Homilija za proslavu dana Ličko -senjske županije.
U prvom čitanju iz Djela apostolskih slušali smo govor apostola Pavla u gradu Efezu, u Maloj Aziji, s kojim se on oprašta od svojih učenika i od vjernika iz svih okolnih gradova u kojima je naviještao evanđelje Isusa Krista.
Pavao je na rastanku vedar i miran, radostan što je ispunio svoje poslanje, što je napravio ono što su Bog i narod od njega očekivali. Pavao veli: „Ni najmanje mi nije do života, samo mi je važno da završim svoje poslanje koje sam primio od Gospodina“.
Nema veće sreće nego li završiti svoj život s mirnom savješću i uvjerenjem da je životno poslanje izvršeno odgovorno i pošteno.
Svi mi imamo svoje poslanje koje nam je dao Bog ili narod povjerio, i kako je važno da to poslanje izvršimo sa čistom savješću. Ni smrt se tada neće doživjeti kao prijetnja, nego kao dobitak, kako veli apostol Pavao.
Pavao se osjeća tako da može reći pred svima: „Vi znate kako sam se sve vrijeme, od prvog dana kada stupih u Aziju, ponašao među vama: služio sam Gospodinu i svima sa svom poniznošću“.
Kako je predivno pri kraju života moći izjaviti nešto ovakvoga! Pavao je svoj život istrošio služeći drugima. Samo ovakav život se može nazvati zaista velikim. Isus će jednom zgodom svojim učenicima, koji su se prepirali tko je među njima najveći, reći: „Tko među vama želi biti najveći neka bude sluga svima“.
Nije velik onaj tko se pravi važan, nego onaj tko zna ponizno služiti. Pravu veličinu nikome ne daje njegova diploma, niti služba koji obavlja, nego njegovo služenje i trošenje za dobro drugih.
Naša županija slavi svoj dan na dan rođenja dr. Ante Starčevića, koga je naš narod prozvao ocem domovine.
Nije mu taj naziv umjetno prilijepljen, nego ima svoje valjane razloge. Naime, dr. Ante Starčević je živio u jednom teškom vremenu za hrvatski narod u kojem je sve više rasla prijetnja da kao narod nestanemo, odnosno da izgubimo nacionalni identitet.
Bili smo pritiješnjeni između Austrije i Mađarske koje su sve činile da nas odnarode, da ostanemo bez svog jezika, bez svoje povijesti i kulture, bez svog identiteta. I Beograd je imao svoje pretenzije sa sloganom „Srbi svi i svuda“ s kojim se htjelo nametnuti uvjerenje da su Hrvati zapravo Srbi katoličke vjere, da oni nemaju svoj jezik, a to znači ni svoj nacionalni identitet.
Ima se dojam kao da se većina naroda pomirila s tim da kao narod ne možemo ili čak ne trebamo imati svoju samostalnost, kao da je narodu postalo normalno da imamo nad sobom neke patrone, neku tuđinsku vlast koja će nama upravljati. U takvim narodnim i političkim okolnostima živi i djeluje dr. Ante Starčević.
On je dobro vidio to čudno stanje naroda, tu uspavanu nacionalnu svijest koju je nužno probuditi, jer inače kao narod nećemo opstati.
Starčević je sve svoje djelovanje usmjerio u nastojanje da se u narodu oživi svijet o potrebi da stvorimo nezavisnu i samostalnu Hrvatsku i da budemo svoji na svome. Sve čini da uvjeri narod kako je to nužno, ali i ostvarivo.
Glavnu zapreku ostvarenju toga sna on je vidio u neslozi hrvatskog naroda. Ponavljat će često kako „nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljima naroda“. Čini se da su nesloge i pomanjkanje zajedništva kronične bolesti našega naroda.
U politici se on jako protivio lažnim i nerealnim obećanja. Znao je kako se često puta obećanja daju samo zato da se narod privuče na svoju stranu, za vlastite potrebe pojedinaca ili grupacija, a poslije od tih obećanja - ništa. On poručuje: „Narodu ništa obećavati dok mu se to ne može dati“, a onda dodaje: „Narod treba opominjati neka pazi na one koji mu daju obećanja“. U smislu da se pravi pritisak na one koji daju obećanja da ta obećanja onda i ispune.
Ovo je na tragu onoga što će, u duhovnom smislu, papa Ivan Pavao II poručiti mladima u Solinu: „Ne vjerujte onima koji vam daju laka obećanja. Bez napora i žrtve nema većih postignuća“. Kako je važno ovo dobro razumjeti!
I Starčević je bio baš protiv tih lakih obećanja od kojih poslije ne bude ništa. On je jasno vidio kako je narod najčešće dobroćudno naivan, i kako se s narodom može lako manipulirati. Dosta se sjetiti Isusova slučaja: Narod ga na Cvjetnicu slavi, cvijećem posipa, a samo pet dana poslije viče: „Raspni ga, raspni“.
