Homilija biskupa Križića na svećeničkom hodočašću na Krasno 2022.
U prigodi našeg svećeničkog hodočašća Gospi Krasnarskoj, zaštitnici naše biskupije, imamo uvijek za razmatranje neku marijansku tematiku. Do sada su to bile teme: 2017: „Marija i Duh Sveti“; 2018: „Marija u štovanju Crkve“; 2019: „Marija u spisima otaca“; 2020: „Marijin 'Veliča'“; 2021: susret je bio u Ogulinskim Oštarijama povodom 500 godina razaranja tog marijanskog svetišta „Gospe od čudesa“, pa smo za temu uzeli „Kanu“ gdje je Isus učinio prvo čudo.
Danas ćemo se zaustaviti u razmatranju događaja Marijina navještenja. Kao i do sada: ovo nije klasična homilija kakva se ima Božjem narodu, nego više predavanje svećenicima koji su diplomirani teolozi.
Na početku Lukina evanđelja imamo dva Naviještenja posredstvom jednog te istog anđela – Gabrijela. Prvo navještenje je Zahariji, a drugo Mariji. U prvom navještenju u središtu pozornosti je Zaharija, a ne Elizabeta; dok je u drugom u središtu Marija a ne Josip.
Razlika je i u ambijentu. Zaharija ide u Hram, ide anđelu u kuću Božju. Kod Marije anđeo dolazi njoj u kuću njezinu. Za Zaharijina sina Ivana se ne kaže da je ikada bio u Hramu, dok je Marijin sin, Isus, bio puno puta.
Sa Isusom se događa promjena: glavni hram postaje čovjek i njegova nutrina, a Bog sišavši među ljude, postavši čovjekom, ne čeka ljude u hramu nego im ide u susret.
O Zahariji se govori da je iz plemena Abijina, tj. iz svećeničke obitelji. Za Elizabetu se kaže da je iz Aronova roda, također iz svećeničke obitelji, jer Aron je iz Levijeva plemena. Za Josipa se veli da je iz kuće Davidove, a znamo Davidovo značenje u povijesti Izraela. O Mariji se ne kaže ništa osim što joj se spominje ime.
O Zahariji, Elizabeti, Josipu, imamo i moralne kvalifikacije. Za Zahariju i Elizabetu se veli: „Oboje bijahu pravedni pred Bogom jer su živjeli besprijekorno prema svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim“. I za Josipa se veli da je bio „pravedan“ (Matej), a to znači da je živio u skladu s Božjim zapovijedima. Za Mariju nema nikakvih moralnih kvalifikacija. Jedino joj anđeo kaže da je našla milost kod Boga.
Vjerojatno se radi o tome da je Marija sama ispripovjedila Luki ovaj događaj i tako izbjegavala da išta kaže o samoj sebi. A izgleda da je i evanđelist bio posve usredotočen na Marijinu nutrinu izbjegavajući bilo kakve vanjske detalje.
Stav i ponašanje anđela prema Zahariji i Mariji je dosta različit. Zahariji, zbog njegovih sumnji i nepovjerenja, prijeti; dok je kod Marijina navještaja sve u ozračju radosti.
Marijin i Zaharijin stav su različiti. Zaharija ne vjeruje da će dobiti dijete jer su on i njegova žena osobe poodmakle dobi. Zaharija, kao svećenik i poznavatelj Pisma, dobro zna da su se takve stvari u povijesti spasenja događale. Nije moguće da se on ne bi sjetio slučaja Abrahama i Sare, ili Ane majke Samuelove. Zaharija zasigurno sve to zna, ali ne vjeruje da će se i u njegovu slučaju takvo nešto dogoditi. Zato biva kažnjen.
Marijino pitanje nije znak nevjere, nego ona jednostavno ne zna kako će se to dogoditi. Ono što se njoj naviješta nije se dogodilo nikada u povijesti spasenja.
Marijin naviještaj se događa u klimi punoj radosti. Odmah na početku anđeo ju poziva na radost riječima: „Raduj se, milosti puna! Gospodin je s tobom“.
