Udbina: Proslava Dana hrv. mučenika

Sve je nazočne na početku misnoga slavlja pozdravio biskup Bogović rekavši da je Krbavsko polje simbol hrvatskog stradanja, gradnja Crkve hrvatskih mučenika spomen je svih hrvatskih stradanja u povijesti. U propovijedi je biskup Puljić istaknuo je da će se gradnjom te crkve dati spomen svim znanim i neznanim mučenicima od početka kršćanstva u hrvatskome narodu i da će ona biti svetište zahvalnosti ali i učionica povijesti. Također je spomenuo da će se gradnjom crkve u starogradiškom zatovru vratiti dug svećenicima koji su nevino bili osuđeni i prisiljeni svojim rukama rušiti crkvu. "A lijepa Naša, za koju su život dali i Krbavski vitezovi neka bude zemlja sloge i suradnje na velikom poslu duhovne, moralne, kulturne i materijalne obnove. Pravda neka teče kao voda, veli prorok Amos, i pravica kao bujica silna. Želimo Hrvatsku tako uređenu da svaki čovjek dobre volje poželi u njoj živjeti. I molimo neka Lijepa naša čvrsto stoji kako bi pred Bogom i pred svijetom mogla stati čiste savjesti i opstati pred silnim stupicama i zavođenjima kojima su izloženi. Zahvalni Bogu za sve koji su stoljećima bili postojani i vjerni svojim korijenima i svojoj povijesti, obraćamo se na kraju Kristu koji nas je svojim križem otkupio i spasio. Neka nam Isusov Križ i neizmjerna vrijednost njegove muke bude zalogom našeg vječnog spasenja. Križu sveti, svetog vrela; Božjeg sina dar si plod. Hrvatska te duša splela, prigrlio cijeli rod! častimo te križu sveti, na kom umrije Isus naš. Na života tamnoj stazi, kao zvijezda ti nam sjaš. Ustima, srcem častimo te, sveti križu Isusov!, istaknuo je na kraju propovijedi biskup Puljić.

U ulaznoj procesiji sudjelovali su branitelji-motoristi iz cijele Hrvatske, koji su donijeli 47 kamena iz cijele Hrvatske i BiH. Kamenja su prikupljena na stratištima, mjestima gdje su ubijani Hrvati. Posebno se isticao kamen koji su donijele članice Društva političkih zatvorenika s natpisom: "U Sl. Požegi za vrijeme Tita robijalo je 3016 žena osuđenih na 12.291 godinu robije", te molitvenik koji je pronađen pored kostura hrvatskih vojnika u jami "Podi". Sudjelovalo je stotinjak pripadnika Hrvatske vojske, te pripadnici gospićke povijesne garde "Vukovi". General Jozo Miličević je nosio spomen svijeću za sve stradale na Hrvatskom prostorima.
Prigodnim riječima obratili su se župan ličko-senjski Milan Jurković i predsjednik Hrvatskog sabora Luka Bebić, koji je ujedno i supredsjedatelj Glavnog odbora za izgradnju Crkve hrvatskih mučenika na Udbini.

 

 

Propovijed biskupa dubrovačkog mons. dr. Želimira Puljića na Udbini 13. 9. 2008. (Biskup je zbog nevremena skratio propvijed. Ovdje je donosimo u cijelosti.)

