Propovijed biskupa Križića na svećeničkom ređenju vlč. Mišela
I njiva naše biskupije velika je i na njoj su potrebni radnici koji će zauzeto i oduševljeno raditi noseći Boga ljudima i noseći ljude k Bogu. Stavio sam naglasak na „raditi oduševljeno“, jer bez toga nema istinskog svjedočanstva Evanđelja. Ovo je moguće samo ako svećenik nosi u srcu jaku ljubav prema Bogu i čovjeku, odnosno, ako ima jako iskustvo Boga i njegove ljubavi.
Dragi Mišel, možda će ti sve ovo što ću ti u ovom momentu govoriti izgledati nepotrebno, jer si ti u ovom času jako svjestan što Bog od tebe danas traži. To je na početku svećeničkog života i normalno. Jer tada uvijek postoji neka posebnija Božja milost koja se osjeća u srcu iz koje proistječe veliko oduševljenje i zanos te daje posebnu snagu s kojom osoba osjeća da sve može, za Boga je na sve spremna i ništa joj nije teško.
Takva je i Božja pedagogija prema osobi koju odabire. Na početku je hrani medom i mlijekom da je što bolje osposobi za sve ono što će od nje tražiti kasnije, a zahtjevno je i košta. Zar nije bilo tako i kod Djevice Marije. Kada je Bog poziva da prihvati biti majka njegova Sina, nema nigdje spomena o onom tragičnom aspektu života tog djeteta koje joj je navješteno.
Anđeo u navještenju govori Mariji da će njezino dijete biti veliko i da će se zvati Sinom Previšnjega, Bog će mu dati prijestolje Davida oca njegova, vladat će dovijeka, kraljevstvo njegovo neće imati svršetka. O križu i patnjama, ni riječi!
Bog Mariju pomalo sprema i osposobljuje da može prihvatiti i one druge Božje zahtjeve koji su iznimno važni, ali čovjekovoj naravi nisu nimalo privlačni. Dolazi poslije događaj Isusova prikazanja u Hramu, događaj kada se Isus kao dječačić izgubio i kada su ga tri dana iscrpljeni tražili. Marija puno toga ne razumije, ali o svemu mora u svom srcu razmišljati i tako se, malo po malo, spremati za ono što će doći: križ i Kalvarija.
Marija je ostala vjerna, pored svih poteškoća i patnji, zahvaljujući molitvi i meditaciji Božje riječi.
Mnogi nažalost, ne ostanu vjerni. Kada Bog dođe s većim zahtjevima onda često nadođu kolebanja, sumnje, nepouzdanja pa sve do mogućih zataja i izdaja.
Dragi Mišel, sve ovo moguće je kada u svećeničkom životu oslabi odnos s Bogom, kada oslabi molitva, kada se o Božjoj riječi u srcu ne razmišlja, kada sakramentalni život postane površan.
Ako sve ovo prevlada u životu svećenika, onda se i ne može nešto drugo očekivati nego da se onaj početni žar pomalo počne pretvarati u pepeo, osoba sve više hladi, a tajna snaga milosti koja vuče naprijed posve oslabi.
Sveti Pavao, poznavajući ovaj negativni proces duhovnog razvoja u životu vjernika, a napose osoba posebnog poziva, upozorava mladog biskupa Timoteja kojeg je upravo zaredio: „Raspiruj Božju milost koja je u tebi polaganjem mojih ruku ... Čuvaj povjereno blago“ (2Tim 1,6; 1Tim 6,20).
I ja bih tebi, dragi Mišel, sada htio to isto ponoviti: raspiruj trajno u sebi milost koju ćeš primiti po sakramentu svećeničkog reda. Uvjeren sam da ti u ovom času imaš u sebi iznimno živu tu želju i da nosiš u sebi puno više nego li to itko od nas može izreći. Možeš imati i određenu sigurnost da ni u budućnosti ne može biti drukčije, da će žar koji u sebi osjećaš u budućnosti samo rasti i postati buktinja koja će trajno gorjeti i grijati.