Pozdrav je neuobičajen: „haire“: raduj se, kliči. Obično se pozdravlja sa „shalom“. Zaharija nije pozdravljen nikakvim posebnim pozdravom. Taj pozdrav „haire“ ima mesijansko značenje. Svaki puta kada se u Bibliji pojavi ima to značenje. Evo nekih dobro poznatih tekstova:
Prorok Sofonija: „Kliči od radosti, Kćeri sionska, viči od veselje, Izraele! Veseli se i raduj iz svega srca, Kćeri jeruzalemska! Jahve kralj Izraelov u sredini je tvojoj“ (3,14-15).
Prorok Zaharija: „Kliči iz svega grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan, jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu“ (9,9).
Ima još sličnih izričaja, napose kod proroka. Stoga i riječi anđelove Mariji naviještaju ispunjenje gore spomenutih proročanstava.
Uz poziv na radost anđeo joj poručuje da je „milosti puna“, da je ona osoba posebne Božje naklonosti.
Zatim joj anđeo naviješta sigurnost, jamstvo Božje blizine: „Gospodin je s tobom“. Ove su riječi izrečene mnogim likovima u Starom zavjetu kojima je Bog povjeravao posebna i teška poslanja: Abrahamu, Jakovu, Mojsiju, Gideonu, Jeremiji, …
Kada Bog traži od osobe neko posebno poslanje najčešće je prva reakcija strah i odbijanje, osjećaj osobe da je to poslanje nadilazi. Zato Bog daje jamstvo svoje blizine da na taj način poruči osobi: „Znam da to ne možeš svojim sposobnostima, ali sa mnom je sve to moguće“.
Čitamo dalje kako se Marija na anđelove riječi „prepade i poče razmišljati što znači taj pozdrav“.
Navještaj je previše velik i previše nejasan, pa je zato kod Marije više prisutan strah nego li radost na koju je pozvana. Anđeo ju mora hrabriti govoreći: „Ne boj se, Marijo“.
Zatim slijedi bit navještaja: „Evo, ti ćeš začeti i roditi sina kome ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvat će se sin Svevišnjega, …“
Nakon ovog nerazumljivog navještaja, Marija spontano reagira: „Kako će to biti jer se ja ne sastajem s mužem?“
Ova će rečenica postati kod egzegeta objektom najrazličitijih interpretacija. U čemu je sve muka i sukob egzegeta u ovoj rečenici? Koje je njezino značenje?
Dva su kamena spoticaja: 1) Da li je Marija imala nakanu ostati djevica ili nije? 2) Da li je već prije dala neki zavjet djevičanstva ili nije?
Ima podosta katoličkih egzegeta, a protestantskih još puno više, koji su tvrdili da Marija nije položila nikakav zavjet djevičanstva niti je planirala ostati djevica. Koji su njihovi argumenti?
Neki nalaze dokaz toga u Marijinom odgovoru: „Kako će to biti kada ja muža ne poznajem“, ili „Kako će to biti kada se ja ne sastajem s mužem?“
Neki egzegete to tumače kao neki nesporazum između Marije i anđela u smislu da je Marija pomislila da joj anđeo naviješta začeće koje se već dogodilo. Stoga i njezina objekcija: „Kako će to biti kada konzumacije braka još nije bilo?“ Tako neki egzegete zaključuju da je Marija imala nakanu konzumirati brak. Jer ona kaže da ne poznaje muža, a ne da neće nikada upoznati muža.
Neki drugi iznose druge argumente. Po njima sama činjenica da je Marija pristala na brak s Josipom, znači da nije računala s tim da bi ostala djevica. Jer kako bi mogla dati Bogu zavjet djevičanstva, a onda stupiti u brak?
Osim toga, tvrde isti, u Izraelu djevičanstvo nije bilo nikakav ideal, nego više sramota jednaka sterilnosti. Poznata nam je izjava Elizabete, majke Ivana Krstitelja, koja nakon što je zatrudnjela zahvaljuje Bogu što „se udostojao skinuti s mene sramotu među ljudima“. Ne imati poroda značilo je biti bez blagoslova.
