Propovijed splitsko-makarskog nadbiskupa mons. Zdenka Križića na Blagovijest
Navještenje Gospić 2024
U ovom blagdanu Navještenja Gospodinova slavimo početak našega spasenja. To je događaj pun otajstva, ljudskom umu nedokučivog. I Marija je daleko od toga da razumije svu tajnu navještaja koji prima. Kako veli božićni himan Jutarnje molitve: „Otajstva nosi Djevica njoj samoj nedokučiva“. To je događaj koji nas poziva na adoraciju misterija, jer je samo tako moguće nešto razumjeti. Jer to je događaj koji učini Gospodin.
Kod Navještenja anđeo pozdravlja Mariju riječima: „Gospodin je s tobom“.
Evanđelist odmah potom, kako smo čuli u odlomku koji je pročitan, napominje da će se dijete, koje će Marija roditi, zvati Emanuel, što znači „Bog s nama“, kako je već najavio starozavjetni prorok.
Kroz cijelu povijest spasenja, sve do danas, ljudi, vjernici, imali su ne mali problem s ovom istinom, tj. vjerovati, napose u časovima životnih patnji, da nismo od Boga ostavljeni, napušteni.
Biblija nam ne skriva da ovi problemi muče čovjeka vjernika od početka. Tako u knjizi Sudaca čitamo kako anđeo pohađa velikog suca Gideona, u trenutku kada je Izraelski narod trpio pustošenja od jačeg Midijanskog naroda koji bi ih redovito pljačkao do te mjere da je narod od gladi umirao.
Anđeo pohađa tog vođu naroda govoreći mu: „Gospodin je s tobom, hrabri junače“. Ovaj čovjek, napominjem veliki vjernik, spontano odgovara: „O, ako je Gospodin s nama, zašto nas sve ovo snađe? Gdje su sva ona čudesa njegova o kojima su nam pripovijedali oci naši … A sada nas je Gospodin ostavio, predao nas u ruke Midijancima“ (Suci 6,13).
Koliko vjernika i danas, u trenutcima patnje, razmišlja na sličan način! Koliko ih je gotovo uvjereno da je patnja znak da se Bog udaljio, da je okrenuo leđa!
Biblijski molitelj u Ps 77, u svojoj patnji, vapi govoreći: „Razmišljam noću u srcu, mislim, i duh moj ispituje: 'Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek, i hoće li ikada još biti milostiv? Je li njegova dobrota minula zauvijek … Zar je Bog zaboravio da se smiluje, ili je gnjevan zatvorio smilovanje svoje“ (Ps 77,7-10).
To su mučne unutarnje borbe čovjeka vjernika, kojemu je teško prihvatiti taj čudni osjećaj da se Bog od njega udaljio i da nema samilosti za njega u njegovoj patnji. U tom teškom stanju biblijski molitelj zaključuje: „Ovo je bol moja: promijenila se desnica Višnjega“ (77,11).
Kako se čovjeku zna nametnuti čudno uvjerenje da Bog nije onaj isti, da se promijenio u smislu da nema više one njegove ljubavi i dobrote koju je znao nekada iskazivati.
Međutim, treba znati da biti s Bogom ne znači biti pošteđen svih nevolja i patnji. Nije bio pošteđen ni Isus. Poznat nam je i njegov vapaj s križa: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“
Mnogi od prisutnih su mu se rugali govoreći: „Uzdao se u Boga, neka ga sad spasi“. Ovo su bez sumnje demonske riječi s kojima đavao želi poručiti svima: „Gledajte kako prolazi onaj koji se pouzdavao u Boga“. U tom smislu osjećaj napuštenosti u patnji može biti i ozbiljna prijetnja samoj vjeri.
I bezgrešna Djevica Marija poznaje slična iskustva. Anđeo Blaženoj Djevici Mariji govori da je Gospodin s njom, a znamo kakve je sve patnje proživjela, napose patnju kada je morala gledati teške muke svoga djeteta. Za jednu majku teže patnje od ove nema.
Istina, patnja je misterij u ljudskom životu, uvijek teška za prihvatiti, ali je činjenica da je Bog patnju ugradio u samu krepost dobrote i ljubavi. Dobrota i ljubav su usko vezani uz patnju, koliko god nam bilo teško to razumjeti. Teško je naći dobru osobu, a da joj život nije bio obilježen i patnjom. Kao da bez patnje nije moguće oblikovati srce. Nije slučajno da nam Isus daje Mariju za majku u trenutku svoje i njezine najveće patnje. Kalvarija joj je bila vrhunac formacije njezina majčinskog srca.
Tu sigurnost Isus je dao svakom svom učeniku kada je rekao: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“. Ta istina je bila duboko iskustvo tolikim kršćanima, napose mučenicima. Kada slušamo svetog Pavla kada nabraja samo neke od svojih patnji s kojima se hrvao, spontano nam se nameće pitanje: kako je sve to mogao izdržati. Na to pitanje sam Pavao daje odgovor kada jednostavno veli: „Gospodin je bio sa mnom, on me krijepio“ (2Tim 4,17). Da bi na drugom mjestu dodao: „Sve mogu u onome koji mi daje snagu“ (Fil 4,12).
Kakvu neizmjernu snagu daje ova istina kada je postanemo svjesniji! Kako je važno postati svjesni te istine u mnogim nevoljama koje nas u životu spopadnu! Ta svijest nam je jamstvo zaštite da nas teškoće života neće ni saviti ni slomiti. Nekada se čudimo kako neke osobe, usprkos tolikim patnjama, nisu izgubile sposobnost za smijeh i duhovitost.
Uvjeren sam da svi mi imamo iskustva Božje pomoći u mnogim nevoljama. Ali je problem što se ta iskustva Božje pomoći ne pretvore u sigurnost Božje blizine. Nego kada nadođu neke nove nevolje opet se vratimo na dno pouzdanja i nade.
Molitelj u Psalmu 30,7 zahvaljuje Bogu za ozdravljenje i iz tog iskustva Božje pomoći izjavljuje: „Neću se pokolebati nikada“. Misli tu na svoje pouzdanje u Boga. A onda opet, kod novog pohoda neke nevolje, sve se vraća. To smo mi.
Za razliku od nas Marija je, i u najvećim tamama, čvrsto vjerovala Bogu i njegovoj riječi. Kada kod navještenja postavlja pitanje anđelu: „Kako će to biti?“, jer ništa nije razumjela, dobiva odgovor u četiri riječi: „Bogu ništa nije nemoguće“.
Poslije ovih riječi Marija više nema nikakvih pitanja, ne zato što je sve razumjela, nego zato što u Boga ima neizmjerno povjerenje, zato što vjeruje da Bogu nije ništa nemoguće. Zato ona na koncu navještenja samo izriče svoj pristanak na sve što Bog traži. Jednostavno veli: „Neka mi bude po riječi Tvojoj“. Poslije ovoga ni anđeo nema potrebu bilo što nadodati, ovo je dovoljno. I on odlazi.
Pa i sam Isus je htio blizinu majke na vrhuncu svoje patnje. Čovjek se, bez obzira koliko imao godina, u patnjama spontano, različitim uzdasima, obraća majci i izgovara njezino ime. Jer majka je uvijek spremna sve učiniti za svoje dijete. Prianjajući uz Mariju nećemo nikada ostati bez majke. Amen