Tužna 20. obljetnica ispunjena ponosom
Komemoracija - Siniša i Zrinko Rendulić o 20-godišnjici pogibije
Draga rodbino, roditelji, učenici i učitelji, sumještani i suborci pokojnih Siniše i Zrinka, sve vas od srca pozdravljam kao voditelj PŠ koja nosi ime junaka kojih se junačke smrti danas spominjemo. Obilježavamo dvadeset godina od toga tužnoga događaja.
U ovim trenucima osjećaji su snažni i pomiješani. Tuga i ponos, ispunjaju sve nas.
Prije 20 godina, dakle 1991., polazak u školu i početak školske godine za sve osnovce u RH nije bio ni izbliza tako radosno i bezbrižno događanje kao što je to bilo ovih dana. Školarci prije 20 godina za prvu lekciju nisu imali učenje slova i brojeva, niti su odmah učili pravila sporta i sportskog ponašanja, niti taktovi nota lijepih dječijih brojalica. Prve lekcije su bile: sirena za uzbunu, gdje je sklonište, kako se ponašati dok se ide u sklonište i u skloništu. Razlog je nametnuti rat, potpomognut iz drugih država.
U tek osnovanoj, referendumski legitimnoj samostalnoj državi, uslijedila je oružana pobuna onih koji nisu smatrali da oko 90% građana ima pravo na samostalnost i demokratski uređenu državu koja je već stoljećima, na ovaj ili onaj način bila u podređenom položaju.
Buktao je rat koji nismo htjeli. Samo smo htjeli slobodu i mir, za sebe i za sve oko nas po načelu odlučivanja većine, tj. demokratskom uređenju.
Nastalo je teško stanje i nužno je bilo stati u obranu svojih stavova, tj. volje hrvatskog naroda. Protiv oružja odgovoriti oružjem kojega je tada bilo u skromnim količinama. Roditelji u cijeloj državi, pa tako i vaši, stavili su se na raspolaganje oružanim snagama RH.
Naslovnici naše škole, Siniša i Zrinko, zajedno sa svojim roditeljima Ružom i Željkom, učinili su isto. Prijavili su se za aktivno sudjelovanja u obrani domovine. Siniša je već bio otac četverogodišnjeg sinčića, a Zrinko je očekivao djevojčicu, koju nažalost nikada nije ugledao svojim očima. Oba su htjela za svoju djecu bezbrižnije djetinjstvo, silno su željeli spriječiti da i naredna školska godina započne sa sirenama i da glavna, bezazlena, briga bude "slatka briga": odmor na moru, ljetovanje kod bake i djeda, nabava knjiga. Da Velika Maša u njihovim Oštarijama bude neometana i bezbrižna.
Već 10. kolovoza dobili su raspored u legendarnu i danas slavnu 1. A brigadu ZNG "Tigrovi", u antiterorističku postrojbu, sa sjedištem u Rakitju.
Zajednički su otišli na ratište u blizini Okučana, ugušiti pobunu i zapriječiti nadiranje JNA preko Save iz pravca BiH.
U teškim borbama, sa skromnim pješačkim naoružanjem protiv tenkova i aviona, po opremljenosti, 3. vojske Europe, pružali su sa svojim suborcima snažan otpor do 15. rujna te 1991. godine. Tada je njih pet poginulo, među njima i naš Siniša. Još samo noć prije zabavljao je svoje prijatelje, podizao raspoloženje i hrabrio. Njihova tijela su ostala na okupiranom području sve do ožujka 1992. kada je Hrvatska vojska razmijenila žive zarobljenike za mrtva tijela.
Zrinko je, pored tuge za poginulim bratom, razmišljao i o majci i o ocu koji su bili zabrinuti za njih. Odlučio je doći doma i sam priopćiti tužnu vijest. U Oštarije je došao 17. rujna i nije mogao riječima izreći da je brat poginuo.
Rekao je to očima.
Odmah slijedećeg jutra, čuo je od onih koji su prolazili pored kuće i po kući, da je padom vojarni u Ogulinu zaplijenjeno i nešto teškog naoružanja koje je dopremljeno na položaje ovdje oko Oštarija kako bi zaprijetili i preostaloj posadi vojarne u Oštarijama, ali da je malo onih koji znaju rukovati tim oružjem. Kada je to čuo Zrinko, koji je tugovao za svojim bratom, odmah je skočio i izašao iz kuće spreman pomoći svojim sumještanima kao već iskusan vojnik. Njegovo dobro srce, njegova dobrota, nije mu dopustila da sjedi i tuguje za nedavno poginulim bratom, već spremno ustaje da se ne dogodi tragedija još nekome od njemu dragih sugrađana i prijatelja.
Prije podneva, istoga dana, roditelji su morala čuti još jednu tužnu vijest: poginuo je Zrinko. Oštarije su bile ovijene tugom, i ogulinska okolica. Zrinko je poginuo 18. rujna. Tri dana nakon svoga brata.
Siniša je rođen 1963. Poginuo je u svojoj 28. godini života. Iza njega su ostali tugujuća supruga Marica i mali Ivan koji je tada imao 4 godine. On je danas lijep i stasit mladić, rado i često ga viđamo ovdje među nama.
Zrinko je rođen 28.2. 1966. poginuo je u svojoj 25.-oj godini života. S Nedom očekivao je bebu. Ona se rodila tjedan dana poslije smrti svoga oca i dobila je ime Zrinka. Također, našoj školi iznimno draga i rado viđena. Pred dvije godine oslikavala je zidove hodnika naše škole koji nosi ime njenog oca i strica,
dva velika srca, dva div-junaka.
Slobodna, neovisna, sretna Hrvatska, to je žar njihove ljubavi, neka nas grije navijeke.
Vječna im slava i hvala.
Josip Anušić, vjeroučitelj
PROLJEĆE
Proljeće je slikar koji izlaže slike na stabla
i crta ih u vodama.
Proljeće donosi ptice.
Lastavice, rode i divlje patke
vraćaju se u svoju domovinu,
u svoja gnijezda
među svoje prijatelje.
Cvijeće livadom pleše.
Pčele zuje,
leptiri su kao maleni oblačci na nebu,
kao deset malih čamaca sred mora.
Zrinko Rendulić, II. C
u Listu učenika Prve osnovne škole Ogulin iz 1974. godine