Propovijed mons. Ivice Petanjka na Udbini 13. rujna 2025.
Udbina – 13. rujna 2025. – 10,30 sati – Iz 2,1-5; Dj 18,9-10.18; Iv 18, 19-23
Draga braćo i sestre!
Dragi hodočasnici!
Hodočašće je poseban način štovanja Boga i čašćenja Božjih ugodnika, jer u njemu sudjeluje sav čovjek: svojim umom, planom i željom da ostvari zacrtani cilj i svojim tijelom i spremnošću da podnese i tjelesni napor i žrtvu u ostvarenju istoga cilja.
Bitna sastavnica hodočašća je vrijeme. Što se više približavamo cilju to u nama više raste želja da do njega dođemo. Vrijeme puta prema odredištu, je vrijeme molitve, razmišljanja, prebiranja odluka i nakana puta.
Kad stignemo na cilj svoga putovanja, ondje otvorimo svoje srce i iz njega kao rijeka izvire sve što jesmo i što u njemu nosimo.
Kad se tako pred Gospodinom izlijemo, zadobivamo od njega posebni mir, jer smo njemu dali svega sebe, ispraznili se od sebe i njemu omogućili da nas on tada ispuni svojim Duhom.
Kad njegov Duh uđe u nas, on nas polako počinje oblikovati kako bi smo postali novi ljudi, nova stvorenja. Ta novost u nama stvara novo raspoloženje koje nas potiče da donesemo nove odluke koje bi trebale nadahnjivati dane i život koji je pred nama. To je ono što zovemo zavjet.
Došli smo na hodočašće da izvršimo zavjet. Sad kad smo ga izvršili ili ćemo ga ponovno obnoviti ili ćemo novu odluku donijeti i s tom odlukom vraćamo se natrag doma i ta nova odluka, taj novi zavjet će nas držati za vrijeme dok ga opet ne budemo obnovili.
Zato je vrijeme povratka vrijeme radosti, zahvale, zadovoljstva, jer smo na hodočašće krenuli i s određenim teškoćama, mukama, neizvjesnošću, a sad se vraćamo s novom nadom i utjehom da nas je Onaj kome smo išli čuo, uslišio i da će sve što bude biti nama na dobro i na spasenje.
U hodočašću je važan i drugi element: nismo sami.
Ovdje susrećemo ljude koji su došli iz istog razloga kao i mi. Ovdje dišemo jednim srcem. Ovdje se svi razumijemo. Kao da na hodočašću jedni drugima skidamo teret i pomažemo ga si međusobno nositi.
Zato hodočasnička mjesta imaju posebno značenje i vrijednost u našem životu.
Svi mi koji smo danas ovdje znamo razlog svoga dolaska.
Doći na Udbinu, u Crkvu hrvatskih mučenika, znači vratiti se svojim izvorima. Vraćamo se kao narod koji ima svoja obilježja i kojeg povezuje isti nacionalni identitet i vraćamo se kao kršćani vjernici, jer je Kristovo evanđelje naš raspoznajni znak koji se trajno utkao u hrvatsko biće i oblikovao ga svojim Duhom.
Jesmo to što jesmo upravo zato što se trudimo biti i živjeti po evanđelju. Ne uspijeva nam to uvijek onako kako želimo, zato je hodočašće još jedan razlog zašto smo ovdje: da se pokajemo za svoje nedosljednosti i da s Božjom milošću pokušamo ponovno kako bi smo bili ustrajniji na životnom putu.
Evo nas sada, na Udbini, u Crkvi hrvatskih mučenika.
Kad uđete u nju dobro je pogledajte. U njoj dominira reljef kipara Kuzme Kovačića naslovljen Slava hrvatskih mučenika koji se zrcali kroz tri tragična događaja koja su se duboko usjekla u svijest hrvatskog naroda prožeta patnjom i mučeništvom: Krbavsko polje, Bleiburg i Vukovar, a nad svima njima je proslavljeni Isus Krist koji se preko svoje muke, smrti na križu i uskrsnuća uzdiže k svome nebeskom Ocu i sve mučenike i patnike zajedno sa sobom vodi k nebeskoj proslavi.
Krbava, Bleiburg i Vukovar su tri uporišne točke koje su usmjeravale tijek hrvatske povijesti.
Krbavskom bitkom 1493. započelo je osipanje hrvatskog naroda i višestoljetna borba za očuvanje vlastitog identiteta, a to višestoljetno razdoblje obilježeno je mnogobrojnim lutanjima i traženjima različitih savezništava kako bi smo se lakše oduprli ponajprije otomanskoj najezdi, a potom i drugim neprijateljima.
Ta tumaranja u kojima smo tražili pomoć drugih, a i drugi su tražili našu pomoć, dovela su do drugog tragičnog događaja poznatog, rekao bih ne toliko u našoj povijesti, nego u našoj sadašnjosti, a to je Bleiburg i Križni put, koji po svemu sudeći nadvisuje sve tragedije našeg naroda do sada.
I onda kao posljednji, Vukovar, simbol stradanja Hrvata u Domovinskom ratu.
Kad je riječ o Drugom svjetskom ratu i agresijom nad Hrvatskom devedesetih godina prošlog stoljeća, svima koji uporno vežu Domovinski rat s tzv. antifašizmom, jednom zauvijek treba reći istinu: jedina poveznica između ta dva rata je u tome da je neprijatelj u Domovinskom ratu devedesetih, htio dovršiti ono što nije uspio do kraja na Bleiburgu i Križnom putu nakon preokreta 1945.