Udbina 2008. -propovijed
l. Nedavno sam pročitao u 'Vili Velebita' kako je crkva na Udbini 'zamišljena kao svetište zahvalnosti' i 'učionica povijesti'. Budući da je 'projekt crkve hrvatskih mučenika 'primljen plebiscitarno među nejedinstvenim Hrvatima', autor članka se nada da će ova crkva postati 'znakom vremena i poprimiti sinergiju hrama duhovno ujedinjene Hrvatske o vlastitoj prošlosti i budućnosti. Posebice zbog nepoznanice koju donose Bruxelles i Strasbourg kao nova središta moći nakon nedavnih iskustava s Bečom, Peštom i Beogradom. Tako, eto, simbol 'crkve hrvatskih mučenika' biva izrazom 'opće moralne sućuti na jednom svima prihvatljivom mučeničkom mjestu, na Krbavskom polju. A upravo na ovome povijesnom mjestu povezuje se kulturna kršćanska baština panonske i kontinentalne s baštinom primorske, jadranske Hrvatske.
Svojevremeno je u prigodi 510. obljetnice Krbavske bitke domaćin mons. Bogović rekao da se na ovom mjestu 'želimo spomenuti svih rodoljuba koji su tijekom povijesti dali svoje živote i ugradili ih u život budućih naraštaja. Podsjećajući nazočne na svetu Jelenu Križaricu, koja je tražeći Kristov križ postala uzorom svima koji traže smisao i utjehu života, on je naglasio da na Krbavskom polju izričemo zahvalnost svima koji su ovdje podložili svoja leđa i ponijeli teški križ da bi zaštitili živote svojih obitelji, svoj kraj i zavičaj; a nosili su križ cijele jedne nacije... Ne trebamo biti robovi prošlosti, zaključio je biskup Bogović, ali onaj tko ne vidi razloge zahvaliti ljudima, koji su nas u prošlosti zadužili, neće vidjeti ni razloge čemu danas raditi za one koji će nakon nas doći', te naglasio 'kao što nestaje naroda u kojem vladaju svađa i nesloga, tako nestaje i naroda koji ne vidi razloga da s ponosom gleda na svoju prošlost'. Oče Mile, pametno si zborio. Slažeš li se i danas s ovim što si tada govorio?!
'Kao što nestaje naroda u kojem vladaju svađa i nesloga, tako nestaje i naroda koji ne vidi razloga da s ponosom gleda na svoju prošlost', koja je velikim dijelom bila u znaku osmišljavanja našeg povijesnog križnog hoda. Stoga je pohvalno što je Glavni odbor odlučio proslavu vezati uz blagdan Uzvišenja Svetoga Križa (14. rujna) kako bi se Krbavsku tragediju, kao i sva druga povijesna stradanja, gledalo u svjetlu pobjedničkog Kristova križa.
2. U tom vidu valja razumjeti i odluku hrvatskih biskupa da se učine dvije stvari: Svim znanim i neznanim mučenicima vjere od prvih početaka kršćanstva u našem narodu postaviti spomen izgradnjom crkve Hrvatskih mučenika na Udbini. A izgradnjom crkve u s taro gradiš kom zatvoru vratiti dug svećenicima koji su nevino osuđeni bili prisiljeni tu crkvu svojim rukama rušiti. A tamo je samo 1955. bilo u uzništvu 211 svećenika i redovnika. Stara Gradiška je stoga postala nenadmašeno mjesto svećeničkog progona, patnje i stradanja. Upravo tu će crkvu biskupi i svećenici graditi 'svojim osobnim darom kao trajan molitveni spomen njima u čast, kako bi 'općinstvo svetih progovorilo glasnije od tvoraca podjele i zla' (NTT, 37). Hvala Bogu, pročitali smo ovih dana u obavijestima Požeške biskupije kako je točno šezdeset godina nakon što je odredbom komunističkih vlasti srušena župna crkva Sv. Mihaela u Staroj Gradiški, započeta izgradnja nove. Pred njom će se uskoro okupiti hrvatski kler na svoje godišnje zborovanje.
Ovdje mi se čini uputnim pohvaliti inicijativu banjolučkog biskupa mons. Komarice stoje 30. lipnja ove godine donio odluku i dekretom obznanio ustanovljenje 'Dana molitvenog sjećanja na žrtve' koji će se slaviti 21. srpnja svake godine. A to je dan kaaa ,v.i ustanici' i.eeimci) na z'eve/ničkoj posiuji u Trubaru (1941.) ubili drvarskog župnika Waldemara i do danas neutvrđeni broj vjernika koji su se vraćali s hodočašća avetoj Ani u Kosovu kod Knina i pobacali ih u jamu 'Golubnjaču'. A da zločin bude još veći taj dan, 27. srpanja komunisti su proglasili 'Danom ustanka' za Hrvatsku i BiH. I slavili ga desetljećima. A čitali smo nedavno kako neki pokušavaju ponovno to oživjeti. S pravom je dr. Vukšić u komentaru propovijedi kard. Bozanića ustvrdio kako je 'od fašizma gori samo antifašizam, a od komunizma samo antikomunizam.
 
