Marija u štovanju Crkve - povijestni pregled
No ubrzo se javljaju hereze koje prisiljavaju Crkvu da se vrati malo i Mariji. Tu je prije svega hereza docetskog tipa koja je predstavljala Krista kao neku fantazmu, koji je sišao s neba kao odrastao, kao novi Adam. Crkva naglašava da je Isus rođen od Marije, rođen od žene. Prvi crkveni oci Justin i Irinej predstavljaju jedan paralelizam između Marije i Eve, njihove poslušnosti odnosno neposlušnosti Bogu, njihove vjere odnosno nevjere, grijeha i smrti te spasenja i života.
Crkva u svojim početcima je bojažljiva u odnosu na Mariju da ju se ne bi, po uzoru na poganske narode, smatralo nekom božicom. Iz tog razloga neki crkveni oci stavljaju naglasak na Marijine nedostatke. Ima toga i kod Origena, Bazilija, Grgura Nazijanskog, Ivana Krizostoma, Ćirila Aleksandrijskog.
Tu su interpretacije pomalo negativne na neke događaje iz Marijina života: Njezino pitanje kod navještenja: "Kako će to biti…?", tumačeno je kao znak pomanjkanja vjere; zatim reakcija Isusova u Kani: "Ženo što ja imam s tobom?", kao znak njezine brzopletosti i taštine, kako veli Ivan Krizostom; Augustin veli da ju je Isus u Kani odbio kao nepoznatu, jer ona nije majka njegova božanstva nego samo njegove ljudske naravi, a ovdje se radi o čudu i u pitanju je božansko djelovanje.
Neki će opet reći da je u Kani đavao napastovao Mariju kao Isusa u pustinji. Tamo je tražio od Isusa da pretvori kamenje u kruh, što je Isus odbio, a ovdje preko Marije traži da Isus pretvori vodu u vino. Sotona se poslužio Marijom, kao što će se poslije poslužiti Petrom. Jasno je da to ne stoji. Marija to traži za druge, iz ljubavi prema ljudskoj potrebi. Da je to bilo od Sotone Isus bi to odbio kao što je odbio u pustinji.
Tu je još njezina reakcija kada se Isus izgubio: "Sinko, zašto si nam to učinio?", i Isusov odgovor: "Zar niste znali…" - tumači se kao prigovor Mariji da ne zna nešto što je morala znati. Potom Isusove riječi: "Tko je moja majka…?", tumače se kao znak Isusove distance od Marije koja ne može imati važniju ulogu u njegovu poslanju.
Tako se o Mariji na određeno vrijeme zašutjelo i njezino štovanje je malo splasnulo, ali ga je obični puk ubrzo vratio. Međutim, sa štovanjem koje nije kontrolirano zdravim naukom, lako se ode u nastranosti.
Godine 377. Sveti Epifanije se oštro okomio na neke žene koje su po uzoru na poganske svećenice, prikazivale Mariji kao božici neke kruhove zvane "kolirida". U VI. i VII. stoljeću određene struje govore o Marijinoj vječnoj preegzistenciji. Jedan papirus iz VII. stoljeća izriče "anatemu" svima onima koji kažu da je Marija "dinamis" (što je izraz koji se pripisivao Bogu). Ivan Geometro u jednoj homiliji tvrdi kako je Marija do te mjere ravna Isusu da su identični u mišljenju, djelovanju i trpljenju te dodaje: "Sin ne može ništa učiniti bez Majke, niti Majka bez Sina."
U IX. i X. stoljeću vodila se rasprava o tome koje mjesto Marija zauzima u Crkvi. Neki daju vrlo slikovit odgovor: "Ako je Isus glava Crkve, onda je Marija vrat Crkve", tj ona je veza između glave i tijela. A XII. i XIII. stoljeće donijelo je kulminaciju marijanske pobožnosti, ali je otišlo podosta također u zablude i ekstreme s obzirom na Marijansku pobožnost.