Bogu hvala da smo u Domovinskom ratu, prvi puta nakon Krbavske bitke, svi, ili bar velika većina, bili na istoj strani. Zajedništvo i vjera u Isusa Krista su nas održali i doveli do pobijede.
No, budući da „đavao nikada ne spava!, kaže narod, oni koji se još nikako ne mire da nismo dokrajčeni ni na Križnom putu ni u Domovinskom ratu, upiru sada svim silama da pod plaštem demokracije ostvare svoj pakleni plan.
Kad ta istina zaživi i kad ta istina uđe u naše udžbenike, onda ćemo govoriti istim jezikom, a do tada mi još uvijek živimo s dvije usporedne povijesti koje svaka idu svojim putem i zasad se čini da se još dugo neće susresti.
Jedna povijest je usmena predaja koja živi u ovom narodu i koja se prenosi s koljena na koljeno. Do devedesetih godina prošlog stoljeća kroz punih 45 godina ona se prenosila najčešće noću. Kad bi se cijela obitelj našla na okupu onda bi bake, zajedno s našim roditeljima, - djedove nitko od nas nije upoznao, jer su svi do jednoga pobijeni - potiho i pod prijetnjom da ovo nitko ne dozna što sada slušamo, prepričavali stvarne događaje.
Jedino što se od tada pa do danas kroz ovih 35 godina promijenilo je da ono što smo čuli tajno sada smijemo govoriti javno, ali još uvijek naš glas ostaje glas vapijućeg u pustinji.
Nasuprot toj živoj usmenoj predaji, postoji i ona pisana, koja bi trebala biti znanstvena, koja se predaje u našim školama, makar se ne zna po kojim stvarnim događajima je pisana i na temelju kojih dokumenata, ali se znade u čijem interesu.
U prilog tome idu događaji koji su se dogodili ovog ljeta.
Jedan radostan događaj dirnuo je u osinje gnijezdo i savjesti koje već osamdeset godina lutaju ovom zemljom i ne nalaze mira, jer se savjest ne može smiriti ni naći spokoja sve dok se ne sučeli s istinom i dok je ne prizna.
Te su se savjesti prestrašile da bi ovo mogao biti okidač pa bi nekom moglo pasti na pamet da pokrene pitanje porijekla imovine i svih mogućih povlastica iz prošlog režima u kojima ta nezasitna manjina još uvijek uživa.
Nije lako izgubiti nezaslužene privilegije, još ako su zadobivene preko tuđih leđa i natopljene tuđom krvlju. Treba ih braniti pod svaku cijenu.
Ako ovo nije istina, čime će se opravdati ogromni publicitet koji je ovih dana, i to danima, dan nekoj nadri umjetnosti za koju većina nikada nije čula ni da postoji, i to u isto vrijeme kad se i opet gotovo poskrivečki pokapalo 814 žrtava antifašista izvučenih iz Jazovke, koji su čekali 80 godina da ih se pokopa kao ljude?
Ljudi se s pravom pitaju zašto u našim javnim medijima, u središnjem informativnom programu, jedna ptica koja je zbog nevremena slomila krilo, dobije veći medijski prostor od 814 žrtava komunističkog zvjerstva, koje su samo kap u moru istih zločinaca.
Želimo vjerovati da ti isti mediji koji naprosto uživaju kad uspiju uzeti na tapetu nekoga radi korupcije, nisu i sami korumpirani. Ako su nepristrani i ako im je stalo do istine, voljeli bi smo to u buduće vidjeti i čuti.
Svjesni smo da se nije lako suočiti s istinom, ali za sve vrijedi Isusova tvrdnja: »Istina će vas osloboditi! Inače ćete umrijeti u grijesima svojim« (Iv 8, 32.24).
Ovaj je narod primio već previše udaraca i to puno puta da mu nije bilo dopušteno niti se braniti niti mu je krivnja dokazana.
Sam Sin Božji, doduše jedini nevini i jedini bez grijeha, postavio je pitanje onom koji ga je udario: »Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?« (Iv 18, 23).
Mi se ne možemo mjeriti ni uspoređivati s Isusom, jer nismo bezgrešni, ali imamo pravo pitati: »Ako sam u krivu i ako smo u krivu, dokažite da smo u krivu! Ako nismo, zašto nas udarate i do kad će te nas udarati?«
Nismo ovdje da dižemo bilo kakvu pobunu ni revoluciju, jer revolucije samo stvaraju nove žrtve i nove neprijatelje, ali imamo pravo znati istinu, imamo pravo zadobiti zadovoljštinu za nepravdu koja nam je nanesena i koja nam se nanosi.
Došli smo na ovo sveto mjesto da se pomolimo za sve naše stradalnike i mučenike i da poput njih budemo spremni radije umrijeti i nepravdu podnijeti nego li drugome zlo učiniti. Spremni smo i glavu dati, ali da nam obraz ostane čist i da se oni koji dolaze nakon nas ne moraju stidjeti radi nas.
Stoga ćemo otići s ovoga mjesta ispunjeni Kristovim mirom, ali još odlučniji da ostanemo na njegovom i svome putu i da se poput Njega borimo za ljepši i pravedniji svijet, jer vjerujemo da je moguće i na ovom svijetu i u ovom svijetu graditi i izgrađivati Kraljevstvo Božje. Amen.