Poznat je slučaj kćerke suca Jiftaha koji je dao zavjet da će, ako pobjedi Amonce, Bogu prikazati za žrtvu prvu osobu koja mu iziđe u susret. I to je bila njegova kćerka. Ona prihvaća očev zavjet ali ga moli da joj ispuni samo jednu želju koja je glasila: „Pusti me da budem slobodna dva mjeseca; lutat ću po gorama sa svojim drugama i oplakivati svoje djevičanstvo“ (11,37).
U Izraelu je brak imao i jedan važan vjerski cilj: očekivanje svakoga da će Mesija možda doći iz njegova potomstva. A ako nemaš potomstva, onda te mogućnosti nema.
Imajući u vidu sve ovo, dotični egzegete postavljaju pitanje: Kako je, u takvoj situaciji, Marija mogla izabrati djevičanstvo?
Što kažu oni koji se ne slažu sa navedenim argumentima?
Prije svega ne prihvaćaju to da se anđeo i Marija nisu razumjeli. Jer kada je Bog dolazio nekoj osobi sa posebnom porukom uvijek je želio da osoba shvati poruku. Jer ako je ne shvaća onda nema moralne odgovornosti poruku izvršiti.
Osim toga, anđeo je bio jasan kada je rekao da će Marija začeti, te stoga nije moguće da je Marija razumjela kako je već začela.
Teško je prihvatiti da je Marija tek nakon anđelovih riječi donijela odluku da učini zavjet djevičanstva. Anđeo joj samo naviješta začeće i rođenje djeteta, i nema nikakve aluzije da bi ona sada trebala učiniti zavjet djevičanstva! Anđeo bi joj valjda to izričito rekao. Bilo bi malo čudno da jedan dio navještaja bude jasan i izričit, a drugi dio unutarnji i intiman!
Nadalje: da je Marija imala nakanu konzumirati brak s Josipom, smiješno je onda njezino pitanje: „Kako će to biti?“. Kada je anđeo naviještao rođenje djeteta Abrahamu, majci Samuelovoj ili Zahariji, nitko od njih nije pitao: 'kako će to biti?' Zna se kako će biti.
Ostaje pitanje: zašto je Marija prihvatila brak s Josipom ako je prije položila zavjet djevičanstva?
Odgovor na ovo pitanje nije lagan. Bilo je dosta površnih odgovora kao što je na primjer pretpostavka da je Marija bila prisiljena na brak od roditelja jer je za roditelje bila sramota ako imaju kći koja se nije mogla udati.
No, ovdje smo pred određenim misterijem. Prije svega ne znamo što je sve Marija prije proživljavala u svom odrastanju i na koji način ju je Bog vodio? Jer ona je začeta bez grijeha, puna je milosti, pa je i njezin put odrastanja morao biti poseban, i ljudski govoreći, misteriozan.
Je li Marija prihvatila brak jer je spoznala da je to volja Božja? Možda je spoznala da će brak biti zaštita njezinu djevičanstvu, a u javnosti će posve legalizirati Isusovo rođenje? Da je rodila dijete izvan braka bila bi tretirana kao prostitutka. Možda je imala Božje jamstvo da će Josip respektirati njezino djevičanstvo? Sve su to neke od mogućnosti.
Kada Bog od osobe traži nešto veliko, on sam je onaj koji stvari vodi. Osobu nadahnjuje, upućuje, prosvjetljuje. On stvara sve potrebne uvjete.
Ne treba se pretjerano čuditi što je Marija u tom vremenu i u tom vjerničkom ambijentu izabrala djevičanstvo. I na djevičanstvo se počelo u Izraelu malo drugačije gledati.
Poznato je da su u tom vremenu u Jeruzalemu i nekim drugim krajevima živjeli Eseni čiji život je bio sličan kršćanskom monaškom životu. Živjeli su u zajednici i nisu se ženili.