Spominjem ovdje i Dan žrtava s Dakse koji se u mojoj biskupiji redovito obilježavaju kao 'dan sjećanja' na stradanja koja su bila na tom otočiću u blizini Dubrovnika gdje su partizani, poslije ulaska u Grad, u noći 25. listopada 1944. poubijali 60-tak ljudi različitih zvanja i godišća. Kakvom lakoćom su to činili svjedoči pismo Ante Jurjevića 'Baje', sekretara Partije za Dalmaciju', u kojem on piše 'dragim drugovima' na Visu da su ti 'narodni neprijatelji' strijeljani 'u ime naroda1, te zaključuje 'da ih se ubiti moralo'1. Među stradalima bilo je sedam svećenika, te ondašnji gradonačelnik Niko Koprivica koji je imao Vatikansko odličje 'Reda sv. Grgura Velikog'. Pohvalno je što je Grad Dubrovnik u slučaju njegovog stradanja podnio 'kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja zločina'.

3. Na pitanje zašto se Crkva ponosi svojim mučenicima, odgovor nalazimo u Isusovim riječima koje je izgovorio apostolima kad im rekao da ih šalje 'kao ovce među vukove', te najavio kako će ih ljudi 'zbog njega zamrziti, izvoditi pred sudove i bičevati' (usp. Mt 10). Stoga je zatražio neka se ne boje onih koji tijelo ubijaju, ali duše ne mogu ubiti. U kontekst tog Isusovog misijskog govora valja smjestiti mučeništvo koje se razlikuje od drugih stradanja upravo po tome što je obilježeno odnosom prema Kristu (Vadi mene će vas zamrziti'). I dok brojni stradalnici umiru radi čovjeka, kršćanski mučenik umire radi Bogočovjeka, Isusa koji se rodio i na zemlju došao da pruži svjedočanstvo Istine. Za razliku od fanatika, koji ubija sebe kako bi ubili druge, mučenik ne želi nikome naškoditi. On ne nanosi bol drugima. Ali, spreman je sve boli hrabro podnijeti radi Krista Gospodina. Mučenik daje život bez imalo mržnje i osvete, a srce mu je ispunjeno ljubavlju i mirom. Eto, zato se Crkva s pravom diči takvim svojim sinovima. (Sjetimo se Ignacija Antiohijskog koji se bojao kako bi ga njegovi vjernici mogli omesti na tom putu, pa ih usrdno moli neka mu dopuste 'biti Božja pšenica u zubima zvijeri kako bi mogao postati čistim kruhom Kristovim'. Ovakvim držanjem Ignacije nije mogao pobuditi mržnju prema progoniteljima. Dapače, on je svoje vjernike poticao neka se za njih mole, a njemu neka dopuste dati potrebito svjedočanstvo ljubavi prema Isusu).
Potresan podatak o 45 milijuna žrtava samo u XX. stoljeću ispunja nas poštovanjem prema tom 'silnom mnoštvu opečaćenih', kako ih Ivan opisuje u knjizi Otkrivenja. Stoga je sluga Božji Ivan Pavao II., u Velikom jubileju pozvao mjesne Crkve neka 'učine sve da se ne pusti zaboravu spomen onih koji su trpjeli za vjeru i Crkvu" te potaknuo na prikupljanje potrebite dokumentacije. A tijekom svog pontifikata proglasio je oko 480 svetaca i više od 1340 blaženika, od kojih četiri petine bijahu mučenici (ča 85 %). Dobro je i potrebno sjećati se tih Božjih ugodnika i ne zaboravljati ih. Pamćenje i spomen na žrtve nema nakanu baviti se progoniteljima, ili, ne daj Bože, buditi strasti s osjećajima mržnje. Spominjanjem nastradalih iskazuje se dužno poštovanje prema nedužnim žrtvama i njihovoj moralnoj veličini koja je postala baštinom naše sadašnjosti.