Nažalost, moguće je da sve bude i drukčije. Život zna pokazati i svoju oporu stranu. Nadođu poteškoće i kušnje koje imaju snagu razbiti sve zanose, rasplinuti sva oduševljenja, proizvesti neizdrživu monotoniju i prazninu.
Za sve ovo postoji samo jedna sigurna obrana: jače prianjanje uz Isusa zauzetijom molitvom i razmatranjem Božje riječi.
To je bila i Isusova obrana u trenutcima teških napasti i kušnji. Evanđelist Luka izričito kaže: „Kada se nađe u smrtnoj borbi još je žarče molio“ (22,44). Molitvom se opirao napastima i u molitvi je našao snagu da ostane vjeran volji Božjoj i da je ispuni do kraja.
Radost i ustrajnost u svećeničkom životu ne mogu slomiti nikakvi napori, nikakva opterećenja, nikakvi neuspjesi, nikakva poniženja bez obzira od kuda dolazila, nego samo unutarnje pražnjenje od Božje milosti i njegove ljubavi.
Dragi Mišel, Nebo se danas raduje zbog tebe. Bog i za tebe danas govori kao jednom, za proroka Davida: „Našao sam čovjeka po svom srcu, on će ispuniti sve moje želje“ (Dj 13,22). To je povjerenje koje Bog ima u tebe u nadi da ga nećeš razočarati.
Ostani čovjek po Isusovu srcu, jer takvoga te Bog želi, takvog te ljudi trebaju. Ali ne zaboravi da je to Isusovo srce bilo probodeno, da je krvarilo. I baš ožiljak na tom probodenom Isusovom srcu bio je najjače jamstvo i najjači dokaz za vjeru učenika. I vjera najtvrdokornijeg Isusova učenika zablista u trenutku kad na boku Uskrsloga ugleda ožiljak.
Ožiljci su od tada postali najautentičniji znaci vjernosti njegova učenika. I ljudi od tada najviše vjeruju ožiljcima, tj. onima koji imaju srce koje se dade probosti, odnosno srce koje se zna iz ljubavi žrtvovati i trošiti za patnike i siromahe.
Sveti Pavao, za koga u tradiciji postoji izreka „Cor Pauli cor Christi“, „Srce Pavlovo, srce Kristovo“, potvrđuje ovu istinu kada piše: „Ja u svom tijelu nosim biljege (ožiljke) Isusove“ (Gal 6,17). To je bila Pavlova osobna karta, to je bila njegova članska iskaznica pripadnosti Isusu. I toj iskaznici se vjeruje.
Isus treba takve učenike koji su spremni uzeti svoj križ, odreći se sebe i znati raspoklanjati se za braću i sestre. Samo se tako, kako veli Pavao, „obnavlja naš unutarnji čovjek“, samo se tako postaje sve sličniji slici Sina Njegova.
Dragi Božji narode! Vama ne trebam govoriti tko je svećenik i kakav treba biti, jer vi to dobro znate. Znate također, da je i svećenik samo čovjek sa svim slabostima koje su svojstvene čovjeku. I on je zbog toga potrebit i Božjeg i vašeg oproštenja i Božje i vaše pomoći.
Kakav će biti Mišel, zavisi i od svih nas. Nitko nije postao svećenik a da iza njega nije bilo više duša koje su ga podupirale i nosile svojim molitvama i žrtvama. Ali nitko ne bi mogao niti ustrajati bez takve pomoći, bez molitvene podrške braće i sestara. Ne smijemo ovo zaboraviti.
Stoga vam svima stavljam na srce i našeg Mišela koji će kao svećenik započeti novo poslanje u svome životu. Pratite ga na tom putu svojim molitvama.
I završavam, zahvaljujući dragom Bogu na daru ovog svećenika, zahvaljujući njegovim roditeljima koji su mu prenijeli dar vjere, zahvaljujem Bogu za svaku dušu koja ga je pratila svojim molitvama, za svako srce koje mu je bilo blizu u životnim kušnjama na ovom putu prema svećeništvu. Neka bez takvih nikada ne ostane na svom svećeničkom putu. Amen.