Filon Aleksandrijski, židovski filozof i egzeget toga vremena, rođen je 15 godina prije Isusa, navodi da je bilo i žena koje su slobodno prihvatile djevičanstvo iz razloga da budu bolje osposobljene za kontemplaciju.
Jedan Kumranski dokument, napisan od Esena koji su živjeli u špiljama i zajednicama uz Mrtvo more, govori o djevičanstvu kao o najprikladnijem statusu za služenje i predanje Bogu u potpunosti.
Znamo da se i puno prije u židovstvu osjetio progres u poimanju djevičanstva. Imamo slučaj Judite, koja je, kako se navodi, bila bogata i lijepa, ali se nakon smrti muža nije htjela udavati, nego je nastavila živjeti kao udovica, što sveti pisac gleda sa simpatijama. To isto vidimo u slučaju proročice Ane, Marijine suvremenice, koja od mladenaštva ostaje udovica i tako do smrti.
Osim toga, na mnogo mjesta u Bibliji se govori o spolnoj kontinenciji kao uvjetu da se osoba jače približi Bogu. Tako u jednom židovskom Midražu stoji napisano da se Mojsije odvojio od svoje žene od kako mu se Bog ukazao u gorućem grmu.
Filon Aleksandrijski govori o nekakvim „sinovima svjetlosti“ koji, kako veli, moraju živjeti kao anđeli. A navodi se da su židovske žene u Egiptu imale slobodan izbor djevičanstva.
Poznato je da su u tom vremenu u Rimu bile djevice koje su služile u hramu božice Veste. One se nisu smjele udavati, a ako bi se koja ogriješila o moral bila bi živa zakopana.
To je vrijeme u kojem živi Marija. Vidljivo je da izbor djevičanstva u tom vremenu nije gledano kao nešto samo nastrano, čudno, nego nešto što je sve više ulazilo u kulturu toga vremena.
Kršćanski gledano, djevičanstvo je prije svega pitanje milosti, a ne samo nekog ljudskog izbora. Kada je u pitanju Marija, iz onoga što nam donose evanđelja, njezino djevičanstvo je bilo izabrano i slobodno prihvaćeno.
Anđelov odgovor na Marijino pitanje je bio: „Duh Sveti sići će na tebe, sila Previšnjeg zasjenit će te, zato će se dijete koje ćeš roditi, zvati svetim, Sinom Božjim“.
Da li je Marija razumjela sve ove riječi? Zasigurno nije, jer ni Bog nije htio da to ona sve razumije. Prije svega nije do kraja razumjela to da će dijete biti Sin Božji. Jer to u Bibliji nije nikada imalo značenje kakvo sada dobiva.
Znamo da prorok Natan govori o Davidovu potomku kao „sinu Božjem“. Veli se: „Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin“. Svatko je tada razumio da se govori o Salomonu. To nalazimo i kod Psalmiste: „Ti si sin moj, danas te rodih“.
U knjizi Mudrosti se vidi kako je bilo uvriježeno nazivati pravednika Božjim sinom (2,18).
Ima toga na mnogo mjesta u Bibliji, ali je daleko od toga da bi u židovskom mentalitetu netko pomislio da se radi o stvarnoj realizaciji Božjeg utjelovljenja i rođenja od jedne žene.
Mesija je za Židove „sin Božji“ snagom jednog posebnog odnosa s Bogom i posebne Božje zaštite, ali ne kao istinski Sin Božji, jer je Bog jedan i tu je bit njihove vjere.
Na to je vjerojatno i Marija mislila. Ona sigurno zna da Isus nije Josipov, nego Božji, ali ne zna da je božanske naravi. Jer da je to znala izgubila bi svaku majčinsku spontanost.
Na koncu, kasnije, kada se Isus izgubio u hramu, Marija veli da su ga žalosno tražili. Da su znali da je Bog, zašto bi ga tražili. Barem se Bog ne može izgubiti.