4. Prije par godina nekoliko naših biskupija obilježilo je 17 stoljetni jubilej svojih mučenika-zaštitnika: svetog Dujma u Splitu, svetu Stošiju u Zadru i Srijemu, svetog Kvirina na Krku, svetog Mavra u Poreču.. Ovim mučenicima, koji su pogubljeni za vrijeme cara Dioklecijana (prije 17 stoljeća, 304.), pridružili su se brojni svjedoci vjere u vrijeme otomanske vladavine, kao i silno mnoštvo stradalnika u vrijeme nacizma, fašizma i komunizma. Prema nekim kroničarima 'od Isusova nasilne smrti do danas svoje živote zbog vjere izgubilo je sedamdesetak milijuna kršćana', a samo u 20. stoljeću 'poubijano ih je oko 45 milijuna', dakle, dvije trećine svih mučenika! (IKA, 26. 12. 2003.). Stoga je papa Ivan Pavao II. pozvao mjesne Crkve neka 'ne prepuste zaboravu spomen onih koji su trpjeli za vjeru i Crkvu'.
U tom kontekstu nije patetično tvrditi da je i Crkva u Hrvata, Crkva mučenika. Dovoljno je prelistati kronike (gdje postoje) iz vremena osmanlijske tiranije i mučenja kršćana kroz puna četiri stoljeća. Ili, sjetiti se Drugog svjetskog rata i poraća, znanih i neznanih stradalnike po logorima i grobištima od Dravograda i Maribora do Ogulina i Gospića, od Maceljskih šuma i Jazovke, Križevaca i Bjelovara do Srijemske Mitrovice, Sarajeva, Foče, Zenice i Mostara. Od stoljeća sedmog pa do strašnih stradanja u nedavnom Domovinskom ratu, u grčevitoj obrani svoje zemlje, identiteta, vjere i svoga roda i naroda, jedinu i pravu pomoć nalazili su naši vjernici u Isusovom križu: Zdravo križu, nado jedina!
 
Ma, zašto nas Crkva potiče častiti sveti križ i muku Isusovu? Zašto nas Sveti Otac poziva na štovanje svetih mučenika i potiče da im spomen ne zaboravimo?! Koja je svrha ovih naših godišnjih okupljanja u ovom svetištu zahvalnosti i učionici povijesti? što vjernicima znače brojni mučenici tijekom povijesti? Zašto Crkva veliča spomen svetog križa i muku koja je s križem povezana? Odgovore na ta pitanja nalazimo u današnjim čitanjima.

5. Prvo čitanje donosi zanimljiv događaj prepirke između naroda i Jahvea, te između Mojsija i naroda. Nije lako bilo Mojsiju voditi narod iz Egipatskog ropstva i pri tom biti strpljiv s njime. Jer, narod, ko narod. «Putem su postali nestrpljivi, te počeli govoriti i protiv Boga i protiv Mojsija: «Zašto nas izvedoste da pomrčino u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo ogadilo se dušama našim..» Mojsiju nije lako jer je razapet između Jahvea i naroda. Pitam vas, ima li ovo čitanje aktualnost i sličnost s našim vremenom, ili se to dogodilo samo izabranom narodu i njegovom vođi Mojsiju?! čini mi se, kako je tekst vrlo aktualan i za ovo naše vrijeme i današnje ljude. Ruku na srce, zar i mi nismo često poput Izraelaca?! Nezadovoljni sa sobom, sa svojim mjestom, s ljudima s kojima živimo i radimo, mrmljamo, galamimo i vrlo brzo zaboravljamo brojna dobročinstva koja nam je Bog iskazao. Nije lako ni voditeljima koji su zaduženi za opće dobro ljudi: svećenicima, učiteljima, poslodavcima, političarima i drugim javnim djelatnicima. Kao što nije bilo lako ni Mojsiju koji se u jednom trenutku našao u vrlo nezgodnoj stisci: odustati od povjerenog zadatka, naljutiti se na ljude koje je poveo iz ropstva, okrenuti im leđa i povući se u privatnost. Hvala Bogu da to Mojsije nije učinio. Ali, kako je uspio nadvladati krizu i othrvati se napasti povlačenja? Otkrio je, naime, kako ga Bog treba. I to mu je davalo snage izdržati do kraja. Kako je čovjeku drago otkriti da ga netko treba: unuk djeda, otac sina, žena muža i đaci učitelja.. Svi smo mi zapravo potrebni jedni drugima! Kad je poginuo predsjednik Amerike John Kennedv, zamijenio gaje Johnson koji je odmah pozvao ministre te svakom rekao 'kako mu je potrebna njegova pomoć!' Bog svakome od nas veli kako smo mu potrebni!
Neka se stoga svakog dana vine iz vašeg srca molitva: Ti si Gospodine tvrđava moja, zakloni me štitom lica svoga i budi mi hrid zaštite i tvrđava spasenja!' Naše današnje zborovanje pokazuje da nam je Isusov križ uistinu hrid zaštite i tvrđava spasenja. Stoga je pohvalno stoje Odbor odlučio ovu godišnju proslavu vezati uz blagdan Uzvišenja Svetoga Križa kako bi se Krbavsku tragediju, kao i sva druga povijesna stradanja, gledalo u svjetlu pobjedničkog križa Kristova. Ova pak crkva koju zajednički gradimo neka bude 'naše svetište zahvalnosti svim žrtvama za kršćanske ideale, kao i hrabrim vitezovima palim za slobodu Hrvatske. Ali, neka bude i učionica naše hrvatske povijesti'.