Neki teolozi i duhovni autori tvrdili su kako je cijelo Sveto pismo usmjereno na Mariju. Jedan uvaženi teolog (Binet) tvrdi da je "Isus onaj koji želi osuditi, a Marija je ona koja želi spasiti." Nije zbog toga uopće bio cenzuriran ili kritiziran. Neki opet ističu kako su Marijine patnje pod križem bile mnogo veće od Isusovih te se njoj treba utjecati u patnjama jer ih najbolje razumije.
Potom XIV. i XV. stoljeće donose dekadenciju Marijanskog štovanja, kao da je došlo do određenog zasićenja Marijom. Umjesto autentične pobožnosti naglasak se stavljao na nebitno: Marijine suze, plač, jecaje, patnje, viđenja…, ali ništa se nije govorilo o Marijinoj vjeri i hrabrosti.
U XVI. stoljeću dolazi Luther koji, kako je sam rekao, želi zbog zloupotrebe isključiti Mariju iz štovanja. On je osobno još imao određenu pobožnost prema Mariji, ali će se protestantizam poslije posve distancirati od Marije.
Katolička teologija i duhovnost su iz reakcije prema protestantizmu počele na različite načine glorificirati Mariju preko najrazličitijih publikacija, osnivanja Marijanskih kongregacija i udruga, procesija te hodočašća u Marijanska svetišta, Marijanskih pobožnosti i večernjica itd. Sve to često nije doticalo ono bitno, nego više ono izvanjsko.
Stoga se već u drugoj polovici XVII. stoljeća osjeća određeno zasićenje Marijanskim pobožnostima. To je razdoblje kada se teologija vraća na pitanje Marijinog bezgrješnog začeća i diskusijama o tome, jer je već prije Inkvizicija to pitanje stavila na listu zabranjenih. Tako se moglo govoriti o "Začeću Djevice bezgrešne", ali ne o "Bezgrješnom začeću Djevice". Tim se tvrdilo da je Marija bila bezgrješno začela, ali ne da je ona bezgrješno začeta. No vjera puka u Bezgrješno začeće Djevice bivala je sve jača pa je Crkva 1854. to proglasila dogmom.
Potom 'dolazi' Lourdes koji postaje novi jaki izvor Marijanske pobožnosti i Marijanskog zanosa. Mnogi se natječu tko će više i bolje reći o Mariji. Izvjesni biskup Malon pišući o Mariji naziva ju četvrtom osobom Presvetog Trojstva.
Zatim XX. stoljeće donosi određeni pomak. Otvara se razdoblje Marijanskih međunarodnih kongresa. Ali oni su opet 'žedni' dogmi i vanjskih manifestacija. Prvi Kongres održan je u Lionu 1900. i stvara pokret za proglašenje dogme Marijina uznesenja. Skupljaju se potpisi za to – više od osam milijuna – i to se šalje papi. U svemu nedostaje određeno teološko produbljivanje, manjka autentična mariologija, a sve se bazira na nekim vanjskim manifestacijama. No, znademo, pokreti se lako rode, ali i brzo zamru.
Kardinal Mercier, 1922. započinje s pokretom koji je imao cilj studiozno se pozabaviti promicanjem Marijina posredništva. Međutim pokret je ubrzo naišao na nepremostivu zapreku o Isusu kao jednom i jedinom posredniku, o kojem govori apostol Pavao. Pokret se razbija, a papa Pio XII. ponovno vraća pitanje Marijina uznesenja, koje će 1950. proglasiti dogmom Crkve.
Dolazi Drugi vatikanski sabor i veliko pitanje u koji dokument uvrstiti Mariju: da li u Konstituciju o Crkvi u sebi (Marija slika Crkve o čemu govore crkveni oci – Ambrozije…) ili u neki drugi koncilski dokument. Prešlo se na glasovanje o izboru: dati Mariji mjesto u Konstituciji o Crkvi u sebi (Lumen gentium) ili ne. ZA tu opciju bilo 1.114 koncilskih otaca, a protiv 1074. O tome Rene Laurentin piše: "Kada smo izišli iz aule koncilski oci su plakali kao djeca, zbog toga što se dogodilo da je Marija, zaštitnica jedinstva, bila ta koja nas je podijelila." Cijeli problem je u tome što nedostaje jedna solidna Marijanska teologija, odnosno mariologija. U tom smislu Ivan XXIII. je rekao: "Pokreti se dižu i nestaju, a zdrava nauka je ona koja ostaje." Dakle, nije bilo jačih studija o Mariji na temelju biblijskih tekstova koji govore o Mariji (bilo je više onih negativnih, kako sam već spomenuo); nije bilo niti jačih studija crkvenih otaca i njihovih marijanskih tekstova; nije postojalo niti je produbljeno Marijino mjesto u liturgiji; uz to na sceni je bio jači ekumenski zamah pa se Mariju toliko nije 'diralo' jer je ona bila vrlo delikatna tema.
