Tijelovo u Gospiću (audio i tekst propovijedi)
Veliko je ovo otajstvo koje zahtjeva strahopoštovanje. Ovo je Isusov dar njegovoj Crkvi i svakom pojedinom učeniku kao pomoć i snaga u patnjama i životnim kušnjama. Isus ustanovljuje Euharistiju u jednom vrlo delikatnom trenutku svoga života i života svojih učenika. On ide prema križu, teškom stradanju i realna je opasnost da tu stvarnost njegovi učenici ne budu u stanju prihvatiti i tako se distanciraju od njega. Na tom istom mjestu Isus žarko moli za Petra, kao prvaka apostolskog, da ne malakše njegova vjera, i traži od tog istog Petra da, kada s Božjom pomoći, nadiđe kušnju i vrati se Isusu, pomogne i ostalima da obnove povjerenje u Isusa.
Vjera nije laka stvarnost. Lako je vjerovati kada sve ide onako kako želimo. Ali je drukčije kada život pokaže svoju oporu stranu, kada dođu patnje koje nismo željeli i trpljenja koja nismo tražili. Isus dobro zna da je sve ovo u životu neizbježno i da bez njegove posebne pomoći nije moguće ustrajati u vjernosti Bogu. Stoga, daje euharistiju kao snagu ili kao lijek. Za nas vjernike euharistija ne smije postati samo nekakva navika, rutina. Ne pristupa se euharistiji na način da se spontano stavimo u red, kao u nekoj trgovini. Euharistija traži od svakoga jedan svjestan pristup, da osoba bude posve svjesna onoga što će primiti.
U Starom zavjetu imamo lik proroka Ilije koji je, shrvan od umora, od tegoba života, legao pod jednu smreku i zaželio umrijeti jer nije više vidio nikakva smisla svom životu. Bog šalje svoga anđela da Iliji dade nebeski kruh, pralik euharistije, koji će mu udijeliti novu snagu i dati novi smisao njegovu životu. Anđeo Iliju budi te on ustaje i jede, međutim, on nakon toga ponovno leže. Kruh nebeski koji je blagovao nije mu dao nikakvu posebnu snagu, niti ga je imalo promijenio. Zbog čega? Zbog Ilijina pristupa tom kruhu! Ilija uzima i jede kruh kao nešto uobičajeno, čini to tromo, površno i nesvjesno. Taj nebeski kruh se tako ne pretvara u snagu. Zato se kaže da Ilija, nakon što je pojeo, ponovno leže i zadrijema. Međutim, anđeo ga ponovno budi, diže i po drugi put mu nudi isti kruh, sa željom da Ilija promijeni svoj odnos prema tom misterioznom kruhu i pristupi mu svjesnije i s više strahopoštovanja. Tek tada je u Iliju ušla nova snaga s kojom je mogao putovati 40 dana i 40 noći do Božje gore Horeba.
Draga braćo i sestre, ovdje je najčešći problem i naše euharistije. Ako svetoj pričesti pristupamo rutinski, nesvjesno, rastreseno, površno, onda euharistija za nas neće postati snaga. Sveti Pavao, u nastavku poslanice koju smo slušali, upozorava kršćane na nedostojno blagovanje Isusova Tijela. Onaj tko to čini snosi veliku odgovornost, napominje Pavao. Mi znamo iz Evanđelja da je i Juda primio pričest, ali je odmah iza toga otišao izdati Isusa. I njemu je u dvorani oprao noge, ali on nije ostao čist. Božji darovi traže našu suradnju, inače neće koristiti, jer Bog svoje darove ne nameće. Euharistija ima još jedan cilj u životu kršćana: učiniti nas, na Isusov način, osjetljivima za patnje i potrebe drugih, napose siromašnih. Kod umnažanja kruha, kako nalazimo u evanđelju, Isus to izričito traži od svojih učenika. Oni moraju imati Isusove osjećaje za ljude patnje. Evanđelisti za Isusa govore da se pred patnjom ljudi uvijek iznova sažali, gane, a nije ga bilo sram niti zaplakati. Isusov učenik koji nema takvo Isusovo srce prema patnicima, nije pravi učenik. Istina je da ima puno onih koji se do suza ganu gledajući na TV različite patnje ljudi u nekim dalekim zemljama, ali od tih suza ti patnici nemaju nikakve koristi. To često ostane suosjećanje, rekao bih, na daljinski. Problem je što se ti isti nikada ne ganu kada uživo susretnu nekog patnika, a takvih prilika ima često. Mnogi će se opravdavati i govoriti: 'Pa što ja tu mogu učiniti? Sitnica koju mogu pružiti ne može riješiti problem niti jednog života.' Ovo može biti točno, ali ako mnogi dadu po malo, onda će to postati puno. Isus hvali udovicu koja je ubacila kao milostinju najmanji sitniš. Ona je dala koliko je mogla i dala je od srca. A to je u Božjim očima veliko. Kada Isus kaže učenicima da oni dadu jesti narodu, njihov odgovor je: 'Imamo samo pet kruhova i dvije ribice.' Oni su rekli istinu. Ali postoji bojazan da bi, kad bi imali i 500 kruhova, isto tako rekli: 'imamo samo 500'. Kada je netko stisnut u srcu, onda nikada nema dovoljno i postaje nesposoban za istinsko darivanje bilo komu. Darivanje izgrađuje naše srce. Ovdje ne govorimo samo o darivanju materijalnih dobara. Ima puno onih koji nemaju toliko potrebu kruha ili novaca koliko ljudske blizine i topline. Potrebni su srca koje ih zna saslušati, kojem se mogu malo izjadati, kojemu mogu reći da im je teško, da su sami. Imaju potrebu lijepe riječi, nečijeg iskrena osmjeha, ohrabrenja i razumijevanja njihove situacije. Nekoga tko će ih barem pitati: 'kako ti je?' Ovo mogu podariti svi, pod uvjetom da imaju osjetljivo srce, srce koje se dade ganuti. Molimo da nam Isusovo Tijelo koje blagujemo podari Njegove osjećaje za Boga i ljude, napose za siromašne i one koji trpe. „ završio je biskup.
Prije završnog misnog blagoslova, krenula je tijelovska procesija središtem grada. Baldahin su nosili vatrogasci. U procesiji su se istaknuli ovogodišnji prvopričesnici i dječica u bijelim haljinama, s košaricama cvjetnih latica koje su prosipali ispred Presvetog. Bili su tu i krizmanici, mnogo vjernika, gospićka garda Vukovi, puhački gradski orkestar i katedralni pjevački zbor pod ravnanjem Franje Puškarića. U katedrali je nakon procesije otpjevan himan Tebe Boga hvalimo i svečanost je završila blagoslovom s Presvetim.
