zagovor.
U otkrivanju Banja Luke
Nakon mise i obroka na lijepo uređenoj zelenoj površini iza katedrale, nismo odoljeli da se ne uspnemo na zvonik zanimljivog oblika. Odozgor se pruža divan pogled na grad na Vrbasu. Isprepliću se prometnice, četvrti i parkovi, a vidjeli smo i jednu pravoslavnu crkvu u bizantinskom stilu odmah pored naše katedrale. Ne znam je li se tko uputio na poznate banjalučke ćevape, ali zanimljivi su njihovi štandovi sa svim i svačim (antikviteti, knjige...). Sladoled im je dobar i jeftiniji od našeg, a prodavači neobično srdačni za naše prilike. Nakon obilaska još smo neko vrijeme proveli u dvorištu katedrale, a neki su se odlučili pomoliti u tom hramu koji odiše mirom, inače posvećenom svetom Bonaventuri, franjevačkom biskupu iz 13. stoljeća. Nikome se nije išlo natrag put granice jer smo doživjeli zaista predivne trenutke. Skoro sam zaboravio da se neki nisu propustili slikati s redovnicama Majke Tereze, koje su sudjelovale na misi u katedrali - iskreno se nadam da će koja slika završiti u Osvitu.
I na kraju...
Naši susreti nisu turistički pohodi, nego molitveni susreti. Zato, sa svakoga od njih nosimo novu snagu i nove poticaje za osobnu vjeru, novi "vjetar u jedra" na našem zemaljskom putu u vječnu domovinu. U ovim recima s vama sam podijelio nešto od onoga što je mene oduševilo na ovom Susretu, a svima nama može poslužiti kao poticaj. čežnja za mirom nit je koja se provlači kroz život kršćanina i kroz ovaj susret - jer jedan je Bog nad nama!
Željko Mačić