Mnogi su, u tom vremenu, iz različitih svojih interesa radili za interese tuđinaca. Izdaje su se često činile radi malih osobnih probitaka. Vidjevši to Starčević upozorava: „Dok budemo imali domaćih izdajnika dotle ćemo imati tuđinske gospodare“.
Zbog toga je on zauzeo stav nepotkupljivosti. U političkom djelovanju nije htio nikakve privilegije, a novčane poklone je redovito odbijao. U tom smislu je bio uzor i simbol poštenja.
Osim toga, za njega se može reći da je živio asketski. Pa i sama činjenica da je htio biti pokopan na selu, u Šestinama, a ne u arkadama na Mirogoju, govori o njegovoj skromnosti i jednostavnosti. On se poistovjetio sa ljudima sela koji su tada bili najobespravljenija kategorija društva. On je uz njih, s njima diše i s njima suosjeća.
Imao je nevjerojatnu snagu duha, hrabrost i upornost u borbi za slobodu domovine koja je potlačena, te se ima dojam da bi za taj ideal dao sto života.
Sukobljavao se sa mnogima koji su bili utjecajni u tom vremenu, ali nisu pokazivali dovoljno žara za slobodu i neovisnost domovine. Ne barem onoliko koliko je pokazivao on.
Ulazio je u konflikt sa mnogim autoritetima svoga vremena. Pa i s Crkvom. Smatrao je kako crkveni autoriteti, svećenici i biskupi, ne čine dovoljno za slobodu i neovisnost Hrvatske, optuživao ih da su se prodali Austriji i Mađarskoj i njihovim interesima. Ne možemo reći da nije bio posve u pravu.
On je bio vjernik. „Bog i Hrvati“ je njegova konstantna krilatica. On je bio svjestan koliko je Crkva učinila za opstanak našeg naroda, pa i za njegovu intelektualnu, duhovnu i kulturnu formaciju. Njegov stric, svećenik, Šime Starčević je financirao njegovo školovanje kroz cijelo vrijeme i brinuo se za njega. I sam Ante je krenuo putem svećeničkog poziva, ali je osjetio da to nije njegov put. Ali nije nikada dolazila u pitanje vjera u njegovu životu.
Poznate su u tom smislu njegove izjave: „Boj se Boga. Čini pravo i nikoga se ne plaši“.
Ili: „Neka se zna da hrvatski narod ima budućnost, a tu budućnost neće određivati Austrija, nego samo Bog i Hrvati“.
Nije dočekao tu budućnost kakvu je želio, ali je u nju živo vjerovao. Ono što je najvažnije: on je postavio čvrste temelje toj ideji slobode i samostalnosti koja je od tada jako zaživjela u biću hrvatskog naroda i postala nezadrživom snagom prema njezinu ostvarenju.
Nije najvažnije dočekati neka velika ostvarenja, nego se za to neumorno zauzimati, ustrajno sijati sjeme dobroga, a to će dobro jednom sigurno izklijati i donijeti svoje plodove.
Njegov poziv na jedinstvo hrvatskog naroda ostaje trajno živi glas koji i danas odzvanja. To je njegov vapaj za sva vremena, a i za vrijeme u kojem mi živimo. Njegova poruka i danas je posebno snažna i treba je slušati sa jakim osjećajem odgovornosti. On veli: „Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga. Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj grob je cijela naša domovina; zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta svih nas neka bude sloboda, jednakost i bratstvo“.
Drugim riječima: naša osveta treba biti naše nastojanje oko izgradnje naše domovine, u promicanju pravih vrijednosti: pravednosti, poštenja, dobrote, odgovornosti, solidarnosti sa siromašnima i slabima.
To su bili njegovi plemeniti ideali, nikada potrošeni. Ti ideali trebaju biti i danas prioriteti naše domovine, naše županije i svakog našeg većeg ili manjeg mjesta. Nositelji tih ideala moramo biti svi mi, svatko na području koje mu je povjereno.
Zahvalni smo Bogu i ponosni da je naše ličko podneblje iznjedrilo tako velikog čovjeka i istinskog domoljuba. Ostvarili smo mnoge od ideala o kojima je on sanjao, ali molimo Boga da ova naša gruda, gruda naše županije, i danas rađa ljude velikog uma i duha koji će čuvati i trajno promicati one ideale i vrijednosti za koje se dr. Starčević svim snagama zalagao.
U Evanđeoskom odlomku smo slušali dio Isusove molitve za svoje učenike, u kojoj moli Oca da ih očuva od Zloga, da ni jedan od njih ne propadne. Mi njega danas posebno molimo da svojim blagoslovom bdije nad našom Županijom i da je čuva od svakoga zla, da svojim svijetlom prosvjetljuje i prati sve odgovorne u našoj Županiji da je uvijek vode u smjeru sve većeg dobra za sve ljude koji obitavaju na ovom prostoru. Amen