Svijećenica - Dan posvećenog života
koji su članovi četiri različita reda: 8 franjevaca OFM (Gračac, Udbina, Sv. Rok, Plaški, Tounj i Gospić), 3 franjevca kapucina (Karlobag), 3 franjevca trećoreca (Ogulin) i 3 karmelićana (Oštarije i Zagorje). Biskupija ima i 17 redovnica: 15 sestara Presvetog Srca Isusova (Gospić, Otočac, Ogulin, Slunj i Lipa) i 2 milosrdnice (Ogulin). Franjevačka mladež – FRAMA – organizirana je u Gračacu, a ponegdje je ustrojen i Franjevački treći svjetovni red.
17 redovničkih svećenika (od ukupnih 49 aktivnih u biskupiji, 34 %) opslužuje 21 župu (od ukupno 85, 25%) sa 11.268 katolika (od ukupnih 69.870 katolika, 16%). Prosječna starost redovničkih svećenika je 48 godina, dok je biskupijski prosjek 53 godine starosti.
Prigodna propovijed fra Jakova Prcele povodom Dana posvećenog života.
FRANJEVAčKA KARIZMA, IDENTITET I POSVEćENI ŽIVOT
Svako ljudsko biće posjeduje urođeni identitet, nekada kažemo i karakter koji se ogleda u osobnosti, jedinstvenosti i neponovljivosti. Na urođeni se identitet nadograđuje identitet koji proizlazi iz kulturnih, društvenih i religioznih čimbenika kao posljedica odrastanja u određenoj sredini koja čovjeka označava i oblikuje. Dovoljno je spomenuti: jezik, svojstvenu kulturu, religioznost... Iako u društvu čovjek dobiva kolektivni identitet, on je i pojedinac koji ima svoju slobodu i originalnost.
Osim pojedinca i skupine imaju svoj identitet. Tako „franjevački“ identitet podrazumijeva zajedništvo vrednota, izvjesni pogled na božansku, ljudsku i kršćansku stvarnost. Taj pogled svoje uporište ima u figuri sv. Franje Asiškog kao nosiocu posebnog identiteta i karizme. Taj identitet se prenio na nasljednike kroz redovničko pravilo. Najočitiji je već u prvoj rečenici Potvrđenog pravila: „Pravilo i život manje braće jest ovo: Održavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći“. Za te riječi sv. Franjo kaže da ih mu ih je Gospodin objavio. One su osnovni potez na njegovu liku i na liku njegova bratstva, posebnost frnjevaštva za sva vremena. Vrijeme i ljudi su na tu početnu karizmu „nalijepili“ i druge osobitosti pa slobodno možemo govoriti o franjevaštvu kao pokretu, nekoj varijanti unutar kršćanske datosti, koja baštini stoljetnu povijest sa svojim evolucijama, postignućima i gubitcima.
Franjevačka obitelj je mjesto života i razmišljanja o identitetu
Franjino duhovno iskustvo pripada čitavoj Crkvi i cijelom čovječanstvu. Iako franjevačka obitelj nema nad njim monopol, ipak je ona njegov prvotni nositelj pa je normalno, kada se traži što bi to bio franjevački identitet, okrenuti se prema franjevačkoj obitelji da bismo vidjeli što živi, koje su njezine prakse, na kojim pogledima i na kojim vrednotama temelji svoj život.
Na prvo mjesto stavljamo taj prisni odnos franjevaca s njihovim utemeljiteljem kroz naglašen kult osobnosti i identifikacije sa životom i projektom sv. Franje. Ovom privrženošću želi se naglasiti da je Franjo prst koji pokazuje središte različito od sebe, poput Ivana Krstitelja.
