Veliki petak 2017.
I baš na tom strašnom brdu, susreli su se kao nigdje drugdje: Bog i čovjek. Susreli su se Božja ljubav i ljudska zloba, Božje praštanje i ljudska osveta.
I to mjesto, Golgota ili Lubanja prozvano, brdo natopljeno ljudskom krvlju u stradanju mnogih, prepuno ljudskih kostiju, baš jedno takvo mjesto po stradanju Sina Božjega postade sveto mjesto, mjesto gdje su se po Isusovu križu spojili nebo i zemlja.
Od tog časa i križ, također do tada simbol prokletstva, po onome koji je na njemu raspet, postade predragocjenim znakom spasenja, i nezaobilazan put čovjekova uspona prema nebu. I u tom znaku se očitova ljubav Božja spasiteljica svih ljudi. Očitova se i jedna velika i utješna istina koja nam postade snagom u našim stradanjima: to je istina da zlo ne može pobijediti dobro, da mržnja ne može nadvladati ljubav.
Mi se danas na poseban način klanjamo tom Isusovom križu na koji je Isus prikovao ljudsko zlo, i pokazao da je dobro jače od zla, da je ljubav jača od mržnje. „U ovome ćeš znaku pobijediti“, riječi su koje je čuo veliki rimski car Konstantin kojemu se u viđenju ukazao križ.
Taj križ je jamstvo i nama da možemo svladati svako zlo, i da živeći u najrazličitijim teškim i paklenim situacijama, možemo ostati dobri.
U Kristov križ i njegovu muku ugrađena su sve moguće ljudske patnje i stradanja: fizička, moralna, duhovna.
Isusova patnja nije bila umjetna, nego itekako realna. Nije to bila patnja pod nekom Božjom anestezijom, nego patnja u svemu slična patnjama mnogih stradalnika. I Isus se kao čovjek borio sa prihvaćanjem svoje patnje i svoga križa. Nije prema križu išao ravnodušno i sa smijehom. I on je zavapio k Bogu da ga, ako je ikako moguće, mimoiđe taj kalež.
Isusova duša, iako ne izražava otvorenu pobunu na zov patnje i smrti, ali i ne krije želju da bude oslobođena nje. Pomisao na patnju rađala je u njemu užas i tjeskobu, podrhtavalo je cijelo njegovo biće, znoj mu se u krv pretvorio, ali potpomognut od Boga hrabro ide u susret patnji.
U dubokoj povezanosti s Ocem kroz molitvu, Isus shvaća smisao svoje patnje i dobiva snagu da ide do kraja, predan posve u ruke Očeve. Tu njegovu hrabrost učenici ne mogu razumjeti. Ali ovo je bit Isusove poruke: u dramama života osloni se na Boga, ne gubi pouzdanje u njega.
U suočenju s patnjom, u trenutku kada je uhićen, Isus i tada misli puno više na druge nego li na sebe. On je zabrinut za učenike, njih želi zaštititi. On se mučiteljima nudi, ali od njih traži da puste učenike da pođu na sigurno. Ovo može samo izvanredna ljubav.
U cijelom tijeku svoje muke Isus ostaje više nego dostojanstven, i do te mjere da će pobuditi udivljenje i samih svojih tužitelja i sudca.
Nasuprot svoj grubosti i surovosti tužitelja, kod njega se ne vidi ni tračak mržnje, zlobe ili želje za osvetom. Stoga će i sam Pilat, opisan od povjesničara kao surov i okrutan, iznenađen i zadivljen će reći, pokazujući na Isusa: „Evo čovjeka“.
Pilat koji je imao toliko susreta sa najrazličitijim osuđenicima, ali sličnoga Isusu do tada nije sreo. Biti velik i u časovima svoga poniženja, sačuvati finoću i blagost u trenutcima kada se na tebe sruči sva mržnja i zloba, moguće je samo izvanredno velikim ljudima.
Isus ostaje takav do kraja. Na putu svoje muke on pogleda pogledom ljubavi Petra koji ga je zanijekao, koji se kleo da ga uopće ne poznaje. Taj je pogled Petra toliko ganuo da je on gorko zaplakao. Tješi putem žene koje su nad njim plakale. Iskazuje pažnju i zahvalnost Veroniki koja mu je pružila rubac.
Isusovo držanje u patnji jest poziv njegovim učenicima i svima nama. Svatko će od nas, prije ili kasnije, imati neki svoj Veliki petak. Svatko će se od nas, prije ili kasnije, uspinjati na neku svoju Kalvariju. Ostaje uvijek pitanje: da li će ta patnja razoriti u nama ljubav, strpljivost i dobrotu srca, ili ćemo je znati nositi poput Isusa sa punim povjerenjem u Božju ljubav? Da li će se i za nas u tim trenutcima moći reći: „Evo čovjeka“?
Za Isusa se veli: „Što je patnja postajala jača, on je još žarče molio“, još jače se prislanjao uz Boga, i zbog toga je mogao izdržati. Tako su i posljednji časovi njegova života veličanstvena objava njegova predanja Bogu. A njegove zadnje riječi jesu: „Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj“.
Ove riječi se predstavljaju kao povik čovjeka koji u smrti ne vidi više nikakvu opasnost ni za sebe ni za svoje djelo. Smrt se predstavlja kao potvrda do sada uspješno prijeđena puta.
U Isusovoj smrti razderao se zastor koji je prikrivao Božju prisutnost u trenutcima ljudske patnje i smrti. U toj zadnjoj Isusovoj molitvi pouzdanja u Boga oživjeli su glasovi tjeskobnog čovječanstva koje od svoga postanka traži oslobođenje od smrti i njezin smisao.
Isus kod svoje smrti predade Duh. To je Duh životvorac koji po njegovu križu postade život u nama. Zato se danas klanjamo Kristovu križu i slavimo ga jer je po njemu pobijeđena smrt i osmišljena ljudska patnja.
I ovaj križ nas uvijek čeka da kao spužva upije naše patnje i naše gorčine, da nas rastereti i olakša, da nas ohrabri i pridigne u našim životnim klonućima. Pred Isusovim križem su mnogi unesrećeni našli olakšanje i mir, pred njim su se toliki rasteretili grižnje savjesti i krivice, u njemu su mnogi u bolestima i agonijama života otkrili svijetlo novog života i ohrabreni prihvatili umiranje.
Mi ćemo danas poljubiti ovaj križ poljupcem vjere, nade i ljubavi. Jer u taj Isusov križ smo se na početku svoga života po krštenju ucijepili. On će predvoditi povorku koja će nas pratiti na rastanku s ovim svijetom. On će stajati na našim grobovima kao znak pripadnosti Isusu, znak vjere i nade u iščekivanju slave uskrsnuća. Amen.