USKRSNA ČESTITKA
Svijet je izvana ostao isti. Nije stvoren neki drugi materijalni svijet koji će čovjeku pružiti sasvim nove prirodne okolnosti. Također, jednako kao i prije ljudi će se rađati, živjeti i umirati.
Ipak su svemu tome otvorene nove mogućnosti po Kristu i njegovu uskrsnuću. I dalje će u životu biti radosti i nada, žalosti i tjeskoba, ali oni koji su Krista prihvatili ne doživljaju to kao oni bez Krista. Oni koji povjeruju u Krista neće biti izuzeti od nevolja i nepravde ovoga svijeta, ali će na sve gledati drukčijim pogledom, drukčije će se prema njima odnositi. One, naime, više nisu stepenice koje se nižu jedna za drugom vodeći čovjeka prema nestanku, kako gleda mudrost ovoga svijeta, nego svaka od njih može nas voditi prema punini života – prema uskrsnuću. To znači da po Kristu smrt ne uništava život nego ona postaje vrata neuništivom životu. Tu je bitna razlika između načina gledanja nevjernika i vjernika.
Možemo reći da su Kristova smrt i uskrsnuće najbolji odgovor na čovjekovu ugroženost u svijetu. U Kristu vidimo i svoj put kako tu ugroženost nadvladati; po Njemu dobivamo hranu i piće na tom putu. „Uzmite i jedite … Uzmite i pijte...!“ – poručuje nam Krist.
Ljudski život ugrožen je već po svojoj prirodi. Čovjek je smrtan, podložan starenju i raznim bolestima. To ide svojim tijekom i nitko se tome ne može oduprijeti. To se smrtno tijelo Božjom snagom, onom koja je Isusa uskrisila od mrtvih, „oblači“ u besmrtnost.
Druga čovjekova ugroženost je nepravedni svijet koji ga okružuje, pritišće i osuđuje, a katkada – kao što se dogodilo Kristu – i ubija. Nekoga ne slomi starost i bolest, nego takva ljudska nepravda. Za Kristovu smrt je znakovito da ona nije stigla prirodnim tijekom života: organizam se istrošio i nastupila je smrt. Isus je usporedio ljudski život sa zrnom pšenice koje pada u mračnu brazdu i donosi obilan rod. To je jedna sudbina zrna. Ali ono može biti i samljeveno mlinskim kamenom. Kod Isusova života je bolje reći da je zrno samljeveno, a ne da je bačeno u brazdu. Nad njim je izvršeno nasilje. Ono je uništeno da ne postoji više kao zrno nego kao hrana.
Ta slika o samljevenom zrnu prikladnija je za ono što je Krist učinio jer se od samljevenog zrnja dobiva brašno i mijesi kruh. Ono postaje hrana. A Isus je upravo slikom kruha zorno pokazao svoju ulogu u spasenju kada je uzeo kruh i rekao: Ovo je tijelo moje! On je hrana drugima i onaj tko jede njegovo tijelo ima život u sebi. Sv. Ignacije Antiohijski je za sebe govorio da je zrno koje će u Rimu biti samljeveno zubima divljih zvijeri da bi tako prorekao svoju mučeničku smrt. On se nije toga strašio zato jer mu je bila poznata Kristova sudbina i dar koji je čovjek njegovom smrću postigao – dobio je hranu za život vječni. On nije čeznuo da ima snagu lavljih zubi, snagu žrvnja koji melje. Bio je zadovoljan biti zrno koje samljeveno postaje hrana drugima.
Svjetska nepravda i danas melje nemilosrdno svojim oštrim zubima mnoge živote. Tako je samljela i Isusov. To je činjenica koju nam je lako shvatiti jer zvuke tog nepravednog žrvnja čujemo i danas oko sebe. Teško nam je shvatiti da se time dobiva hrana za život svijeta. Ni apostolima to nije bilo moguće shvatiti dok se nisu suočili sa živim Isusom, onim koji je bio pribijen na križ i umro. To može shvatiti samo vjernik i to posebnim darom Božje milosti.
Draga braćo i sestre, molimo se Bogu za tu milost da shvatimo kako nas nikakva nevolja, ni nevolje ni trpljenja, ni progonstvo ni smrt, ne može odijeliti od života koji smo po Kristu dobili.
Radosne vazmene blagdane želi vam vaš biskup
† Mile Bogović
U Gospiću, na Veliku srijedu 2012. Godine.