Svećenici posjetili povijesni Vinodolski kraj

Gospićko-senjski biskup Mile Bogović održao je predavanje o bogatoj povijesti ovog kraja, posebno grada Novi Vinodolski. Istaknuto mjesto u hrvatskoj kulturi ima poznati Vinodolski zakonik iz 1288. godine. „Krčki i Vinodolski knezovi željeli su uskladiti lokalno pravo i donijeti zakonik koji je vrijedio i za ostala njihova imanja“, rekao je biskup Bogović. Kontinuitet hrvatske državotvornosti u Srednjem vijeku nastavljao se po Krčkim knezovima koji su se u 15. stoljeću počeli nazivati Frankopanima.

       Novi Vinodolski bio je i središte biskupije od 1493. godine kada je biskup kristofor pred Turcima pobjegao iz popaljenog Modruša. U Vinodolskoj župnoj crkvi, tada katedrali, biskup Kristofor pokopan je ispred oltara 1499. godine. „Premještanje središta biskupije nije nikada službeno legalizirano pa biskupija nije mijenjala ime. Prijelaz u Novi nije se smatrao „za vjekovječna vremena“ kako su to znali reći srednjevjekovni pisci, jer se očekivao skori povratak. No, Modruš nije nikada više po značenju ni po veličini premašio Novi, tako ni nakon oslobođenja od Turaka velikog djela Modruške biskupije, nije u tom dijelu obnovljeno biskupijsko središte.“ Kad se uvidjelo da glavnina područja neće biti dugo oslobođena Modruška je biskupija u 17. stoljeću povezana sa Senjskom. Nakon Drugog svjetskog rata senjsko-modruški biskup Viktor Burić upravljao je hrvatskim dijelom Riječke biskupije i nakon ujedinjenja biskupija 1969. postao prvi riječko-senjski nadbiskup, a Rijeka sjedište nadbiskupije.

       U župnoj crkvi sv. Filipa i Jakova Novom Vinodolskom svećenicima je znamenitosti nekad katedralne crkve predstavio župnik Ivan Peranić. Veliko zanimanje izazvao je Novljanski brevijar iz 1493. godine koji se čuva u župnom stanu. Molitveni dio susreta svećenika predvodili su riječki nadbiskup Ivan Devčić i isusovac p. Mirko Nikolić.

       Svećenici su se susreli i s gradonačelnikom Novog Olegom Butkovićem koji ih je primio u prostorijama gradske uprave. Gradonačelnik je izrazio iznimno zadovoljstvo što je u prilici ugostiti svećenike te istaknuo neizbrisivu ulogu Crkve u povijesti Hrvatskog naroda. „Ovih dana slavimo dva značajna praznika, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti, koji nas podsjećaju na prošlost na kojoj moramo graditi budućnost. Crkva je u svim vremenima djelovala na dobrobit Hrvatskog naroda. Posebno je velika njezina uloga u devedesetim godinama, u vrijeme stvaranja suverene Hrvatske države“ rekao je Butković.

 