Želimo i molimo Boga neka u našoj Domovini svatko bude poštivan i zaštićen na na temeljima socijalne pravednosti i zakonitosti; neka bude zaštićeno dostojanstvo obitelji i svetost ljudskog života od začeća do prirodne smrti. A lijepa Naša, za koju su život dali i Krbavski vitezovi neka bude zemlja sloge i suradnje na velikom poslu duhovne, moralne, kulturne i materijalne obnove. Pravda neka teče kao voda, veli prorok Amos (5, 24), i pravica kao bujica silna. Želimo Hrvatsku tako uređenu da svaki čovjek dobre volje poželi u njoj živjeti. I molimo neka Lijepa naša čvrsto stoji kako bi pred Bogom i pred svijetom mogla stati čiste savjesti i opstati pred silnim stupicama i zavođenjima kojima su izloženi. Zahvalni Bogu za sve koji su stoljećima bili postojani i vjerni svojim korijenima i svojoj povijesti, obraćamo se na kraju Kristu koji nas je svojim križem otkupio i spasio. Neka nam Isusov Križ i neizmjerna vrijednost njegove muke bude zalogom našeg vječnog spasenja. Križu sveti, svetog vrela; Božjeg sina dar si plod. Hrvatska te duša splela, prigrlio cijeli rod! častimo te križu sveti, na kom umrije Isus naš. Na života tamnoj stazi, kao zvijezda ti nam sjaš. Ustima, srcem častimo te, sveti križu Isusov!

 