Na Drugom vatikanskom saboru ipak su se složili da Marija treba ući u Konstituciju o crkvi u sebi (Lumen gentium), a Mariju se definiralo kao "Majku Crkve", ali je Koncil u mnogo čemu ostao nedorečen i nije pojasnio mnoge aspekte Marijine uloge u povijesti spasenja.
Nakon Koncila Marija je opet ostala u određenoj sjeni kada je riječ o marijanskim teološkim studijima i autentičnoj marijanskoj pobožnosti. U svojoj homiliji na Marijanskom i Mariološkom kongresu u Zagrebu i Mariji Bistrici 1971., kardinal Šeper će reći: "Nekada se govorilo: 'O Mariji nikad dosta.', a danas se govori: 'O Mariji, dosta'!" Veliki belgijski kardinal Suenens pitao je Karla Rahnera kako objašnjava taj regres s obzirom na Marijansku pobožnost, a on je odgovorio: "Previše je kršćana danas koji od kršćanstva žele stvoriti ideologiju, apstrakciju, a znamo da ni jedna apstrakcija nema majku."
Jasno se uočava kroz cijelu povijest Crkve da kada zataji teologija, onda se to nadomješta različitim pokretima pobožnosti, koji nemaju dobrog teološkog usmjerenja. Kada postoji kvalitetna teologija i uz nju pokreti, onda je to najbolje rješenje.
Papa Pavao VI. u pobudnici "Marialis cultus" (2.2.1974.) upozorava na devijacije u Marijanskoj pobožnosti i traži od teologa da se više zauzmu na studiju mariologije. Evo kako glasi br. 38:
"Pošto smo iznijeli te smjernice, određene da pospješuju skladan razvitak štovanja koje se iskazuje Majci Gospodinovoj, držimo koristnim svratiti pozornost na neke pogrješne aspekte toga štovanja.
Drugi je vatikanski koncil već autoritativno ukorio, kako pretjerivanje u sadržaju ili u oblicima, koji vode u krivotvorenja nauka, tako i duhovnu tjesnogrudnost koja zatamnjuje lik i poslanje Marijino.
Koncil je isto tako ukorio neka zastranjenja u štovanju, kao što su: površna lakovjernost, koja ozbiljno zalaganje nadomještava lakoumnim povjerenjem u čisto izvanjske pobožne čine, te također jalov i časovit sentimentalizam, tako tuđ stilu Evanđelja, koje nasuprot tome zahtijeva ustrajan i konkretan rad.
Mi sa svoje strane ponavljamo to upozorenje: takvi oblici pobožnosti nisu u skladu s katoličkom vjerom, pa onda, dosljedno, nemaju mjesta u kuItu. Budna obrana protiv tih zabluda i tih zastranjenja učinit će Djevičino štovanje snažnijim i autentičnijim, to jest solidnim u svome temelju; proučavanje objavljenih vrela i dokumenata Učiteljstva pretegnut će nad pretjeranim traženjem novosti i senzacionalnosti. Djevičino će štovanje postati objektivno u svome povijesnom kontekstu: morat će se dakle ukloniti sve što je očito lažno i legendarno.
Zatim, postat će adekvatno svome doktrinarnom sadržaju: znači, bit će potrebno da se izbjegnu jednostrana prikazivanja Marijina lika, koja prekomjerno naglašavaju jedan sastavni dio, tako da stavljaju u pogibelj cjelokupnost njezine evanđeoske slike. To će štovanje napokon postati čisto u svojim motivacijama: upotrijebit će se velika briga da se onemogući svako nisko traženje dobitka u svetištima."