PREDAVANJE BISKUPA BOGOVIćA 

NOVI VINODOLSKI (Putovi sekularizacije)
       Svako pisanje o prošlosti nosi pečat suvremenih potreba i opredjeljenja. Nikome i nije potrebno, kad bi to i bilo moguće, da mu svu povijest od Adama do danas izvrneš na stol. Nije važno sve što se zbilo onima koji danas žive. A što onda današnjem čitatelju izvući iz prošlosti novljanske župe? To mi se pitanje tim jače nameće stoje o prošlosti te župe u ovom Listu već dosta pisano. Zato ću ovdje pokušati tu prošlost gledati samo pod jednim vidom: kako se u njoj odvijao proces koji je vodio prema rascjepu vjere i kulture? Taj proces, istina, nije vlastit samo za Novi, ali u njemu ga možemo lakše pratiti.
Jedinstvo
       Godine 1844. zapisao je novljanski požup (crkveni odbornik) Toma Kabalin da se u Novom nalazi „dilčić drva svetoga križa, zatim stupalo svetoga Jakova te dvi glave družicah svete Uršule". Te i druge svete moći čuvali su Novljani vjekovima u prvom redu kao spomenike vjere. Danas se to promatra kao spomenik kulture. Vrednuje se vještina i umijeće majstora koji su to izradili relikivijare (moćnike), a u drugi plan dolazi ili se zanemaruje ona vjera koja je za svoje svetinje tražila dragocjeni materijal i skupe majstore. Takav pogled nanije shvatljiv kada se ne gleda vjerničkim očima. A takvih pogleda u Novom - sudeći po vanjskim očitovanjima - ima mnogo. Pokušajmo tražiti tome korijene u prošlosti.
       Novije kao kaptolski i neko vrijeme biskupski grad imao u brojnom svećenstvu uvijek u svojoj sredini najpismeniji sloj ljudi. Uz to su se ondje od sredine 15. stoljeća pa do 1786. nalazili pavlini. U svećenicima je narod imao svoje učitelje na svim poljima: oni su bili poslenici vjere i kulture. Nakon ukinuća pavlinskog reda, koji je do tada držao neku vrstu škole, još iste 1786. osniva se u Novom pučka škola. Ona će brzo uznapredovati ponajviše potporom koju će joj pružiti, za cijelo vrijeme svoga biskupovanja, Novljanin Ivan Krstitelj Ježić (1789-183^, biskup senjski i modruški ili krbavski. Pomagao je nadarene mladiće da mogu završiti i više škole u domovini i inozemstvu. Ono što Je Maksimilijan Vrhovac činio u Zagrebu to je Ježić činio u Novom. Jedan i drugi su se trudili oko formiranja ne samo kleričke nego i laičke inteligencije, l upravo će njihoviđaci biti predvoditelji Ilirskog preporoda. Daje Novi igrao tako značajnu ulogu u tom Preporodu - i pisac "Smrti Smail-age Cengića" je iz Novog - najveća zasluga ide upravo Ježiću. Novljanski kanonik Josip Mažuranić osniva 1845. u Novom Narodnu čitaonicu. A čitaonice su u 19. stoljeću bile promotor svih pitanja narodnog napretka.Kriza1848. godina je mnoge crkvene dostojanstvenike upozorila na oprez kad su u pitanju ideje ojačale laičke inteligencije, jer je ona preko osvojih istaknutih zastupnika počela dokazivati daje došlo vrijeme da znanost nadomjesti vjeru. Te ideje postat će sve prisutnije i u Novom, a na prijelazu stoljeća u Hrvatskoj će njihov glasnik biti upravo jedan Novljanin, Fran Potočnjak.Novi zarana prestaje biti zatvoreno tradicionalno mjesto. U drugoj polovini 19. stoljeća mnogi iz njega odoše na razna radilišta u zemlji i inozemstvu, a kada su se vratili donijeli su ideje (svećenici su ih naučili čitati!) koje su bile prevratničke za svaku sredinu pa i onu novljansku. široki sloj pismenih ljudi u mjestu mogao je pratiti tadašnji tisak, koji je bio veoma kritičan, bez obzira koje je struje bio, prema tradicionalnom stavu Crkve. Veliki utjecaj na početku ovog stoljeća izvršio je Supilov Novi list iz Rijeke. Kako je šupilo uz ostalo propagirao i jugoslavensku ideju, i ona je među klerom dobila pečat nepovjerenje. Kleru je bila bliskija ona ideja koja je pomoću hrvatstva podupirala kršćanstvo i obratno. U novljanskim laičkim krugovima šupilo je stekao brojne simpatizere, što dokazuje i slijedeći slučaj.Rascjep neposredno prije I. svjetskog rata i među članstvom Narodne čitaonice osjetilo se idejno razilaženje. Ono je posebno došlo do izražaja kada je njezin predsjednik, župnik i kanonik Mate Cvetko, tražio da se više ne primaju ,"Novi list" i „Pokret". Jedan dio članova istupa iz čitaonice. Nije taj čin onda imao naročiti odjek, ali je bio jasan indikator procesa koji se u župi odvija. Crkva u Novom dobiva veoma rano otvorenog kritičara, a nije još bila pripremljena na takav odnos, još manje pak spremna da kritiku iskoristi kao poticaj za napredak. Do oštrijih idejnih sučeljavanja doći će (i na širem planu) razvojem komunističkog pokreta. U vrijeme kada je za to imala podršku državne vlasti, Crkva je mogla superiorno dijeliti presude i osude tog pokreta, ali kad je on nakon 11. svjetskog rata izišao kao pobjednik nastale su sasvim drukčije prilike, u kojima u odnosu na komunizam ona ne samo da nije više imala podršku vlasti, nego je upravo aktualnoj vlasti trebala dati račun za svoj stav prema komunističkom pokretu prije i za vrijeme rata. U Novom, a i drugdje, takve prilike negativno su se odrazile na razvoj župe. I župa je postajala sve manja.Nema prostora da ilustriramo podacima taj proces kako je Novi od biskupskog i kaptolskog grada silazio prema jednoj maloj župi. Nije, naravno, Novi ni danas tako malen, ali je malen kao zajednica vjernika.I među nevjernicima se i dalje cijeni uloga zaslužnih biskupa, kanonika, popova glagoljaša, redovnika, ali ne kao navjestitelja vjere nego kao kulturno-prosvjetnih radnika. Sto znači da i dalje imamo idejno neku zajedničku kuću a to je Kultura. Tu se trebamo i možemo naći, prepoznati se najprije kao ljudi, a onda ćemo jedni drugima moći saopćiti i svoja opredjeljenja i svoja nadanja. Dakako, na način kako dolikuje kući u kojoj se nalazimo, l neka se nitko tu ne naseli kao isključivi stanar, nego da tu svi imamo zajednički „dnevni boravak". Nije kultura za svakoga ono najvažnije pod sadržajnim vidom, ali bi je svi trebali prihvatiti bar kao metodu koja omogućava da se razni sadržaji mogu čuti u svom nepatvorenom obliku.

Mile Bogović Slunjski, Zvona 1987/12, 5.

PS. Gornji članak napisan je u vrijeme kada je trebalo dokazivati da Crkvu treba uključiti u obilježavanje obljetnice Vinodolskog zakona. Na prvom sastanku u Novom dobili snio odgovor: Nikome ne branimo da dođe!

  Vijesti - Sve