„Obiteljskom molitvom uz Riječ Božju ususret Papi“
Nakon mise u župnoj dvorani je održano otvaranje izložbe molitvenika pod nazivom „Obiteljskom molitvom uz Riječ Božju ususret Papi“. Izložbu je pripremio župnik Oštarija i čuvar Svetišta pop Antun Luketić, uvodnu riječ o značaju tiskane knjige i Modruša održao je predsjednik Katedra Čakavskog sabora Modruše Zvonko Trdić, dok je izložbu otvorio generalni vikar Gospićko-senjske biskupije i nekadašnji župnik Oštarija mons. mr. Tomislav Šporčić.
Ideju za izložbu došla je od župnika Luketića koji je tijekom blagoslova obitelji kod više njih zapazio vrlo vrijedne i stare molitvenike te ih odlučio sakupiti na izložbi. Brojni molitvenici, novi zavjeti i biblije kao i misali iz župe pokazatelj su koliko hrvatski vjernici drže do svog vjerskog, nacionalnog i kulturnog identiteta. Vlč. Luketić je istaknuo tri bitne činjenice vezane za prvi hrvatski tisak biblije. Iako u doba komunističkog mraka i informativne blokade oni su saznali za tiskanje biblije, znali su doći do nje ali i izdvojiti nemalu sumu ondašnjih dinara. Predsjednik Katedre čakavskog sabora Modruše Zvonko Trdić održao je zatim predavanje „O ulozi Modruša i Modruške biskupije u prvoj tiskanoj knjizi na slavenskom području i o ulozi biskupa Nikole Modruškoga u stvaranju Vatikanske biblioteke" ovdje ispod donosimo ga u većem dijelu:
Zvonko Trdić: „Lijepa naša Domovina ima burnu i bremenitu povijest.
Na ovim, oštarskim prostorima rimske legije vodile su teške i krvave borbe, kako bi slomile posljednji otpor Japoda, najžilavijeg naroda pretpovijesne Ilirije. Većina povjesničara tvrdi da im je upravo tu na našoj Viničici bio glavni grad -Metulum. Rođenjem, životom i mučeničkom smrću Isusa Krista, i upornim podučavanjem njegovih apostola i njihovih učenika, koji su čitavim Rimskim carstvom prenosili radosnu vijest Kristovog uskrsnuća, kršćanstvo postepeno postaje službena vjera staroga Rima. U velikim seobama naroda Hrvati naseljavaju prostor zapadnog dijela rimske provincije Ilirije. Prihvaćaju kršćansku vjeru i dominantnu latinsku tradiciju. S vremenom je uslijedio raskol kršćanstva, koje se dijelom priklanja Bizantu, a dijelom Rimu. Taj je raskol na ovim našim prostorima ostavio duboki trag. Sticajem povijesnih okolnosti, Hrvati, odani i privrženi latinskoj tradiciji, Rimu i rimskom papi, našli su se na prvoj liniji sukoba, suprotstavljeni dojučerašnjim sugrađanima i vjerskim istomišljenicima koji su se priklonili Bizantu. To postepeno prerasta u sukob tradicionalnih vrijednosti sukobljenih naroda i njihovih svjetonazora. Na prostorima urušenoga Bizanta Turski osvajači stvaraju temelje novoga imperija. Velikim osvajačkim apetitima, i novom ratnom strategijom, brzo osvajaju krajeve koji su bili pod bizantskom vlašću ili utjecajem. Padom Bosne Turci Osmanlije dolaze na hrvatske granice. Na vjerskom planu dolazi do katastrofalnih posljedica. Uz dojučerašnji sukob kršćana, katolika i pravoslavaca, nad jedne i druge nadvila se opasnost nametanja nove vjere – islama.