Spomenuto se potvrđuje u Franjinim spisima koji su nadahnuti Evanđeljem. Studiranje njegovih spisa puno nam više pomaže nego čitanje životopisa koji nam govore o njemu. Datost, da Franjo definira život braće kao vjernost Evanđelju, precizno nam označuje tu perspektivu. U njegovom Pravilu, a još više u njegovim spisima nudi nam se neiscrpni duh Evanđelja. Upravo u taj duh Evanđelja žele nas uvući njegove poruke, nagovori, nukanja i propisi. Za Franju Evanđelje nije samo radikalni propis, koji se odnosi na siromaštvo, niti, još manje, na trijadu savjeta ili zavjeta. Evanđelje je za njega nepresušno pokazivanje dara kojega je Bog dao čovjeku pozivajući ga, s univerzumom kojeg je dio, da sudjeluje u božanskoj radosti postojanja.
Franjevačka obitelj nadahnjuje se tim duhom Evanđelja i u današnjem vremenu te suočena sa znanstvenim, tehnološkim i informatiziranim svijetom, izložena svim pitanjima i svim izazovima obzirom na Boga, na njegov ulazak u povijest u Isusu Kristu, na njegovu Jedincatost, na smisao kojega trebamo dati životu i smrti čovjeka, daje odgovore u duhu Franjine karizme.
Iskustvo vjere
Božje otajstvo, toliko živo u iskustvu vjere Svetca iz Asiza, jest temeljna točka odnosa franjevačke duhovnosti s današnjim svijetom. To iskustvo vjere može dati suvremenom svijetu svjedočanstvo Boga. Franjevačko iskustvo i svjedočenje Boga, koji se učinio poniznim i siromašnim da bi obogatio čovjeka svojim životom, može biti konkretno, življeno afirmiranje otajstvenog Boga koji se učinio bliskim čovjeku u svojem siromaštvu i slabosti. U Nepotvrđenom Pravilu Franjo u nekoj vrsti ispovijesti vjere iznosi svoje iskustvo: “I ljubimo sve iz sveg srca, iz sve duše, iz sveg uma i sve snage i svom jakošću i razumom, i svim silama, svim naporom, svim osjećajima, svom nutrinom, svim željama i svom voljom ljubimo Gospodina Boga koji nam je dao i koji nam daje cijelo tijelo, cijelu dušu i cio život, koji nas je stvorio, otkupio i koji će nas samom svojom milošću spasiti, koji je nama ubogim i bijednima, pokvarenima i odvratnima, nezahvalnima i zlima učinio i čini sva dobra … od kojega po kojima i u kojemu jest svako oproštenje i svaka milost, sva slava svih pokornika i pravednika, svih blaženika koji se na nebu skupa vesele.“ (NPr XXIII,9-8)
Bratstvo
Franjevačka je obitelj već od svojih početaka živjela s posebnom pažnjom vrednotu bratstva u svim smjerovima. Ona se je osjetila ljubljenom i prihvaćenom po nezasluženoj Božjoj milosti, uvučena u sadašnji sukobljeni svijet, ona treba sebi uprisutniti potrebu življenja i svjedočenja evanđeoskog pomirenja. Ime koje je dobila naša prvotna zajednica – Manja braća - postaje programsko ime. Manjih, poniznih, služitelja nitko se ne boji i svima mogu postati prijatelji. Različita su područja u kojima su franjevci pozvani da navješćuju vrednotu bratstva preko obaveze nutarnjeg i vanjskog, socijalnog i i političkog pomirenja.
Duhovnost bratstva i mira, treba biti na prvoj crti ako želimo da u svijesti kršćana i nekršćana sazrije vrednota prihvaćanja i integracija „dalekih“, „stranaca“, „različitih“ po kulturi, religiji i rasi, u krilo zajednice u koju se žele uključiti zbog gospodarskih, političkih i društvenih motiva. Franjevačka duhovna tradicija bitno otvorena rubnima i siromašnima i svim Božjim stvorenjima, danas treba nadahnjivati pameti i srca Franjinih sinova da bi u toj zadaći otvorenosti, razumijevanja i prihvaćenosti bili danas „milosrdni samaritanci“ i da se pokažu kao istiniti sljedbenici riječi i djela Isusa Krista. Poznato je da je Franjo bio ljubitelj svih stvorenja i pokazao neobičnu ljubav prema njima do te mjere da ih je nazivao braćom i sestrama
Naš poziv se ne sastoji u nužnom uključivanju u institucionalne strukture (iako mi to u ovim krajevima zbog povijesnih datosti doista živimo). Klerikalizacija Reda se dogodila desetak godina nakon Franjine smrti, te smjestila franjevce na institucionalnu crtu ministerijalnog služenja (župe). Ali prije bilo koje pastoralne ili koje druge aktivnosti, prije bilo kojeg tipa organizacije valja bolje odgovoriti na iščekivanja ljudi, bolje osvijetliti svjedočanstvo bratskog života, usredotočenoga na iskustvo vjere i na dobrohotnu ljubav koja sve prihvaća. Jedan takav bistar i jasan pogled, pun dobrote i optimizma koji nadasve otkriva ono što je dobro, lijepo, istinito i pravedno, može svugdje donositi mir , dobro, radost i franjevačku vedrinu.
