Biskup Zdenko za Cvjetnicu 2017.
Petar se pravi kao da uopće nije razumio njezine riječi, pa odgovara: „Ne znam što govoriš“. Nakon toga pokušava pobjeći odatle da ne privuče pozornost još koga.
No, dok je on htio pobjeći iz te sredine, susreće ga druga sluškinja, koja se ne obraća njemu, nego nazočnima, govoreći: „I ovaj je bio s Isusom Nazarećaninom“. No, Petar ovoga puta izričito negira da on pripada Isusovim učenicima. On se tada kune i nazočne uvjerava da ne zna toga čovjeka.
No, nazočni ne odustaju i situacija postaje sve opasnija za Petra. Ovi mu u lice vele: „Zbilja, ti si njihov, ta i tvoj te govor izdaje“.
Evanđelist, potom, navodi: „Petar se poče kleti i preklinjati: 'Ne znam toga čovjeka' “. Petar je po dijalektu prepoznat kao Galilejac, ali što je još opasnije, prepoznat je kao Isusov učenik. Ali Petar govoreći da nije, negira ne samo Isusa nego i samoga sebe.
Kada se netko zakune da nije nešto učinio, to kod Židova ima veliku težinu, pa mu se vjeruje. Stoga nazočni, nakon što se Petar zakleo da nije, odustaju sa insistiranjem.
Sveti Ivan nam pojašnjava sa još većom preciznošću od koga je Petar bio prepoznat kao Isusov učenik: bio je prepoznat od sluge Velikoga svećenika, a taj je bio rođak onomu komu je Petar u Getsemanskom vrtu odsjekao uho.
Laćanje mača sada mu donosi velike probleme. Nasilje se vraća onima koji se s nasiljem služe.
Petar je nakon svega postao svjestan razine svoje vjere. On se samo malo prije kleo da će dati svoj život za Učitelja, te ako ga svi napuste on to neće nikada, a evo već sada negira da je Isusov učenik, negira da Isusa uopće poznaje, na koncu, negira i samoga sebe.
Sve ovo je učinio onaj koji je dobio zadatak od Isusa da u vjeri učvršćuje svoju subraću. Evo Bog je dopustio da Petar iskusi svu dubinu svoga jada, da bi kasnije mogao bolje razumjeti slabosti drugih i učvršćivati ih u vjeri.
Iz svega se vidi da Petar nije izabran zato što je bio savršen, najbolji, nego zato što je bio sposoban dignuti se iz jada. Bio je sposoban priznati svoje slabosti, bio je sposoban gorko zaplakati nad svojim jadom. Ovdje je i vrlo važna poruka: na putu vjere bit će uvijek i padova, ali je potrebno dizati se i ne izgubiti pouzdanje u Isusa.
Nakon svega zapjevao je pijetao. Već je svitala zora. Petar se budi iz nekog svoga sna u kojem se umislio da ima čvrstu i nepokolebljivu vjeru. On je zaspao u Getsemaniju kad se Isus krvlju znojio, i čini se da ga je tek sada probudio pijetao.
Kako je važno moliti Gospodina da pošalje nekog pijetla koji će nas probuditi kada krenemo nekim putem koji ne vodi dobru!
Poslije Isusova pogleda Petar je gorko zaplakao. Nije sramota plakati niti za muškarce. Ne plaču samo oni tvrdi i grubi ljudi koji neće nikada priznati da griješe. Kako je fin Petar koji plače nad svojim grijehom!
Pa i Crkva nije zajednica pravednika, nego i grješnika koji se znaju kajati i kojima je oprošteno. Crkva nije zajednica savršenih, nego zajednica Božje djece.
Isus se okrenuo i pogledao Petra. Opet je Bog onaj koji ima inicijativu. Bez ovoga Isusova pogleda ljubavi ne znamo što bi se kasnije dogodilo s Petrom, pa i sa svakim od nas. Nakon tog Isusova pogleda Petar započinje jedan novi život.
Imamo i drugu izdaju, onu od Jude. Juda sa izdajom nije računao na epilog kakav je bio. I Juda se kaje. On je postao svjestan da je prevaren i da je samo iskorišten od predstavnika vlasti. On bi sada htio sve to na neki način ispraviti.
