Propovijed na misi za Domovinu u gospićkoj katedrali
I Isus je jako volio svoju domovinu koja je bila okupirana, u kojoj su ljudi služili tuđincu. Plakao je proročki gledajući tešku sudbinu svoga naroda i voljenog mu grada koja će se uskoro dogoditi i to mu nije bilo svejedno. Strašno je trpio kada je vidio kako najodgovorniji ljudi u narodu, svojim ponašanjem vode narod u propast. Silno je suosjećao sa sirotinjom svoga naroda koje je bilo veoma mnogo.
Sveti Pavao je toliko volio svoj narod da je mogao reći: „Želio bih da ja osobno budem određen za uništenje za svoju braću po tijelu. Oni su Izraelci“ (Rim 9,3).
U prvom čitanju čuli smo odlomak iz knjige Tužaljki velikog proroka Jeremije. Prorok plače nad tragedijom svog naroda koji odlazi u ropstvo zbog svojih grijeha i iznad svega grijeha svojih vođa kojima je, kako veli prorok, „obraz crnji od čađi“ (4,8).
Posve je normalno da svatko voli svoj dom, odnosno, domovinu, pa i oni koji je napuste dragovoljno ili prisilno, domovinu nose u srcu, sjećaju je se s nostalgijom i uvijek se za nju živo zanimaju. O tome se mogao osvjedočiti svaki onaj tko je susretao naše ljude u tuđini, a rođeni su u domovini, koliko u njima živi još nostalgije za domovinom bez obzira što su desetljećima u tuđini i materijalno više nego dobro situirani. Sva dobra koja su ostvarili u tuđini ne mogu im nadomjestiti domovinu, niti ublažiti nostalgiju za njom.
Nakon toliko stoljeća dobio je i naš narod svoju slobodnu i neovisnu domovinu. Svi smo to doživjeli kao veliki dar Neba, ali smo i puni nade preuzeli i obvezu da taj dar čuvamo, njegujemo, izgrađujemo.
Nakon velikog entuzijazma svega našeg naroda kod ostvarenja tog velikog sna slobode i neovisnosti, nedugo poslije toga počelo je, malo po malo, rasti u narodu razočaranje s obzirom na velika očekivanja koja su imali. Umjesto napretka i prosperiteta u svim pravcima, dobivali smo sve veće siromaštvo i sve masovnije napuštanje Domovine poglavito mladih ljudi.
Zašto je do toga došlo nije potrebno razglabati jer to svi znaju. Ljudi kojima je narod povjerio vodstvo i izgradnju naše Domovine u najviše slučajeva nisu ispunili očekivanja koja je narod imao. Korupcija je uzela maha na svim razinama. Glavni kriterij odabira vladajućih elita za najvažnije dužnosti na lokalnim i državnim razinama, na žalost, najčešće nisu sposobnost i poštenje, nego isključivo podobnost. Vlastiti interesi prevladali su u odnosu na opći i tako se stvarao sve veći jaz između bogatih i siromašnih.
U narodu sve više rastu frustracija i beznađe. Gubi se povjerenje u ljude politike jer ih se sve više gleda kao leglo korupcije i kriminala. Zbog svega toga osjećaju se loše i oni koji su u politiku ušli s najboljom nakanom i htjeli bi da pobjedi pravednost i poštenje.
Najviše zabrinjava velika apatija i beznađe koji su prisutni u većem dijelu našeg naroda. Mnogi su uvjereni da se ništa ne može promijeniti i da budućnost ne obećava ništa bolje. Pesimizam sve više raste.
Možda nam je ovo sada najveća prijetnja. Ne smije se gubiti nada. I naša povijest nas uči: toliko puta bili smo na dnu, u pogibeljima da nestanemo, a onda smo opet uskrsnuli, nada je ponovno zaživjela. Treba vjerovati u život jer život je jači od svega pa i od smrti.
I povijest spasenja nas uči kako život uvijek pobjeđuje, kako je Bog od suhih kostiju stvarao novi život. Zlo nema zadnju riječ u životu čovjeka ili naroda. Zlo razara, ali definitivno ne pobjeđuje.
Božja riječ kaže: „Svako mito i nepravda propadaju, a poštenje traje dovijeka“ (Sir 40,12). Zlo i nepravda nikome nisu donijeli sreću bez obzira što se nekada čini da su neki nepoštenjem profitirali.
Bog je tijekom povijesti odgajao narod za pravednost i poštenje, ali je istina da su ove vrijednosti bile stalno na udaru u životu naroda ili zajednica. U knjizi „Izlaska“ Bog veli: „Ne primaj mita jer mito zasljepljuje i one koji najjasnije gledaju, i upropašćuje pravo pravednika“ (23,8). A u knjizi „Ponovljenog Zakona“ čitamo ovu Božju uputu: „U svakom gradu postavi suce i nadglednike da narodom pravedno upravljaju. Ne iskrivljuj pravde; ne budi pristran; ne primaj mita, jer mito zasljepljuje oči mudrih a ugrožava stvar pravednih. Teži za samom pravdom da dugo živiš“ (16,18).
Bog sam govori kako mito i korupcija zasljepljuju oči te osoba koja to čini sve slabije vidi i ide neizbježno prema totalnoj duhovnoj sljepoći. To je tragedija za osobu. Takav život nije dug bez obzira koliko godina takvi živjeli, jer to što žive nije život, nije sreća koliko god davali privid sretnih ljudi.
Crkva, odnosno mi vjernici, imamo obvezu moliti da nam Gospodin dade vrijedne i poštene ljude koji će voditi našu domovinu, koji će imati jak osjećaj pravednosti, koji će imati srca za ugrožene i siromašne, koji će vjerovati da „nepravda propada, a poštenje traje dovijeka“. Ne smijemo se obeshrabriti u našoj molitvi, u našoj zauzetosti i našim nadama.
Ne smijemo zbog zala drugih manje voljeti svoju domovinu. Svi trebamo vidjeti što svaki od nas može pridonijeti da nam domovina bude bolja i plemenitija. I naše male nepravde, i naša nepoštenja, i naša bezosjećajnost za siromašne i obespravljene, umanjuje ljepotu naše domovine. Kakva će nam domovina biti, zavisi najviše od onih koji nose najveće odgovornosti, od onih na vlasti, ali i od svakoga od nas. Dok osuđujemo nepravdu drugih, trudimo se da je sami ne činimo.
Molimo Boga da nam čuva domovinu, jer domovina: to smo mi. Bog je stvorio čovjeka od zemlje, ali od one zemlje na kojoj je rođen. Molimo da ta naša zemlja postaje zemlja sve sretnijih ljudi: zemlja istine i pravde, mira i blagostanja. Amen.