Propovijed biskupa Zdenka Križića na misi posveta ulja
Ali u tome je posebno uočljivo kako je ta ista noć - noć najveće ljubavi i noć najveće nezahvalnosti. To potvrđuje istinu da misterij zla može biti prisutan i tamo gdje je očit plod svetosti. Isus se daruje, a čovjek ga izdaje. Ali dar je pretekao izdaju. Juda je u zakašnjenju - kada je on Isusa predao neprijateljima, Isus se već prije predao ljudima. Zato ga je Juda lako mogao predati, jer je Dar već bio spreman. Dok je učenicima bilo samo do toga da saznaju tko je taj koji će ga predati, Isus je želio da oni saznaju da je on Dar, da se poklanja, da život daje sam od sebe. Dakle, dar prethodi izdaji. Isus se nije darovao prisilno, on nije uhićen u bijegu - on neprijateljima ide u susret. Budi učenike riječima: "Ustanite, hajdemo"! Ne kaže: "Ustanite, bježimo!" Zloba ljudi ne uspijeva preteći Božje milosrđe. Jedini put kada ga je Juda pretekao jest kada se objesio. Previše je žurio. Ali možda ga ni tada nije pretekao. Barem bih to želio vjerovati.
U dvorani Posljednje večere Isus svečano izjavljuje: "Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje... Uzmite... Ovo činite meni na spomen." Učenici primaju tijelo koje se predalo, dalo, poklonilo. Isto tijelo koje će biti izmučeno, raspeto. Učenici su na taj način duboko sudjelolali u Isusovoj muci, jer trpjelo je tijelo koje su oni primili i nosili u sebi. Oni su se mogli razbježati, ali nisu mogli pobjeći od dioništva u Isusovoj patnji.
Primiti to tijelo znači primiti također osjećaje ljubavi i darivanja toga tijela koje su primili. Zato i zapovijed da to čine njemu na spomen jest zapovijed da budu uvijek blizu gdje god čovjek trpi. Stoga, svrha Euharistije nije samo to da imamo Isusa uza se, nego da ga nosimo, dademo, poklonimo odnosno učinimo sebe darom pa i na trpeći način. To je poslanje svećenika. Svećenik koji nije spreman na žrtvu, na služenje, ne razumije Euharistiju. Može Euharistiju slaviti svaki dan, ali s Euharistijom nije povezan.
Euharistija je spomen Isusova predanja za ljude. On učenicima govori: "Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje." On se predaje za njih, ali su time i oni pozvani da se "predaju" za svoje učenike, svoj narod kojemu su poslani. Ako toga nema, svećenik nije razumio svoje poslanje.
Ovdje ima mnogo kušnja i raznih napasti. Napast, prije svega, da se svećeništvo koristi za osobne privilegije, za neke svoje prednosti, za svoj ugled. To se dogodilo i učenicima. Još u dvorani Posljednje večere oni se prepiru tko je među njima najveći, tko bi od njih trebao biti glavni. Nije lako razumjeti služenje. Ljudi često misle da je služenje poniženje, a Bog veli da je onaj koji služi veći od svih. Kod Boga je veličina služenje, a ne napuhani ugled. I Sin Čovječji je došao da služi, a ne da bude služen. To je temeljna poruka. Djevica Marija ju je dobro razumjela kada se definirala sluškinjom.
I tako dok se učenici u dvorani Posljednje večere prepiru tko je među njima najveći, tko je glavni, Isus uzima ručnik i u šutnji, s velikom ljubavlju, ide od jednog do drugog perući im noge. Kad je završio i uspravio se, postavlja im zbunjujuće pitanje: "Razumijete li što sam vam učinio?" Nismo čuli da je i jedan odgovorio: "Razumijemo." Sigurno su mogli naslutiti da pitanje zapravo ima značenje: "Jeste li razumjeli što vi trebate činiti?"
Ponekad u životu ne razumijemo neke stvarnosti samo zato što ne želimo razumjeti, samo zato što ih osjećamo teškim i zahtjevnim. Najteže je razumjeti ono što se ne da prakticirati. Mi danas ne možemo reći da ne razumijemo što nam je Isus ostavio kao trajnu zadaću. Pranje nogu nije neki Isusov čin samo za sjećanje, nego za trajnu akciju. Vidimo, dakle, Isus nam je ostavio ne samo Euharistiju, nego i pranje nogu. I to je spomen-čin, nešto što treba činiti, što je neodjeljivo vezano uz Euharistiju. I pranje nogu - koje zapravo znači ljubav i služenje bratu i sestri - kao i Euharistija jamči Isusovu prisutnost među nama. Gdje je ljubav i služenje tamo je Bog; tamo gdje toga nema ni Bog nije blizu. Euharistija se zato ne može razumjeti bez ljubavi i služenja bližnjemu. Zato su pranje nogu i nova zapovijed ljubavi nedjeljivi od Euharistije i s njom čine jedinstven čin.
Zato evanđelist Ivan, koji piše svoje evanđelje nekoliko desetljeća poslije drugih evanđelista, ne donosi događaj uspostave Euharistije. Kada on piše, Euharistija se na veliko slavi. Ali on vidi da kod mnogih koji slave Euharistiju, toj Euharistiji nedostaju neki bitni elementi, a to je ljubav kao glavni znak prepoznatljivosti Isusovih učenika te služenje braći i sestrama. Zato Ivan donosi ta dva važna događaja iz dvorane Posljednje večere da naglasi kao nema Euharistije bez ljubavi i služenja.
Isus pere učenicima noge u trenutku kada je duboko svjestan da mu je Otac u ruke sve predao. On tim rukama pere noge. Služenje je znak punih ruku. Ruke su čiste kada peru, kada služe, jer se tako preko ruku pere i čisti srce. Ruke se od služenja ne prljaju nego čiste, voda nema tu moć da očisti ruke i srce kakvu ima ljubav i služenje. Tako je Euharistija nužno povezana s krpom, vodom, metlom... i drugim vidovima služenja, koje je više vezano uz srce nego li uz ruke. Bez toga, usuđujem se reći bez straha da pretjerujem, Euharistija postaje svetogrdna.
Draga braćo svećenici, u tom smislu ovaj dan nas poziva na veliki ispit savjesti. I svaki od nas bi trebao, poput Isusovih učenika, nakon što on govori o izdaji, postaviti Isusu pitanje: "Da nisam možda ja, Gospodine?" Svatko od nas bi također trebao dati odgovor na Isusovo pitanje, nakon pranja nogu: "Jeste li razumjeli što sam vam učinio?" odnosno: "Jeste li razumjeli što trebate činiti?" Ta pitanja traže od nas da nađemo vremena, da stanemo u šutnji pred Gospodina i sagledamo svoju istinu.
Neka ovaj sveti dan obogati naše svećeništvo, naše slavljenje i življenje Euharistije. Amen.