Vraća se Velikom svećeniku i uz njega odgovornima i proglašava Isusa nevinim (priznaje da je izdao krv nevinu), vraća novac jer je postao svjestan da je taj novac bio cijena izdaje, a ne nagrada za neku običnu informaciju. Juda je potresen i očajan.
Kada postanemo svjesni našega grijeha imamo uvijek dva puta: ispaštanje vlastite krivice ili oproštenje. Ispaštanje osobu izgriza i uništava, oproštenje oslobađa i rasterećuje.
Juda je nažalost izabrao put ispaštanja, a to ga je samo udaljavalo od Gospodina i od sebe samoga.
Evanđelist Matej pravi jednu usporedbu između Petrove zataje i Judine izdaje, i s obzirom na odgovornost, upire prstom na Petra, ne na Judu. Po njemu Petrova odgovornost je veća. Petar zna dobro ono što čini, jer u tri navrata je zatajio. On je svjestan svoga čina.
Juda se kaje, vraća se onima koji su mu dali novac. On je skrušen, vraća im novac i traži oslobođenje za Isusa.
Po Mateju, čini se, krivica Petrova je veća nego Judina, ali Petar se otvara Isusovu praštanju, a Juda ne. Isus je u dvorištu Velikog svećenika pogledao Petra i Petar je zaplakao i u sebi se vratio Isusu.
U Getsemanskom vrtu Isus je pogledao i Judu. Naziva ga „prijatelju“ i pita zašto je on došao. Juda ne daje nikakav odgovor.
Isusov pogled prema Petru i pogled prema Judi postiže različite rezultate. Petar je u tom Isusovom pogledu vidi neizmjernu veličinu Isusova milosrđa, dok Juda u tom pogledu vidi neizmjernu veličinu svoga grijeha. I zbog toga se vješa. Dopustio je da ga posve obuzme osjećaj krivnje, ali ne kajanja i Isusova milosrđa.
Koliko je, nažalost, onih koji ovako završavaju. Dopuste da ih obuzme krivnja, ne otvore se kajanju i Božjem praštanju, a onda ni sami sebi ne mogu oprostiti i završavaju u suicidu.
Juda, kao i mnogi drugi, ne uspiju shvatiti da se Isus dao razapeti za grijehe ljudi da poslije nitko ne proglasi svoj grijeh neoprostivim.
Ako dopustimo da nas neki naš grijeh zavije u tamu, onda nema izlaza: osuđujemo sami sebe. Bog nas ne osuđuje. On nas voli, on nam prašta, on želi da nadiđemo i zacijelimo neke naše rane i životne promašaje. Đavao čini sve suprotno ovome.
Juda nam ostaje, s jedne strane misterij, a s druge strane veliko upozorenje. Misterij u smislu: kako je moguće da se jednom vjerniku, jednom Isusovom učeniku, može dogoditi da napravi samoubojstvo!
S druge strane on nam je upozorenje. Potrebno je trajno bdjeti nad samima sobom. Moguće je uvijek u životu upasti u neku tamu. Potrebno je tada stati pred Boga i tražiti pomoć od nekog brata ili sestre koji ti mogu pomoći.
Potrebno je stalno moliti da nas Bog oslobodi napasti đavla koji nam u tim momentima uvijek sugerira da je sve izgubljeno, da nema nikakvog izlaza, da je ono što smo napravili neoprostivo.
Kada se Juda vraća onima koji su ga prevarili i ostavlja im njihov novac sa priznanjem svoje krivnje, dobiva odgovor: „Što se nas to tiče. To je tvoja stvar“. On njih više ne zanima.
Vidimo kako zlo stvara povezanost među osobama dok čine neko zlo, ali onda poslije stvara među njima veliki razdor i veliku mržnju. Kada se zlo otkrije i procesuira, ti suradnici u zlu redovito optužuju jedni druge.
Narodne prvake Juda je zanimao samo dok im je bio koristan. S njim su se poslužili, a onda ga skartirali. Koliki su iskusili baš ovakvu stvarnost!
Na sreću, naš Bog nije takav. On nikada ne odbacuje i nikada ne prestaje voljeti.
Izdati ili zatajiti, uvijek je moguće u našem životu. Ali nas ljubav Božja ni tada ne napušta. Bog nas tada još više voli jer vidi da smo jadni i zato potrebniji. Potrebno je samo da i mi sebi tada možemo reći: „Ustat ću i poći svome ocu“. Tada će se doživjeti neočekivana ali ugodna iznenađenja.