Pozdrav biskupa domaćina dr. Mile Bogovića na Dan hrvatskih mučenika 13. rujna 2008.
Braćo i sestre, dragi hodočasnici!
Srdačan pozdrav svima u ime Glavnog odbora i u svoje ime. Posebno pozdravljam nazočne članove raznih odbora za izgradnju Crkve hrvatskih mučenika.
Glavni odbor je odlučio da se Dan hrvatskih mučenika od ove godine slavi subotom nakon Male Gospe. U to vrijeme je obljetnica Krbavske tragedije (9. rujna) i blagdan Uzvišenja Sv. Križa (14. rujna). 
Jedan i drugi dan imaju duboko simbolično značenje.
Krbava je simbol našeg stradanja, a Sveti Križ može osmisliti svako stradanje, svaku žrtvu. Zato su naši stari još u vrijeme hrvatske kneževine izgradili u Ninu crkvu na čast Sv. Križa. Upravo je ta crkva iz naše starine uzeta kao nadahnuće za novi projekt Crkve hrvatskih mučenika, Crkve koja želi povezati sve naše križeve od najstarijih vremena pa do naših dana. Govor starohrvatskog Nina biti će čujan i na ovim krbavskim prostorima.
Subota je neradni dan pa će moći doći više hodočasnika.
Pozdrav i vama koji nas zahvaljujući Hrvatskoj radioteleviziji možete pratiti preko ekrana i radio prijemnika.
Pozdravljam predvoditelja misnog slavlja dubrovačkog biskupa mons. dr. Želimira Puljića. On je ujedno predsjednik Vijeća za hrvatsku inozemnu pastvu pa povezuje s ovim žrtvenikom ne samo našu najjužniju biskupiju nego i cijelu iseljenu Hrvatsku. S nama su riječki nadbiskup i metropolit mons. dr. Ivan Devčić, zadarski nadbiskup mons. Ivan Prenđa i šibenski biskup mons. Ante Ivas. Pozdravljajući ih danas ovdje želim im zahvaliti na podršci koju pružaju ovom našem nacionalnom projektu. čestitamo šibeniku na prvoj katoličkoj osnovnoj školi u našoj domovini.
Uz našu vojsku i policiju je i generalni vikar vojnog ordinarijata mons. Joško šantić. Tu su i kanonici senjskog kaptola.
Hrvatski sabor i Ličko-senjska županija uz Gospićko-senjsku biskupiju i Hrvatsku biskupsku konferenciju glavni su nositelji projekta Crkve hrvatskih mučenika. Pozdravljam predsjednika Sabora gospodina Luku Bebića i župana ličko-senjskog Milana Jurkovića, tajnika Komisije za odnose s vjerskim zajednicama Franju Dubrovića, ujedno i zastupnika ministra Bože Biškupića. Pozdravljam i druge predstavnike državnih vlasti, gradonačelnike, načelnike: Gospića, Otočca, Slunja, Plitvica, Cetingrada, kao i njihove suradnike. Zagrebački gradonačelnik poslao je svoga pročelnika ureda Stipu Zebu. Poseban pozdrav načelniku ove općine gospodinu Stanku Momčiloviću te drugim članovima Poglavarstva i Općinskog vijeća. Želja nam je da ovaj pozdrav sve više prerasta iz protokolarnih obveza u iskreno međusobno razumijevanje i povjerenje. Vjerujem da projekt Crkve hrvatskih mučenika postavlja prave temelje za takve odnose.
Pozdravljam provincijala franjevaca trećoredaca fra Ivana Paponju, zamjenika hercegovačkog provincijala fra Miljenka šteku i ostalu braću redovnike
U velikom broju nazočne su sestre milosrdnice predvođene časnom majkom Blagom Bunčugom. I ove godine s njima smo u molitvi oko mučenice Žarke Ivasić. Nadam se da će ta mučenica nerazdruživo povezati ovaj projekt sa sestrama milosrdnicama.
Pozdravljam i sestre Presvetog Srca Isusova s časnom majkom Felicitom špehar.
Među nama je i predsjednik HAZU Milan Moguš s akademicima Jelčićem i Barišićem. U njihovoj nazočnosti čitamo želju naših intelektualac da se odgovorno uključe u traženju rješenja općenacionalnih problema. Ti su osjetili poruku Crkve hrvatskih mučenika. Pozdravljam takve nazočne i nenazočne. Među nazočnima je i Hrvoje Hitrec, predsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća. 
Drago nam je što je s nama dr. Miroslav Tuđman, sin  nezaboravnog prvog predsjednika samostalne Hrvatske dr. Franje Tuđmana. Pozdravljam njega i cijelu obitelj Tuđman.
S nama su i naši riječki bogoslovi s rektorom mons. Uravićem te sjemeništarci iz Zadra sa svojim poglavarima i profesorima. Ovdje lakše svladava lekcija da je prava veličina znati svoje sposobnosti uložiti u dobro svoga bližnjega.
S tom porukom došli su i motoristi koji su s naših stratišta donijeli spomen-kamenje da ga ugradimo u zdanje koje nas okuplja. čuli smo otkuda to kamenje donose. Ove godine došao je i kamen iz požeškog zatvora gdje su u vrijeme komunističkog vremena robijale žene političke zatvorenice. Koji su robijali za svoju domovinu pokazali da znaju kako se ona voli. 
Ovo mjesto sve više prepoznaju kao svoje svi oni čiji su životni putovi ispunjeni brojnim žrtvama. Kako ovih dana reče jedan teolog, nema nade u društvu u kojemu su najvažnija razonoda i zabava, u društvu kojem  samo važe bogati i lijepi. Žrtve imaju ključ pomirenja u svojim rukama a krivci ovise o volji žrtava kako bi mogli živjeti s nadom. Tu nadu svjedočimo svaki put kada se okupljamo oko žrtvenika Isusa Krista koji je ona glavna poveznica našeg zajedništva i izvor iz kojeg primamo snagu pomirenja, da smognemo snagu stati jedni prema drugima s iskrenom željom i molitvom za pomirenje. To ćemo se danas potruditi učiniti.
No prije toga molim generala Jozu Milićević da donese svijeću koju ćemo zapaliti za nevino stradale na čitavom našem hrvatskom prostoru.

