Uskrsna poruka gospićko-senjskog biskupa mons. Marka Mede
Draga braćo i sestre,
u ovoj Jubilejskoj godini i o 25. obljetnici ustanovljenja naše Gospićko-senjske biskupije ulazimo u poseban trenutak susreta sa živim i uskrslim Gospodinom Isusom Kristom kojeg Crkva uvijek, posvuda i svima mora naviještati kao „nadu našu“ (usp. 1 Tim 1,1).
Kao hodočasnici nade, u našoj biskupiji i izvan nje, koračamo i drevnim i novim stazama kako bi intenzivno proživjeli jubilejsko iskustvo. Jubilejske crkve u našoj biskupiji, kao i proslava 25. obljetnice od utemeljenja biskupije, mogu postati novi poticaji i oaze duhovnosti u kojima želimo pronalaziti snagu na putu vjere.
Mnoge crkve u našoj biskupiji bile su porušene tijekom Domovinskog rata i većina ih je obnovljena. Prije, a na osobit način u zadnjih 25. godina, Kristova poruka uskrsnuća odzvanjala je u tim istim crkvama kao poruka radosti i slavlja: Isus je pobijedio smrt, uskrsnuo je! O tome nam svjedoči i bjelina Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Ona nam pripovijeda i propovijeda o stradanju našeg naroda, ali prije svega svjedoči o Kristovoj pobjedi i uskrsnuću, a po Kristu i našoj pobjedi i uskrsnuću. U toj je poruci temelj naše vjere.
Sveti Pavao piše: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera naša!“ (1 Kor 15,17) Upravo je zbog toga poruka Uskrsa uvijek poziv na uzvišeniji život. „Kao što je svet Onaj koji vas poziva, i vi budite sveti u svome življenju. Ta pisano je: Budite sveti, jer sam ja svet.“ (1 Pt 1,15) Poziv na svetost poziv je na vjeru u uskrsnuće. Kako veli jedan mislilac: „Čovjek ima potrebu za nečim drugačijim od zemlje…“
Tijekom stoljeća razni su nam „prodavači boljega života“ nudili različita rješenja za „boljitak čovječanstva“. Nudili su novu kulturu, napredak pod svaku cijenu i blagostanje bez kriterija kao izvor sreće i boljitka, no taj se boljitak nikada nije dogodio. Konačno, u naše vrijeme nasrtljivo nude slobodu od svakog moralnog zakona kao izvor čovjekove sreće. Promašaju ovog posljednjeg svjedočimo svi zajedno.
Božja riječ danas poziva sve nas da prepoznamo Uskrsnuloga! Sveti Pavao, stigavši u Atenu kako bi propovijedao radosnu vijest, pronalazi oltar s neobičnim natpisom: „Posvećeno nepoznatom bogu!“ te odvažno naviješta Atenjanima: „Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem. Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima; i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život, dah – i sve.“ (Dj 17,22-25) Nisu mnogi tom prilikom povjerovali Pavlu jer nije bilo lako povjerovati u uskrsnuće, a tako je i danas. I mi imamo pravo postavljati pitanja i izraziti vlastitu sumnju poput Atenjana: Kako povjerovati u Kristovo uskrsnuće? No, kao što imamo pravo pitati, imamo i odgovornost gledati i čuti što se po Kristovu uskrsnuću događalo i još uvijek događa. Sveti Pavao nije imao drugo sredstvo uvjeravanja osim vlastitog svjedočanstva, a svjedočanstvima je Crkva kroz stoljeća najviše doprinosila širenju Kraljevstva Božjeg. Pavao dakle na više mjesta ispovijeda da je bio revni progonitelj Crkve, da je konačno susreo Gospodina i čuo njegov glas i da je bezuvjetno prihvatio naviještati evanđelje Isusa Krista. Njegovo je svjedočanstvo samo početak. Kroz stoljeća, isto što i Pavao, svjedoče nepregledne rijeke mučenika, od svetog Stjepana do Maksimilijana Kolbea, blaženog Alojzija Stepinca i mučenika naših dana. I danas u nekim krajevima svijeta netko od kršćana odlučuje svoj život položiti za Krista, odnosno ne zanijekati ga. Kristovo uskrsnuće svim tim svjedocima daje sigurnost i vjeru u novo nebo i novu zemlju. Svjedoci vjere govore nam da je Krist živ i da je među nama.
Svjedočanstvu mučenika u prilog govore i nebrojeni sveci, poznate i nepoznate duše, uvijek spremni na žrtvu, na herojsku ljubav i zalaganje za čovjekovo dobro. Sveti su oni koji izvanrednu Božju ljubav nose u sebi i nesebično je dijele. Nama vjernicima potrebna su svjedočanstva i primjeri svetih. Potrebno nam je identificirati se što je više moguće, kako s njima tako još više s Kristom kako bismo bili svjedoci pred svijetom koji nas okružuje. Na koncu, On je onaj koji nas posvećuje i poziva na svetost i to da budemo sveti kao što je i on sam. „Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!” (Lev 19,2) čitamo u Levitskom zakoniku.
Pavao u svojim poslanicama kršćane oslovljava sa sveti. Ta se svetost događa ovdje i sada između nas, u našim obiteljima i zajednicama. Ta je svetost snaga Crkve i aktivni kvasac evanđelja u svijetu. Ako se pitamo što stoji iza žrtava naših kršćanskih djedova i baka, roditelja i učitelja, svećenika, redovnika i redovnica, kao što stoji iza žrtve s. Žarke, mučenice naše biskupije i brojnih stradalih i žrtvovanih za nas i našu budućnost u ne tako davnoj prošlosti, odgovor je samo jedan – vjera u Krista Uskrsnulog. I sam Gandhi svojedobno je priznao: „Bilo bi potrebno razumjeti zašto je kršćanstvo „proizvelo“ toliko mnogo ljudi koji su ljubili siromašne, osobito gubavce.“ Odgovor je opet samo jedan, sve je ovo moguće jer je Krist uskrsnuo! Mi kršćani u gubavcu ne gledamo gubavca, već Krista, raspetog i uskrsnulog.
Draga braćo i sestre, grob je prazan! Mi smo nad tim grobom pozvani prepoznati Krista Uskrsnulog i stati u povorku nebrojenih svjedoka, mučenika i svetaca. To je naš put, to je naš poziv, to je naša svrha, naša obećana zemlja, Kristovo i naše uskrsnuće. To je put koji nam je Krist pokazao u žrtvi, u ljubavi, u brizi za potrebite i ranjive, put kojim je on sam prošao čineći dobro u svijetu.
Kao hodočasnici i svjedoci nade koju baštinimo od uskrsnulog Gospodina pozvani smo, pogotovo ovih dana, biti vjerni donositelji nebeske radosti svim ljudima.
Želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs!
✠ Marko Medo, biskup gospićko-senjski
Vijesti - Sve