To osnovno franjevačko“apostolsko“ usmjerenje po sebi je dinamičko. Ono je pokret, odricanje, relativiziranje svega onoga što nije božansko i vječno. Goruća želja za apsolutnim Bogom, koja vodi do odricanja od zemaljskih stvari, utiskuje posebnu duhovnu težinu, koja oživljava jedinstveno uvjerenje da smo pridošlice i hodočasnici. U svakom vremenu i na svakom mjestu navodi na promatranje prilika i stvari kao prolaznih, premda korisnih. Nadahnuće franjevačkog puta treba pronaći načine i oblike da bi Crkva održala živom svoju dimenziju naroda Božjega u hodočašću prema Kraljevstvu.
Franjevci – osobe posvećenog života trebaju biti u tom smislu navjestitelji otajstva Božje ljubavi u Kristu koja treba biti uvijek oživljavana i podržavana nadom i željom za svojim Gospodinom, koji je cilj zemaljskog putovanja u blaženu domovinu.
(Fra Jakov Prcela, Gračac)
Molitva vjernika za Dan posvećenog života
Uvod
Gospodine Isuse Kriste, veliki i vječni svećeniče, žalosno je tvoje srce, kad vidiš ovce bez pastira. Zato u tvoje ime i po tebi molimo nebeskog Oca, da pošalje poslenike u žetvu svoju.
1. Isuse, dobroto beskrajna, učini da kršćanski roditelji odgajaju svoju djecu u duhu požrtvovnosti i da velikodušno daruju u svećeničku i redovničku službu one, koje ti pozoveš, molimo te.
2. Učitelju apostola, odaberi i privuci između naših mladih one koji će nam prikazivati žrtvu svete mise, dijeliti svete sakramente, te moliti i žrtvovati se za nas, molimo te.
3. Dobri Pastiru, čuvaj svoje odabrane za svećeništvo i redovništvo od vanjskih i nutarnjih pogibelji i daj im ustrajnost u svetom zvanju da postanu i budu svećenici po tvojem Presvetom srcu. Neka puni vjere i ljubavi prema tebi i tvojoj svetoj Crkvi nesebično posvete sve svoje snage za održavanje i širenje tvoga kraljevstva u neumrlim dušama, molimo te.
4. Majko Marijo, čuvaj naša sjemeništa, da iz njih izađe mnogo svetih svećenika i redovnika, koji će našem narodu sačuvati najveće blago svete vjere i obdari nas mnogim redovnicama koje će molitvom i žrtvom obnavljati lice Crkve, molimo te.
5. Probudi u svim vjernicima svoje Crkve svijest da moli i odgaja mlade za duhovna zvanja, molimo te.
6. Bože, daj nam svećenika, redovnika i redovnica. Bože, daj nam svetih svećenika, redovnika i redovnica. Bože, daj nam mnogo svetih svećenika, redovnika i redovnica, molimo te.
7. Sjeti se Gospodine i svih onih koji pred nama pođoše u tvoje Kraljevstvo, osobito onih koji su ti se za života posvetili služiti u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći. Budi njihova nagrada na nebesima molimo te.
Prenesi, Gospodine Isuse, naše molitve pred lice Oca svoga i Oca našega i daj da se tvoje kraljevstvo širi i raste po svim narodima na zemlji. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.