 
Zahvala biskupa Bogovića na kraju mise 13. rujna 2008. na Udbini.
Na kraju zahvaljujem dobrome Bogu za dar ovoga dana i ovoga slavlja.
Zahvaljujem predvoditelju, drugim biskupima i svećenicima koji su ovamo došli sa svojim vjernicima. Mnogo je onih koji su doprinijeli da ovo slavlje bude ovako lijepo i svečano. Ipak ne smijem propustiti izraziti zahvalnost Hrvatskoj radio televiziji te postajama koje preuzimaju radio prijenos. Hvala također članovima odbora za proslavu: pogotovo Nikoli, Draženku i Nediljku, na čelu s generalnim vikarom mons. Tomislavom šporčićem, zatim ravnateljici Doma za stare i nemoćne Elizabeti Dragičević  i ravnatelju Osnovne škole u Udbini Mirku Dragičeviću. Lijepo je bilo slušati pjevanje udružene zborove gospićko-senjske biskupije, pojačane glasovima iz hrvatske metropole, pod vodstvom Ivana Prpića i s orguljašem Milanom Dučićem.
 Na ovogodišnji Dan hrvatskih mučenika pogled nam pada na gradilište na koje se naselio Konstruktor-inženjering iz Splita da bi izgradio Crkvu hrvatskih mučenika s pripadajućim zdanjima. Radit će ne po prijašnjem projektu nego po projektu koji su izradili stručnjaci Konstruktora iz Zagreba. Crkva hrvatskih mučenika po prijašnjem projektu za nas je zbog skupoće i uvjeta koje je projektant postavio postala neostvariva. Teškoće u kojima smo se  našli predočili smo i Glavnom odboru koji je odobrio izgradnju prema novom projektu. Nije to bilo sve lako izvesti. U vođenju kroz sve nevolje i čistilišta naš Virgilije bio je Ivan Vukić kojemu posebno zahvaljujem. Zahvaljujemo Bogu i na brojnim drugim suradnicima. Mogu vam reći da više ne strepimo hoćemo li uspjeti izvesti projekt do kraja. On je sada financijski u podnosivim granicama, gotovo triput jeftiniji nego da smo nastavili po prijašnjem projektu, a jednako triput bolje usklađen s idejom koja nas je od početka okupljala. 
Na Vodičima i na plakatima možete vidjeti kako će to zdanje izgledati. U najnovijem broju Hrvatske vjernosti možete vidjeti još više te pročitati kako je došlo do promjene projekta. Ostali smo vjerni početnoj ideji u darovateljima. Tu je također detaljno financijsko izvješće gdje će mnogi naći i svoja imena. I ovim putem im se svima zahvaljujem.
Mnogi su pružili ruku na drugi način. Tako vlasnik Papirne industrije u Zagrebu (PAN) Marinko Mikulić omogućuje da u svakom broju tjednika Fokus dvije stranice budu posvećene Crkvi hrvatskih mučenika. On je također financirao i cijelu nakladu Hrvatske vjernosti. Dakako da sve to ne bismo mogli pripremiti bez suradničke ruke Marijana Majstorovića te dr. Ante Bežene, glavnog urednika Hrvatske vjernosti.
Ruku pomoćnicu pružilo je i poduzeće MIVAS iz Pakoštana kao i darovatelji koje okupljaju Božo Strika i Mijo Matić. Zahvaljujem i subraći biskupima na pozivu svojim vjernicima da se svojim darom uključe u ovaj projekt.
Smisao i poruku projekta imate i u kalendaru za iduću godinu koji ima glavni naslov: Naši križevi simboli. Počinjemo s križem koji je na Višeslavovoj krstionici, iz početaka našeg kršćanstva pa preko Branimirova i Krbavskog križa idemo do onih koji su se nametnuli kao simboli u našoj najnovijoj povijesti. Želimo također biti glasnici poruka Branimirove godine iz 1979. Poruku smo u kalendaru ilustrirali slikama Crkve hrvatskih mučenika koja je i sama u obliku križa a i mnogi naši križevi simboli nalaze svoje oličenje u njezinom zdanju. Drago će nam biti ako  poruka naših povijesnih križeva, preko tih kalendara, bude prisutna u svakoj našoj kući.
Dakako da ne zaboravljamo da se ovakav projekt ne gradi uspješno bez ispruženih i sklopljenih ruku na molitvu.
Vidimo se ovdje i slijedeće godine. Izvoditelji obećavaju da ćete dobar dio onoga što danas vidite kao sliku 12. rujna iduće godine moći vidjeti u stvarnosti. Neka nam Bog pomogne i sveti hrvatski mučenici!


 

  Vijesti - Sve