U tim burnim povijesnim prilikama stvarana je hrvatska država i kultura. Pošto su, u večoj ili manjoj mjeri, Hrvati naslijedili latinsku tradiciju, prvi pisani tragovi koje su ostavili na povijesnom spomenicima i dokumentima ispisani su na latinskom jeziku i pismu. Sudbinska je i neraskidiva veza Katoličke crkve i Hrvatskoga naroda. Prvi pisani dokument, na hrvatskom jeziku, i tadašnjem hrvatskom pismu – glagoljici, dio je kamene pregrade između svetišta i broda kapelice Svete Lucije u Baškoj, na otoku Krku. Bašćanska ploča jedan je od najdragocjenijih spomenika hrvatske kulture. Upravo popovima glagoljašima pripada velika zasluga za očuvanje hrvatskoga jezika, pisma i kulturne tradicije. U dugom razdoblju hrvatske povijesti bili su čuvari i promicatelji hrvatskoga jezika, duha i kulture. Glagoljalo se i na prostoru stare Modruške ili Krbavske biskupije. Od kada je 1248. godine senjski biskup Filip dobio pismeno dopuštenje Pape Inocenta IV. za služenje glagoljaške mise u Senjskoj katedrali, glagoljica je i službeno dobila „pravo građanstva“. Hrvati su tako postali jedini narod u krilu Katoličke crkve koji je pored latinskog, bogoslužje vršio i na narodnom jeziku, a crkvene knjige pisao i tiskao na svojemu, narodnom pismu – glagoljici. Stoljećima su knjige pisane ručno, i predstavljale su iznimno veliku vrijednost.
Jedna od najljepših i najvrjednijih, ručno pisanih hrvatskih knjiga je glasoviti Hrvojev misal, kojega je 1404. godine napisao pisar Butko za Hrvoja Vukčića Hrvatinića, bosanskoga vojvodu i splitskoga hercega. Po legendi, iz Bosne ga je odnio kralj Matijaš Korvin, a Turci su ga uzeli iz kraljeva dvora u Budimu.
Ovdje valja spomenuti Drugi novljanski brevijar, koji je najvećim dijelom napisao pop Martinac. Zanimljiv je po tome što se u njemu nalazi zapis o porazu hrvatske vojske na Krbavskom polju i razaranju Modruša.
Prelijepi glagoljaški, rukom pisani kodeks, Misal kneza Novaka, kojega je negdje u Lici 1368. napisao knez Novak Disislavić, poslužio je kao predložak za prvu hrvatsku tiskanu knjigu: Brevijar po zakonu rimskoga dvora iz 1483. godine .
Pretisak ove knjige možete vidjeti i na ovoj našoj skromnoj izložbi crkvenih knjiga i molitvenika. Ne zna se gdje je tiskana ova knjiga. Večina povjesničara pretpostavlja da je tiskana u Veneciji, neki govore o Kosinju, a mi bismo voljeli da potječe iz našega pavlinskog samostana u Kapeli, kao što smatra Valentin Putanac. Fra Stanislav, Poljak, vikar samostana Sv Nikole u Gvozdu (Kloštar u Kapeli) između ostaloga preveo je s latinskoga na hrvatski jezik redovnička Pravila, i napisao ih glagoljicom. Modruš je tada bio upravno i kulturno središte frankopanske državine. Od 1460. pa do 1493. bio je sjedište Modruške biskupije. Fundus knjižnice najpoznatijeg modruškog biskupa Nikole Modruškog, rodom iz Kotora, predstavlja jedan od temelja glasovite Vatikanske knjižnice. I sam modruški knez Bernardin Frankopan bio je vrhunski intelektualac i vojni strateg svojega vremena.
Kao što se dade naslutiti iz ovog letimičnog povijesnog pregleda, knjige su u hrvatskoj povijesti predstavljale iznimnu vrijednost. Na tragu vrijednosti tih glasovitih povijesnih knjiga je i ova naša skromna izložba. Ove crkvene knjige koje smo izložili, imale su i imaju istu zadaću i svrhu kao i one stare, rukom pisane. Nekima od njih je više dvjesto godina.
Na ovoj izložbi posebno smo željeli istaknuti molitvenike, te kućne svete knjižice koje se pažljivo čuvaju u našim domovima. Ima ih vrlo starih i zanimljivih. Neki od njih pamte brojne generacije. Uglavnom su izlizani od uporabe i dugogodišnjega listanja.
Sigurno ne bismo našli niti jedan školski udžbenik iz kojega je učio čitati i pisati netko od vlasnika ovih molitvenika. To nam govori da su se oni čuvali kao trajna vrijednost svake obitelji. Prema njima se odnosilo s osobitom pažnjom i poštovanjem.
Cilj i svrha ove skromne izložbe je podsjetiti i ukazati na njihovu duhovnu, simboličnu i materijalnu vrijednost. To nije na odmet, pogotovo danas kada su temeljne moralne vrijednosti na ozbiljnoj kušnji. Više nego ikada potreba je okrenuti se tradiciji i vjeri. Ne radi se ovdje o nekom vjerskom fanatizmu, već o životu u skladu sa temeljnim kršćanskim vrijednostima.
Hrvatski narod ima puno razloga istinski se ponositi svojim kulturom i kršćanskom tradicijom. „